KLASA: UP/II-008-07/16-01/96
URBROJ: 401-01/04-16-09
Zagreb, 29. lipnja 2016.
Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13. i 85/15.), povodom žalbe trgovačkog društva Eko-flor plus d.o.o. iz Oroslavja, ………, izjavljenoj po članu uprave ………, protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave-Središnjeg ureda KLASA: UP/I-032-01/16-01/01, URBROJ: 513-07-21-00/16-1 od 3. veljače 2016. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama donosi sljedeće
RJEŠENJE
Odbija se žalba trgovačkog društva Eko-flor plus d.o.o. izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave-Središnjeg ureda KLASA: UP/I-032-01/16-01/01, URBROJ: 513-07-21-00/16-1 od 3. veljače 2016. godine, kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave-Središnjeg ureda (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) odbijen je zahtjev trgovačkog društva Eko-flor plus d.o.o. (u daljnjem tekstu: žalitelj) za pristupom informacijama odnosno nadopunom matičnih evidencija dobavljača, kupaca, zaposlenih i ostalo, podacima o osobnom identifikacijskom broju temeljem članka 23. stavka 5. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravovremeno uložio žalbu u kojoj u bitnome navodi da je tijelo javne vlasti suprotno odredbama članka 30. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama odbilo njegov zahtjev zbog činjenice da se žalitelj ne smatra korisnikom osobnog identifikacijskog broja, te da mu je odbijanjem zahtjeva uskraćeno zakonsko ostvarenje prava na pristup informacijama. Nadalje navodi kako rješenje osporava u cijelosti te u zakonskom roku izjavljuje žalbu zbog pogrešne primjene Zakona o pravu na pristup informacijama, Zakona o održivom gospodarenju otpadom, Zakona o zaštiti osobnih podataka, te Zakona o osobnom identifikacijskom broju. Također navodi da je tijelo javne vlasti nepotpuno utvrdilo činjenično stanje. Žalitelj navodi da je Zakonom o pravu na pristup informacijama proširen pojam tijela javne vlasti te isti navodi obvezu tijela javne vlasti da omogući pristup zatraženoj informaciji kada takvo objavljivanje proizlazi iz obveze određene zakonom ili drugim propisom. Nadalje navodi da je Zakonom o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“, broj 94/13) propisana dužnost svake jedinice lokalne samouprave da na svom području osigura javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada, da se navedena javna usluga smatra uslugom od općeg interesa, da javnu uslugu pruža davatelj javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada odnosno davatelj javne usluge prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada, dok je korisnik usluga na području pružanja javne usluge svaki vlasnik nekretnine odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine odnosno posebnog dijela nekretnine kada je vlasnik nekretnine odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge. Također navodi kako je korisnik usluge dužan temeljem članka 30. Zakona o održivom gospodarenju otpadom koristiti javnu uslugu i snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno količini otpada kojeg je predao davatelj usluge, a temeljem istog Zakona fizička osoba koja ne postupa sukladno navedenom čini prekršaj za kojeg su zapriječene kazne u iznosu od 3.000,00 do 10.000,00 kuna. Žalitelj ističe kako navedenu javnu uslugu od općeg interesa temeljem sklopljenih Ugovora o koncesiji pruža on kao davatelj usluge i time je naveden pravni temelj i pravni interes za nadopunu baze podataka OIB-om, navedeno u svrhu ispravne i potpune identifikacije korisnika usluge. Nadalje ističe kako on ispunjava sve uvjete iz članka 7. Zakona o zaštiti osobnih podataka, te da se u članku 11. istog Zakona navodi da je voditelj zbirke osobnih podataka (Porezna uprava) ovlašten osobne podatke dati na korištenje drugim primateljima na temelju pisanog zahtjeva primatelja ako je to potrebno radi obavljanja poslova u okviru zakonom utvrđene djelatnosti primatelja. Zaključuje kako je na takvo utvrđeno činjenično stanje tijelo javne vlasti pogrešno primijenilo Zakon o pravu na pristup informacijama jer se ne radi o informaciji koja je klasificirana stupnjem tajnosti, tražena informacija nije porezna tajna niti je zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka i na taj način neutemeljeno ograničilo zatraženi pristup traženoj informaciji - podatak o osobnim identifikacijskim brojevima putem Evidencije o osobnim identifikacijskim brojevima iako žalitelj ima pravni temelj i pravni interes za traženje iste. Predlaže da se žalba uvaži.
Žalba je neosnovana.
