KLASA: UP/II-008-07/21-01/459

URBROJ: 401-01/10-21-4

Zagreb, 28. lipnja 2021. godine

Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15) povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Hrvatske narodne banke, Ur.br. 805-IX-1241/R-2021 od 12. travnja 2021. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

Odbija se žalba ......... izjavljena protiv rješenja Hrvatske narodne banke, Ur.br. 805-IX-1241/R-2021 od 12. travnja 2021. godine kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (dalje u tekstu: žalitelji), kojim su tražili podatak o tome temeljem kojeg pravnog posla i kada su potraživanja iz ugovora o kreditu koji su zaključeni između podnositelja zahtjeva i Erste&Steiermarkische bank d.d. prodana trgovačkom društvu B2 KAPITAL d.o.o., te presliku ugovora o kupoprodaji plasmana, temeljem članka 15. stavka 2. točke 7. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom na to prvostupanjsko tijelo smatra da za zatražene informaciju postoji obveza čuvanja sukladno Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, broj 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20 i 146/20, dalje u tekstu ZOKI), za iste postoji obveza čuvanja povjerljivih podataka sukladno članku 206. ZOKI-a, odnosno članka 53. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci („Narodne novine“, broj 75/08, 54/13, 47/20, dalje u tekstu: Zakon o HNB-u).

Protiv navedenog rješenja žalitelji su pravodobno uložili žalbu u kojoj u bitnom navode da prvostupanjsko tijelo pogrešno tumači odredbe članaka 206. i 207. ZOKI-a, odnosno odredbu članka 53. Zakona o HNB-u. Navode da se odredbe Zakona o kreditnim institucijama odnose samo na zaposlenike HNB-a, te da je ratio navedene odredbe da se ograniče radnici u raspolaganju informacijama koje su predmet spora. Smatraju da odredba članka 206. ZOKI ne predstavlja zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 7. Zakona o pravu na pristup informacijama. U odnosu na odredbu članka 207. ZOKI-a, ističu da se obavještavanja o informacijama temeljem odredaba Zakona o pravu na pristup informacijama ne može smatrati uporabom povjerljivih informacija. Navode da takvo tumačenje predstavlja onemogućavanje stranakama u postupku da temeljem odredbe članka 234. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) pribavljaju dokazni materijal. Što se tiče primjene članka 53. Zakona o HNB-u, žalitelji ističu da u suštini traže podatak o tome tko im je vjerovnik iz obveznopravnog odnosa, iz kojeg razloga je apsurdno žalitelje nazivati neovlaštenim osobama. Dalje ističu da je u konkretnom slučaju postoji iznimka sukladno članku 85. stavku 2. Zakona o HNB-u. Smatraju da su osobe na koje se zahtjev odnosi, a da podnošenje zahtjeva za pristup informacijama predstavlja izričito odobrenje za davanje informacija. Ukazuju i na odredbu članka 53. stavka 3. točke 1. Zakona o HNB-u kojom je propisan izuzetak od čuvanja tajnosti podataka, odnosno da postoji građanska dužnost HNB-a, kao regulatora, obavijestiti stranke o okolnostima koje su bitne za uspješno vođenje postupka, što uključuje i davanje obavijesti o osobi vjerovnika. Ukazuju na sadržaj načela razmjernosti te ističu da u konkretnom slučaju ne postoji legitimni cilj koji se štiti. Smatraju da u konkretnom slučaju ograničenje nije nužna mjera, odnosno da se pogrešno prvostupanjsko tijelo poziva na praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske jer svi podnositelji zahtjeva ne mogu biti jednaki. Smatraju da ja apsurdan zaključak prvostupanjskog tijela da dužniku nije u interesu biti upoznat s osobom svog vjerovnika. Predlažu da se žalba prihvati.

