KLASA: UP/II-008-07/21-01/299

URBROJ: 401-01/10-21-2

Zagreb, 12. travnja 2021. godine

Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo, KLASA: UP/I-008-02/21-01/01, URBROJ: 376-04-02-21-03 od 16. ožujka 2021. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

1. Poništava se rješenje Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo, KLASA: UP/I-008-02/21-01/01, URBROJ: 376-04-02-21-03 od 16. ožujka 2021. godine.

2. Odbacuje se zahtjev za pristup informacijama ......... od 2. ožujka 2021. godine.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj), kojim je tražio informaciju Europske unije, a u kojoj piše da je stav Europske komisije da se zbog epidemije COVID-19 avioprijevoznicima tolerira fleksibilniji rok za povrat novca za aviokarte od onog propisanog Uredbom 261/2004 od 7 dana, temeljem članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer prvostupanjsko tijelo smatra da zatražena informacija predstavlja poslovnu tajnu.

Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravodobno uložio žalbu u kojoj u bitnom navodi da pobijano rješenje nije osnovano na zakonu. Ističe da je nesporna činjenica da prvostupanjsko tijelo provodi nadzor zaštite potrošača u zračnom prometu, te da su prava potrošača uređena Uredbom (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. godine o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91 (u daljnjem tekstu: Uredba 261/2004). Poziva se na obavijest prvostupanjskog tijela od 8. siječnja 2021. godine. Smatra da materijalno pravo ne može biti tajna. Predlaže da se žalba prihvati.

Žalba je osnovana.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj u zahtjevu za pristup informacijama od 2. ožujka 2021. godine tražio doslovno sljedeće:

„Molim da mi dostavite informaciju Europske unije (Europski parlament, Europska komisija, itd.) koja se odnosi na primjenu Uredbe (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. godine o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91 (u daljnjem tekstu: Uredba 261/2004), a u kojoj piše da je stav Europske komisije da se zbog epidemije COVID-19 avioprijevoznicima tolerira fleksibilniji rok za povrat karte od onog propisanog Uredbom 261/2004 od 7 dana“.

Odredbom članka 15. stavkom 2. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna sukladno zakonu.

Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno je prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.

Iz obrazloženja osporenog rješenja, odnosno provedenog testa razmjernosti i javnog interesa, u bitnom proizlazi da prvostupanjsko tijelo smatra da zatražena informacija predstavlja poslovnu tajnu u smislu članka 3. točke 17. Pravilnika o poslovnoj tajni, da zatražena informacija predstavlja razmjenu mišljenja nacionalnih nadzornih tijela država članica EU, te da se radi o dokumentu koji se može koristiti za interne potrebe.

Navedeni zaključak prvostupanjskog tijela ne može se prihvatiti, jer isti ne proizlazi iz sadržaja spisa, a što se obrazlaže kako slijedi.

Uvidom u elektroničku poruku koju je prvostupanjsko tijelo uputilo žalitelju dana 8. siječnja 2021. godine utvrđeno je da je prvostupanjsko tijelo obavijestilo žalitelja da je njegova karta refundirana dana 7. listopada 2020. godine. U navedenom dopisu prvostupanjsko tijelo žalitelju navodi doslovno sljedeće:

„Iako je Uredbom 261/2004 propisan rok od 7 dana za refundaciju karte, s obzirom na iznimnu situaciju koja je pogodila svijet, a posebno teško zračnu industriju sukladno stavu Europske komisije tolerira se fleksibilniji rok za povrat novca“.

Dopisom Povjerenika za informiranje, KLASA: 008-04/21-01/222, URBROJ: 401-01/10-21-2 od 25. ožujka 2021. godine od prvostupanjsko tijela zatražena je dostava informacije koja je predmet postupka, odnosno dokumenta ili nekog drugog zapisa iz kojeg će biti razvidan stav Europske komisije da se zbog epidemije COVID 19 avioprijevoznicima tolerira fleksibilniji rok za povrat novca za aviokarte, s obzirom na to da je prvostupanjsko tijelo ograničilo pristup informaciji pozivom na odredbu članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.

U žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljen je dokument na engleskom jeziku pod nazivom „Summary of the call with NEBs responsible for Regulations (EC) 261 and 1107/2006 on The Recommendation on vouchers“, Friday 15 May 2020, 11:00-13:00, a koji dokument u bitnom predstavlja razmjenu mišljenja između sudionika navedenog sastanka.