Uvidom u spise predmeta utvrđeno je da se žalitelj putem e-maila obratio Ministarstvu i zatražio nadopunu matične evidencije korisnika žalitelja podacima o OIB-u, te postavio upit može li se napraviti povezivanje podataka temeljem prezimena, imena, ulice, kućnog broja, općine (npr. Pero Perić, Barbarićka cesta 63, 10413 Kravarsko, Kravarsko) sa sustavom Porezne uprave na način da ukoliko se prethodno navedene stavke poklapaju dobije OIB Pere Perića. Žalitelj se u podnesku pozvao na pravo na pristup informacijama ali i na postojanje zakonske osnove i pravnog interesa za pribavljanje OIB-ova koji nedostaju. Nadalje je razvidno da je Ministarstvo na podnesak žalitelja odgovorilo putem e-maila: oib@porezna-uprava.hr dana 19. studenog 2015. godine. Također je razvidno da se žalitelj nezadovoljan odgovorom ponovno obratio Ministarstvu 20. studenog 2015. godine navodeći da je upit išao prema mogućnosti uparivanja podataka (žaliteljeve matične evidencije kupaca, korisnika usluge kojima nedostaje OIB s APIS-IT d.o.o.), ne na pristup evidenciji OIB-a direktno preko Porezne uprave, a s obzirom da na isti nije odgovoreno ponovno postavlja sada dva upita: 1. Uparivanje podataka putem/s APIS-IT d.o.o. i 2. Zahtjev za pristup informacijama, kojim se traži s obzirom na pravni temelj i pravni interes za nadopunu baze žaliteljevih korisnika OIB-om, u svrhu ispravne identifikacije neplatiša prilikom utuženja, te činjenicu da se ne radi o klasificiranom podatku, informacija o mogućnosti odnosno dostupnosti podataka o osobnim identifikacijskim brojevima primjenom informacijskih tehnologija preko Evidencije o osobnim identifikacijskim brojevima. Dana 25. studenog 2015. godine i 30. studenog 2015. godine žalitelj od Ministarstva moli informacije vezano za prethodno navedene upite. Nakon toga žalitelj poštom putem preporučene pošiljke dana 30. studenog 2015. godine podnosi zahtjev za pristup informacijama Ministarstvu u kojem navodi da je upit postavljen i putem maila 20. studenog 2015. godine, te traži informaciju o dostupnosti podataka o osobnim identifikacijskim brojevima primjenom informacijskih tehnologija preko Evidencije o osobnim identifikacijskim brojevima. Dana 1. prosinca 2015. godine žalitelju je s e-maila: oib@porezna-uprava.hr odgovoreno vezno za e-mailove od 25. i 30. studenog 2015. godine navodeći u bitnom da se žalitelj ne smatra korisnikom osobnog identifikacijskog broja te nije u mogućnosti dobiti podatke od Ministarstva kao voditelja Evidencije o osobnim identifikacijskim brojevima. Na navedeni odgovor žalitelj je izjavio žalbu poštom preporučeno i putem e-pošte dana 16. prosinca 2015. godine, te je Ministarstvo donijelo rješenje KLASA: UP/I-032-01/16-01/01, URBROJ: 513-07-21-00/16-1 od 3. veljače 2016. godine, kojim je odbilo zahtjev žalitelja temeljem članka 23. stavka 5. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.
U pobijanom rješenju Ministarstvo se poziva na odredbu članka 5. stavka 2. Zakona o osobnom identifikacijskom broju („Narodne novine“ broj 60/08) prema kojoj korisnici osobnoga identifikacijskog broja, koji osobne identifikacijske brojeve koriste za povezivanje podataka u službenim evidencijama, u svakodnevnom radu i kod razmjene podataka, jesu: državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje se dijelom financiraju, izravno ili neizravno, iz sredstava proračuna ili kojima su osnivači, odnosno jedan od osnivača Republika Hrvatska, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe kojima su povjerene javne ovlasti, te zaključuje kako se žalitelj ne smatra korisnikom osobnog identifikacijskog broja u smislu navedenog Zakona, a niti javnopravnim tijelom kojem je Porezna uprava u skladu s člankom 80. Zakona o Poreznoj upravi dužan omogućiti dostupnost podataka sadržanih u Evidenciji o osobnim identifikacijskim brojevima. Člankom 80. Zakona o Poreznoj upravi („Narodne novine“, broj 148/13 i 141/14) propisano je kako je Porezna uprava dužna omogućiti dostupnost podataka sadržanih u Evidenciji o osobnim identifikacijskim brojevima ministarstvima, državnim uredima, državnim upravnim organizacijama, Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, Središnjem registru osiguranika (REGOS), Financijskoj agenciji, Središnjem klirinškom depozitarnom društvu, Povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa, Državnom izbornom povjerenstvu, Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te drugim tijelima javne vlasti kada je to propisano posebnim propisima radi obavljanja poslova iz njihova djelokruga.