Žalba nije osnovana.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da žalitelji zahtjevom za pristup informacijama od 26. ožujka 2021. godine navode doslovno sljedeće:

„Budući da podnositelji nisu temeljem odredbe članka 150. ZOKI-a obaviješteni o prodaji potraživanja, to ovim putem temeljem odredbe članka 18. Zakona o pravu na pristup informacijama, a uzimajući u obzir obvezu Erste&Steiermarkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, propisanu odredbom članka 5. stavka 2. točke 3. i/ili odredbom članka 8. te odredbe članka 13. stavka 5. Odluke o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija (NN 127/14, 24/18), predlažu da im Hrvatska narodna banka dostavi podatke o tome temeljem kojeg su pravnog posla i kada potraživanja po gore navedenim ugovorima o kreditu , koji su zaključeni između podnositelja i Erste&Steiermarkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, prodana trgovačkom društvu B2 KAPITAL d.o.o., Radnička cesta 41, Zagreb, OIB: 57509775367, te da im dostavi preslik Ugovora o kupoprodaji plasmana kojim su ta potraživanja s Erste&Steiermarkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, prenesena na B2 KAPITAL d.o.o., Radnička cesta 41, Zagreb, OIB: 57509775367“

Dake, podnositelji u bitnom traže ugovor kojim su potraživanja s Erste&Steiermarkische bank d.d prenesena na B2 KAPITAL d.o.o., a vezano za ugovore o kreditu koji se navode u zahtjevu za pristup informacijama.

Postupajući po navedenom zahtjevu, prvostupanjsko tijelo donijelo je rješenje koje je predmet ovog postupka.

Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Prema članku 15. stavku 2. točki 7. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informacijama u ostalim slučajevima utvrđenim zakonom.

Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.

Iz obrazloženja pobijanog rješenja u bitnom proizlazi da prvostupanjsko tijelo smatra da se pristup traženim informacijama može ograničiti sukladno članku 15. stavku 2. točki 7. Zakona o pravu na pristup informacijama u vezi s člankom 207. ZOKI-a, odnosno članka 53. Zakona o HNB-u.

Povjerenik za informiranje prihvaća navedeni stav prvostupanjskog tijela, a u nastavku rješenja daje se odgovori na žalbene navode žalitelja.

Uvodno se ističe da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: UsII-230/18 od 4. listopada 2020. godine odbijen tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Povjerenika za informiranje, KLASA: UP/II-008-07/18-01/211, URBROJ: 401-01/10-18-4 od 27. travnja 2018. godine.

U navedenom postupku Povjerenik za informiranje odbio je žalbu izjavljenu protiv rješenja Hrvatske narodne banke, kojim je odbijen zahtjev podnositelja kojim je tražio podatak o tome jesu li određena potraživanja temeljem ugovora o kreditu (koji se odnose i na podnositelja) prenesena s Erste&Steiermarkische bank d.d. na društvo B2 KAPITAL d.o.o.

Dakle, radi se o istovrsnoj pravnoj situaciji, pa načelo pravne sigurnosti zahtijeva da će nadležna tijela u istovrsnim situacijama donesu istu odluku, jer bi inače došlo do povrede prava na pravično suđenje.

Navedeni stav zauzet je i presudi Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) u predmetu Vusić protiv Hrvatske od 1. srpnja 2010. godine (broj zahtjeva 48101/07) u kojoj je ESLJP u točki 44. presude naglasio da je jedno od temeljnih načela vladavine prava načelo pravne sigurnosti, te da proturječne odluke u sličnim predmetima, koje je donio isti sud, koji uz to predstavlja i zadnju instancu u toj pravnoj stvari, mogu dovesti do povrede tog načela i time potkopati povjerenje u pravosuđe.

Slijedom svega navedenog, Povjerenik za infomiranje ne nalazi razloga za odstupanje od prakse Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iz presude UsII-230/18 od 4. listopada 2018. godine.

Što se tiče prigovora žalitelja da odredba članka 206. ZOKI ne predstavlja zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 7. Zakona o pravu informacijama, ističe se da je na stranici 3. presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj UsII-230/18 od 4. listopada jasno navedeno da se na tražene informacije može primijeniti zakonska ograničenja iz članka 206. ZOKI-a, odnosno Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci.