Međutim, razmatrajući sadržaj navedenog dokumenta, Povjerenik za informiranje nije utvrdio da bi navedeni dokument sadržavao informaciju koju žalitelj traži.

Naime, kad se razmotri sadržajno zahtjev za pristup informacijama žalitelja, očito je da žalitelj traži informaciju iz koje će biti razvidan stav Europske komisije da se tolerira fleksibilniji rok od roka propisanog Uredbom 261/2004.

Osim toga, razmatrajući dostavljenu informaciju (posebna dva prva odlomka označena crnim strjelicama), Povjerenik za informiranje ističe da je u navedenom dokumentu jasno istaknut stav Europske komisije da NEB-ovi (national enforcement bodies) moraju provoditi povrat novca u roku od 7 dana („have to enforce reimbursement within 7 days“).

Činjenica da navedeni dokument sadrži i preporuke u odnosu na eventualne sankcije prijevoznicima, odnosno da sankcije moraju biti učinkovite i odvraćajuće (effective and dissuasive), odnosno da treba uzeti u obzir i financijsko stanje prijevoznika, ne može se shvatiti kao da navedeni dokument sadrži stav Europske komisije prema kojem se tolerira rok dulji od 7 dana za refundaciju.

To potvrđuje i Preporuka Komisije (EU) 2020/648 od 13. svibnja 2020. godine o vaučerima koji se nude turistima i putnicima kao alternativa povratu novca za otkazane paket aranžmane i usluge prijevoza u kontekstu pandemije bolesti COVID-19 u kojoj je uvodnoj točki 8. navedeno da povrat pune cijene karte dospijeva u roku od 7 dana od dana zahtjeva putnika u zračnom prijevozu, pomorskom prijevozu i prijevozu unutarnjim plovnim putovima, 14 dana od dana davanja ponude ili primitka zahtjeva u autobusnom prijevozu, te mjesec dana od podnošenja zahtjeva u željezničkom prijevozu. Također se navodi da je povrat novca vaučerom moguć samo uz suglasnost putnika.

Iz svega navedenog, Povjerenik za informiranje zaključuje da prvostupanjsko tijelo ne posjeduje dokument u kojem “piše da je stav Europske komisije da se zbog epidemije COVID-19 avioprijevoznicima tolerira fleksibilniji rok za povrat novca za aviokarte od onog propisanog Uredbom 261/2004 od 7 dana“, kako to žalitelj traži u svom zahtjevu.

Naime, Povjerenik za informiranje je u žalbenom postupku vezan zahtjevom žalitelja, što znači da Povjerenik u žalbenom postupku ne može odlučivati o dokumentu koji ne sadrži traženu informaciju.

U slučaju da tijelo javne vlasti ne posjeduje traženu informaciju, tada se u smislu članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama donosi rješenje o odbačaju zahtjeva.

Ako tijelo javne vlasti ne posjeduje traženu informaciju, tada je logično da se ne može pozivati na zakonsko ograničenje, jer je u ovom postupku utvrđeno da ne postoji dokument iz kojeg bi bio vidljiv stav Komisije da se tolerira dulji rok od 7 dana za refundaciju.

Naime, ako bi takva informacija postojala, onda bi navedeno značilo da postoji stav Europske komisije da se ne treba poštivati rok od 7 dana koji je propisan člankom 8. točkom 1. a) Uredbe 261/2004.

Drugo je pitanje preporuka vezanih za pokretanje prekršajnog postupka, te eventualnih sankcija prijevoznicima, a što nije predmet zahtjev žalitelja, a kako je to ranije istaknuto u ovom rješenju.

Osim toga, Povjerenik za informiranje nije nadležan za ocjenu treba li u konkretnom slučaju pokrenuti prekršajni postupak ili treba primijeniti načelo oportuniteta iz članka 109. b) Prekršajnog zakona (“Narodne novine”, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18), već samo na temelju činjenica u žalbenom postupku utvrđuje posjeduje li tijelo javne vlasti dokument koji bi sadržavao informaciju koju žalitelj traži, a što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

Po logici stvari, ako tijelo javne vlasti ne posjeduje informaciju, tada se na istu ne može niti primijeniti zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno ne može se provoditi test razmjernosti i javnog interesa u odnosu na informaciju koja ne postoji.

Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem članka 117. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (“Narodne novine”, broj 47/09) u vezi s člankom 23. stavkom 4. Zakona o općem upravnom postupku odlučiti kao u točakama 1. i 2. izreke ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

                                                           dr. sc. Zoran Pičuljan