S obzirom da je žalitelj nakon više podnesaka upućenih Ministarstvu u kojima je isticao svoj pravni interes dobio odgovor od Ministarstva da se ne smatra korisnikom osobnog identifikacijskog broja te da nije u mogućnosti dobiti podatke od Ministarstva kao voditelja Evidencije o osobnim identifikacijskim brojevima, te s obzirom da se žalitelj poziva i na odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama, a kako isti ne bi bio stavljen u nepovoljan položaj u odnosu na druge korisnike prava na pristup informacijama jer je očito da mu Ministarstvo nije uvažilo pozivanje na određene pravne temelje i pravni interes, zahtjev za pristup informacijama i žalba žalitelja razmotrena je u smislu odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama.
Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona.
Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
Zakonom o zaštiti osobnih podataka („Narodne novine“, broj 103/03., 118/06., 41/08., 130/11., 106/12. – pročišćeni tekst) uređuje se zaštita osobnih podataka o fizičkim osobama te nadzor nad prikupljanjem, obradom i korištenjem osobnih podataka u Republici Hrvatskoj. Svrha zaštite osobnih podataka je zaštita privatnog života i ostalih ljudskih prava i temeljnih sloboda u prikupljanju, obradi i korištenju osobnih podataka.
Člankom 2. stavkom 1. točkom 1. citiranog Zakona propisano je da je osobni podatak svaka informacija koja se odnosi na identificiranu fizičku osobu ili fizičku osobu koja se može identificirati; osoba koja se može identificirati je osoba čiji se identitet može utvrditi izravno ili neizravno, posebno na osnovi identifikacijskog broja ili jednog ili više obilježja specifičnih za njezin fizički, psihološki, mentalni, gospodarski, kulturni ili socijalni identitet.
U članku 7. stavku 1. točkama 1. do 8. Zakona o zaštiti osobnih podataka propisan je pravni temelj prikupljanja i obrade osobnih podataka.
Odredbom članka 11. stavka 3. gore citiranog Zakona propisano je da je zabranjeno davanje osobnih podataka na korištenje drugim primateljima za čiju obradu, odnosno korištenje nisu ovlašteni prema odredbama članka 7. i članka 8. stavka 2. ovoga Zakona te ako je svrha za koju se osobni podaci traže na korištenje suprotna odredbi članka 6. stavka 2. i 3. ovoga Zakona.
Člankom 8. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da pravo na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija pripada svim korisnicima na jednak način i pod jednakim uvjetima, te da su korisnici ravnopravni u njegovom ostvarivanju.
Odredbom članka 9. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da korisnik koji raspolaže informacijom sukladno ovom Zakonu, ima pravo tu informaciju javno iznositi.
Budući da je OIB osobni podatak koji je zaštićen Zakonom o zaštiti osobnih podataka, u žalbenom postupku razmotreno je u smislu članka 16. Zakona o pravu na pristup informacijama je li se pristup informaciji može ograničiti jer je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka odnosno je li je omogućavanje pristupa traženoj informaciji ozbiljno povrijeđen interes koji se štiti i je li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Povjerenica za informiranje ne nalazi prevladavajući javni interes da se zatražena informacija omogući žalitelju. Naime, ukoliko bi se zatražena informacija omogućila žalitelju, ta ista informacija bi se onda trebala omogućiti bilo kojoj osobi koja bi zatražila tu informaciju. Stoga zbog zaštite osobnih podataka, temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama zatražena informacija ne može se omogućiti žalitelju. Naime, iskazani privatni interes žalitelja u konkretnom slučaju ne može biti stavljen ispred zaštite privatnosti pojedinca.
Ovo rješenje ne sprječava žalitelja da putem drugih pravnih temelja ostvaruje svoja prava na OIB svojih korisnika usluga.
Na temelju provedenog žalbenog postupka Povjerenica za informiranje je utvrdila da je bilo nedostataka jer Ministarstvo osim što se pozvalo na članak 23. stavak 5. točku 2. Zakona o pravu na pristup informacijama nije navelo nedvojbeno koje ograničenje iz Zakona o pravu na pristup informacijama postoji, te nije provelo test razmjernosti i javnog interesa.
Stoga je na temelju članka 116. stavka 1. točke 3. Zakona o općem upravnom postupku odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENICA ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.