Taj stav je ponovljen i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: UsII-527/19 od 12. ožujka 2020. godine (str. 3.) gdje je Visoki upravni sud Republike Hrvatske prihvatio pozivanje Povjerenika za informiranje na odredbe ZOKI-a I Zakona o HNB-u, vezano za primjenu članka 15. stavka 2. točke 7. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Konačno, u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj UsII-439/20 od 8. travnja 2021. godine (točka 13.), sud je ponovno naglasio da se pravilno Povjerenik pozvao na odredbe ZOKI i Zakona o HNB-u.

Dakle, jasno je da odredbu članka 206. ZOKI-a treba tumačiti kao ograničenje propisano drugim zakonom, a na koje upućuje odredba članka 15. stavka 2. točke 7. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Osim toga, Povjerenik za informiranje ne prihvaća tumačenje odredbe članka 206. ZOKI-a od strane žalitelja.

Točno je da se navedena odredba odnosi na zaposlenike prvostupanjskog tijela, ali se upravo kroz tu obvezu zaposlenika prvostupanjskog tijela ostvaruje čuvanje povjerljivih podataka od prvostupanjskog tijela kao institucije.

Drugim riječima, ne postoje dva različita entiteta, odnosno zaposlenici s jedne strane i Hrvatska narodna banka s druge strane, iz kojeg razloga je tumačenje žalitelja pogrešno i nelogično.

Što se tiče odredbe članka 207. ZOKI-a, ističe se da predmet žalbenog postupka nije ocjena treba li se informacija koja je predmet postupka dostaviti žaliteljima, temeljem odredbi procesnog zakona članka 234. Zakona o parničnom postupku u vezi s člankom 21. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20), niti Povjerenik za informiranje u ovom postupku ispituje je li osoba na koju je tražbina prenesena materijalnopravno ovlaštena za vođenje ovršnog postupka.

Dakle, nije na Povjereniku za informiranje da ocjenjuje opravdanost odredbe članka 207. ZOKI-a, odnosno treba li se stranci u postupku omogućiti uvid u informacije koje se smatraju povjerljivim sukladno navedenom članku.

U odnosu na prigovore žalitelja oko primjene odredbe članka 53. Zakona o HNB-u, Povjerenik za informiranje ističe sljedeće.

Jedno od temeljnih načela Zakona o pravu na pristup informacijama je načelo ravnopravnosti iz članka 8. navedenog Zakona, prema kojem su svi korisnici ravnopravni u ostvarivanju navedenog prava.

Sukladno članku 18. stavku 4. Zakona o pravu na pristup informacijama korisnik nije dužan navesti razloge zbog kojih traži pristup informacijama, niti je dužan pozvati se na odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama.

Dakle, za postupak koji se vodi po pravilima Zakona o pravu na pristup informacijama nije odlučno koji je razlog zbog kojeg korisnik traži informaciju.

Kako je cilj Zakona omogućiti svim pravnim i fizičkim osobama ostvarivanje prava na pristup informacijama, tada prilikom rješavanja zahtjeva za pristup informacijama treba poći od tog bi li se navedena informacija omogućila bilo kojoj trećoj osobi koja je zahtjev podnijela.

Drugim riječima, ako treća osoba, koja nije dužnik niti je na bilo koji način zainteresirana za informaciju koja je predmet postupka, ne bi mogla ostvariti pristup traženoj informaciji, tada isti zaključak treba donijeti i u slučaju žalitelja.

Naime, svrha Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti korisnicima pristup informacijama od javnog značaja, a što je naglašeno u odredbi članka 9. Zakona o pravu na pristup informacijama prema kojoj korisnik može slobodno raspolagati informacijom kojom raspolaže odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama.

U žalbenom postupku Povjerenik za informiranje ispituje mogu li se tražene informacije podvesti pod neko od zakonskih ograničenja, te ako mogu, utvrđuje prevladava li javni interes za tražene informacije ili prevladava potreba zaštite prava na ograničenje.

