KLASA: UP/II-008-07/21-01/148
URBROJ: 401-01/04-21-2
Zagreb, 10. lipnja 2021.
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka. 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13 i 85/15) i članka 122. stavka 4. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09.), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja o prigovoru Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja KLASA: UP/I-008-01/20-02/06, URBROJ: 517-10-2-20-2 od 21. prosinca 2020. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje o prigovoru Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja KLASA: UP/I-008-01/20-02/06, URBROJ: 517-10-2-20-2 od 21. prosinca 2020. godine.
2. Odobrava se ......... pravo na pristup preslici Ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenog dana 3. lipnja 2019. godine između trgovačkog društva SLADORANA TVORNICA ŠEĆERA d.o.o., kao prodavatelja i trgovačkog društva HRVATSKA INDUSTRIJA ŠEĆERA d.d., kao kupca.
3. Djelomično se odobrava ......... pravo na pristup preslici Ugovora o kupoprodaji i prijenosu imovine sklopljenog dana 30. svibnja 2019. godine između trgovačkog društva SLADORANA TVORNICA ŠEĆERA d.o.o., kao prodavatelja i trgovačkog društva HRVATSKA INDUSTRIJA ŠEĆERA d.d., kao kupca, na način da se na ugovoru prekrije kupoprodajna cijena te se u tom dijelu zahtjev odbija.
4. Nalaže se Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja da postupi sukladno točkama 2. i 3. izreke ovog rješenja u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja KLASA: UP/I-008-01/20-02/06, URBROJ: 517-10-2-20-2 od 21. prosinca 2020. godine, odbačen je prigovor ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj), podnesen na obavijest Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja KLASA: 008-01/20-01/124, URBROJ: 517-10-2-20-02 od 1. prosinca 2020. godine.
Protiv osporenog rješenja žalitelj je pravovremeno izjavio žalbu kojom pobija rješenje u cijelosti zbog povrede postupovnih odredbi, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalitelj navodi kako dokumentacija (informacija) koju traži je sastavni dio upravnog spisa u kojem je tijelo javne vlasti, u okviru upravnog postupka za koji je nadležno, donijelo rješenje o okolišnoj dozvoli KLASA: UP/I-351-03/17-02/09, URBROJ: 517-03-1-3-1-20-43, povodom zahtjeva trgovačkog društva Hrvatska industrija šećera d.d., a tražena dokumentacija upravo je jedna od dokaznih isprava na temelju koje je rješenje doneseno. Nadalje navodi kako je to vidljivo iz rješenja u kojem se izrijekom navodi da je trgovačko društvo Hrvatska industrija šećera d.d. „obavijestilo je Ministarstvo o promjeni operatera postrojenja Sladorana d.o.o. u Županji obzirom da su društvo Sladorana tvornica Šećera d.o.o. i Hrvatska tvornica šećera d.d. sklopili 30. svibnja 2019. godine Ugovor o kupoprodaji i prijenosu imovine te dana 3. lipnja 2019. godine Ugovor o kupoprodaji nekretnina, kojim je postrojenje za koje je tražena okolišna dozvola, Sladorana d.o.o. u Županji, na lokaciji Šećerana 63., prešlo u vlasništvo društva Hrvatska industrija šećera d.d. iz Zagreba...“ Ističe kako je predmetnom dokumentacijom trgovačko društvo Hrvatska industrija šećera d.d. dokazalo aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva i dostavilo je u upravni spis, pa je stoga i ta dokumentacija sastavni dio upravnog spis, i prema tome neosporno je da je upravo Ministarstvo „vlasnik" cjelokupnog upravnog spisa koji sadržava i traženu informaciju (dokumentaciju). Zaključuje kako je stoga neosnovana tvrdnja tijela javne vlasti da nije vlasnik tražene informacije, kao i tvrdnja da je dostavljanjem obavijesti žalitelju i prosljeđivanje zahtjeva trgovačkom društvu Sladorani d.d. tijelo javne vlasti ispunilo svoju zakonsku obvezu. Žalitelj navodi kako prigovara da se zahtjev za informacije odnosi na upravni postupak u kojem je nadležno tijelo javne vlasti donosilo rješenje o okolišnoj dozvoli primjenom odredbi Zakona o zaštiti okoliša („Narodne novine“, broj 80/13, 153/13, 78/15, 12/18 i 118/18). Nadalje navodi kako je vezano za sva pitanja zaštite okoliša obveza informiranja javnosti propisana člancima 160. - 166. Zakona o zaštiti okoliša, kao i da je Direktivom 2003/4/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 28. siječnja 2003. godine propisano: „(8) Nužno je osigurati da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na pristup informacijama o okolišu, koje su pohranjene kod ili za tijela javne vlasti, bez obaveze iskazivanja interesa“. Također navodi kako je slijedom i na temelju navedenih odredbi sasvim sigurno da jesu, ali i da moraju biti javne sve informacije koje ulaze u područje primjene Zakona o zaštiti okoliša, pa tako i sadržaj upravnog spisa u kojem je izdano rješenje o okolišnoj dozvoli, iz kojega žalitelj traži informaciju, te da ne vidi opravdanog niti razumnog razloga zbog kojega bi dostavljanje tražene informacije, koju tijelo javne vlasti posjeduje i na temelju koje je donijelo upravno rješenje, bilo nedostupno. Predlaže da se žalba uvaži.