Navedeno znači da nije cilj Zakona da osoba s određenim interesom dobije informaciju samo za svoje potrebe, jer do iste ne može doći sukladno pravilima sudskog postupka.

Kako su žalitelji pokrenuli postupak sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, tada je logično da će se na njihovo traženje primijeniti pravila navedenog postupka, odnosno ranije citirana ustaljena praksa u tom području.

Pri tome Povjerenik za informiranje ukazuje na str. 5. rješenja prvostupanjskog tijela gdje su jasno obrazložena priroda postupka koji se vodi pred Povjerenikom za informiranje.

Vezano za žalbeni navod da se podnošenje zahtjeva za pristup informacijama ima smatrati odobrenje za davanje informacija, Povjerenik za informiranje ističe kako zahtjev za pristup informacijama predstavlja isključivo podnesak kojim se inicira upravni postupak, te nema značaj davanja suglasnost za dostavu povjerljivih informacija.

Kad bi se prihvatilo navedeno tumačenje, to bi značilo da bi samo podnošenje zahtjeva za pristup informacijama značilo obvezu prvostupanjskog tijela da zahtjevu udovolji, a što bi bilo suprotno temeljnim načelima upravnog postupka, jer prvostupanjsko tijelo ne bi moglo samostalno donijeti odluku u upravnom postupku u smislu članka 9. Zakona o općem upravnom postupku (“Narodne novine”, broj 47/09).

Povjerenik za informiranje također ne prihvaća navode žalitelja da bi omogućavanje informacija po podnesenom zahtjevu predstavljalo građansku dužnost, jer odluke koje se donose sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama (bez obzira na to vrstu odluke) ne predstavljaju izvršavanje građanske dužnost, već rješavanje u upravnoj stvari.

Stoga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi žalitelja da je apsurdno štiti podatke od samih dužnika.

Povjereniku za informiranje nije sporan privatni interes žalitelja da dobiju informaciju o ugovoru koji je temelj za prijenos potraživanja, i na temelju kojih se vodi ovršni postupak (što se može zaključiti iz navoda žalbe), ali ponovno se naglašava da taj privatni interes nije relevantan pri odlučivanju u postupku po zahtjevu za pristup informacijama.

Što se tiče točke dijela žalbe u kojoj žalitelji osporavaju pravilnost primjene testa razmjernosti i javnog interesa, ističe se sljedeće.

Dopisom Povjerenika za informiranje, KLASA: UP/II-008-07/21-01/459, URBROJ: 401-01/10-21-2 od 26. svibnja 2021. godine od prvostupanjskogt tijela zatražena je informacija koja je predmet postupka, te je ista dopisom prvostupanjskog tijela, Urudžbeni broj: 69/880/21-10 od 28. svibnja 2021. godine dostavljena Povjereniku za informiranje.

Prema članku 1. Odluke o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija („Narodne novine“, broj 127/14) istom se uređuju plasmani koji su predmet kupoprodaje, uvjeti za kupoprodaju i promet plasmana, te dokumentacija koju kreditna institucija dostavlja Hrvatskoj narodnoj banci.

Člankom 13. stavkom 1. navedene Odluke propisano je da prodavatelj može sklopiti ugovor o kupoprodaji plasmana nakon što je primio mišljenje Hrvatske narodne banke iz članka 8. stavka 2. Odluke, kojom je ocijenjeno da su ispunjeni svi potrebni uvjeti propisani navedenom odlukom. Takav ugovor prodavatelj može sklopiti u daljnjem roku od četiri mjeseca od primitka mišljenje Hrvatske.

Iz stavka 5. navedenog članka proizlazi da je prodavatelj dužan obavijestiti Hrvatsku narodnu banku o sklapanju ugovora o kupoprodaji plasmana te joj u roku od sedam dana dostaviti presliku tog ugovora.

Uvidom u ugovor koji su predmet zahtjeva za pristup informacijama, utvrđeno je da se radi o ugovorima o kupoprodaji plasmana sa standardnim ugovornim klauzulama (obveze stranaka, odredbe o izjavama i jamstvima, troškovima i sl.).

Razmatrajući provedeni test razmjernosti i javnog interesa prvostupanjskog tijela u žalbenom postupku temeljem ovlaštenja iz članka 25. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama ističe se sljedeće.

Sukladno članku 206. ZOKI-a radnici Hrvatske narodne banke, revizori i druge stručne osobe koje rade ili su radile po ovlaštenju Hrvatske narodne banke dužni su sve informacije u vezi s supervizijom kreditne institucije koje su saznali tijekom rada za Hrvatsku narodnu banku čuvati kao povjerljive. Prema stavku 2. navedenog članka osobe iz stavka 1. navedenog članka ne smiju povjerljive informacije učiniti dostupnima nijednoj drugoj osobi ili državnom tijelu, osim u obliku skupnih podataka iz kojih nije moguće prepoznati pojedinačnu kreditnu instituciju.

Prema članku 207. ZOKI-a stavku 1. Hrvatska narodna banka može povjerljive informacije koje je saznala tijekom obavljanja supervizije ili drugih poslova iz svoje nadležnosti koristiti samo pri provjeri ispunjavanja uvjeta za izdavanje odobrenja i suglasnosti i kojima odlučuje na temelju ovog Zakona.

Sukladno članku 53. stavku 1. Zakona o HNB-u propisano je da su zaposlenici Hrvatske narodne banke dužni čuvati kao tajnu, u smislu članka 37. Statuta ESSB-a i ESB-a, sve isprave i podatke koje saznaju u obavljanju svojih dužnosti i poslova, a čije bi priopćavanje neovlaštenoj osobi štetilo ugledu i interesima Hrvatske narodne banke, Europske središnje banke, središnjih banaka država članica te kreditnih institucija i drugih osoba kojima Hrvatska narodna banka izdaje odobrenja za rad ili ih nadzire.

Uzimajući u obzir navedeno, pravilno je prvostupanjsko tijelo zaključilo da u konkretnom slučaju preteže potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 7.  u vezi s člankom 207. ZOKI i člankom 53. stavkom 1. Zakona o HNB-u.

Člankom 5. stavkom 1. točkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama test razmjernosti i javnog interesa definira se kao procjena razmjernosti između razloga za omogućavanje pristupa informaciji i razloga za ograničenje te omogućavanje pristupa informaciji ako prevladava javni interes.

Iz navedene definicije proizlazi kako se navedenim testom procjenjuje odnos između dvaju zaštićenih interesa – interesa zaštite određene informacije i interesa pružanja informacije. Važno je naglasiti da su oba interesa legitimna i predstavljaju javni interes samim time što su uređeni zakonom i priznati kao legitimni – u javnom je interesu zaštiti vrijednosti i interese koji se štite kao što je u javnom interesu pružiti korisnicima informaciju koja je u posjedu tijela javne vlasti. Stoga je svrha ocijeniti je li javni interes da se omogući pristup informaciji veći od potencijalne i vjerojatne štete koja bi nastala objavom informacije.

Naime,  iz spisa predmeta ne proizlazi da su se vodile bilo kakve javne rasprave vezano za informacije koje su predmet postupka, predmetne informacije ne odnose se na pitanja javnog zdravlja, javne sigurnosti ili zaštite okoliša, niti na pitanje raspolaganje javnim sredstvima, niti je vjerojatno da bi objava traženih informacija doprinijela javnom interesu u smislu ostvarivanja temeljnih vrijednosti društvenog poretka i specifičnim načelima funkcioniranja tijela javne vlasti (kao što su dobro upravljanje, zakonitost, odgovornost, integritet), a što bi predstavljalo argumente u korist omogućavanja pristupa informacijama.

S druge strane, ukoliko bi se omogućio pristup traženim informacijama, na navedeni način bi se doveo u pitanje institut bankovne tajne iz članka 156. ZOKI-a, odnosno odredbe o povjerljivosti iz članka 207. ZOKI-a i članka 53. stavka 1. Zakona o HNB-u, jer bi se javno iznosili podaci koji predstavljaju povjerljive podatke, samo zbog činjenice da je taj podatak dostavljen Hrvatskoj narodnoj banci u okviru vođenja postupka iz njezine nadležnosti.

Po mišljenju Povjerenika za informiranje, ograničenje prava na pristup informacijama žalitelja ima legitimni cilj, a to je zaštita povjerljivih podataka sukladno odredbama ZOKI-a i Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci, a koja zaštita mora biti jednaka za sve korisnike sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, a kako je to već ranije naglašeno u ovom postupku.

Nadalje, ograničenje prava na pristup informacijama nužno je za postizanje zaštite vrijednosti propisanih odredbama ZOKI-a i Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci, iz razloga što Povjerenik za informiranje nije utvrdio postojanje neke blaže mjere kojom bi se ostvario isti cilj.

Kako je to već i ranije naglašeno, niti pristanak žalitelja da se objave tražene informacije ne ne bi utjecao na drugačiju odluku, jer se u konkretnom slučaju informacija ne odnosi isključivo na žalitelje, već i na druge osobe (Erste&Steiermarkische bank d.d. i B2 Kapital d.o.o.).

Osim toga, sve kad bi i žalitelji naveli da traženu informaciju neće javno iznositi, isto ne bi dovelo do drugačije odluke, jer je smisao članka 9. Zakona o pravu na pristup informacijama upravo u tome da informacija koja se pruža sukladno odredbama Zakona bude svima javno dostupna, a ne da je korisnici dobivaju za svoje privatne interese.

Dakle, žalitelji niti ne pokušavaju ukazati koji bi bio javni interes da se navedena informacija učini dostupna (svim korisnicima, a ne samo njima), a što je ključno u postupku po zahtjevu za pristup informacijama, pa Povjereniku za informiranje ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o isključivo o privatnopravnom odnosu, odnosno da tražena informacija nije informacija od javnog značaja.

Zaključno, Povjerenik za informiranje smatra da je prvostupanjsko tijelo utvrdilo pravičnu ravnotežu između prava na pristup informacijama i prava na ograničenje, koje u konkretnom slučaju prelazi u korist prava na ograničenje.

Ni Povjerenik za informiranje niti prvostupanjsko tijelo ne dovode u pitanje da su žalitelji zainteresirani za navedenu informaciju, ali u ovom postupku Povjerenik za informiranje ne ispituje nude li procesni zakoni dovoljnu zaštitu žaliteljima kao ovršenicima u postupku, niti ispituje je li u smislu odredbe članka 32. Ovršnog zakona novi vjerovnik dužan priložiti ugovor o kupoprodaji plasmana, kao što ne ispituje primjenu pravila Zakona o parničnom postupku o dužnostima stranke, odnosno treće osobe da podnese određenu ispravu (članci 233. i 234. Zakona o parničnom postupku).

Ako razlog traženja informacije nije relevantan u smislu članka 18. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, tada niti svojstvo žalitelja kao ovršenika istima ne daje nikakvu povoljniju poziciju u postupku koji se vodi po zahtjevu za pristup informacijama.

Navedeni stav je izražen i u ranije navedenoj presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: UsII-230/18 od 4. listopada 2018. godine, a na što pravilno ukazuje prvostupanjsko tijelo na stranici 5. rješenja.

Slijedom svega navedenog, Povjerenik za informiranje smatra da prvostupanjsko rješenje sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, a žalbeni navodi žalitelja, koji su prethodno detaljno analizirani ne dovode u sumnju zaključke prvostupanjskog tijela.

Člankom 116. stavkom 1. točkom 1. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da će drugostupanjsko tijelo odbiti žalbu ako utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu osnovano.

Slijedom navedenog, temeljem članka 116. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku riješeno je kao u izreci.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

                                                           POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

                                                                       dr. sc. Zoran Pičuljan