Žalba je djelomično osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je kako je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 16. studenoga 2020. godine, koji je pogrešno naslovio na Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, a zapravo se radi o Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, zatražio dostavu sljedećih informacija: „1. Ugovor o kupoprodaji i prijenosu imovine između društva Sladorana tvornica šećera d.o.o. i Hrvatske tvornice šećera d.d. od 30. svibnja 2019., 2. Ugovor o kupoprodaji nekretnina između društva Sladorana tvornica šećera d.o.o. i Hrvatske tvornice šećera d.d. od 3. lipnja 2019., iz predmeta Klasa: UP/I-351-03/17-02/09, Urbroj: 517-03-1-3-1-20-43“. Nadalje je utvrđeno da je Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja dana 1. prosinca 2020. godine proslijedilo žaliteljev zahtjev na e-adresu: press@secerana.hr navodeći da s obzirom da nisu vlasnici informacija sukladno članku 21. stavku 2. Zakona o pravu na pristup informacijama prosljeđuju podneseni zahtjev žalitelja i o tome obavijestilo žalitelja. Također je utvrđeno da je žalitelj izjavio prigovor na zaprimljenu obavijest od 1. prosinca 2020. godine, u kojem u bitnom iznosi navode kao i u žalbi, te ističe kako je neosnovano postupanje u odnosu na njegov zahtjev dostavljanjem obavijesti da tijelo javne vlasti nije vlasnik tražene informacije. Nadalje, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja odnosno njegov čelnik, donio rješenje KLASA: UP/I-008-01/20-02/06, URBROJ: 517-10-2-20-2 od 21. prosinca 2020. godine, kojim je odbačen prigovor žalitelja podnesen na obavijest Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja KLASA: 008-01/20-01/124, URBROJ: 517-10-2-20-02 od 1. prosinca 2020. godine.
U obrazloženju pobijanog rješenja se u bitnom navodi kako se Ministarstvo u donesenom Rješenju o okolišnoj dozvoli pozvalo na predmetne ugovore odnosno informaciju dostavljenu od strane trgovačkog društva Hrvatska industrija šećera d.d., Ulica grada Vukovara 269, Zagreb, koje je vlasnik tražene informacije a ne Ministarstvo. Nadalje navode kako je člankom 21. stavkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano da ako tijelo javne vlasti zaprimi zahtjev za pristup informacijama iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, a nije njezin vlasnik, dužno je bez odgode, a najkasnije u roku od 8 dana od zaprimanja zahtjeva, ustupiti zahtjev vlasniku informacije, o čemu će obavijestiti podnositelja. Također navode kako je sukladno članku 21. stavku 2. Zakona o pravu na pristup informacijama elektroničkom poštom proslijeđen zahtjev trgovačkom društvu Hrvatska industrija šećera d.d., a kopija je dostavljena podnositelju prigovora. U obrazloženju pobijanog rješenja se ističe kako u konkretnom slučaju prigovor uopće nije dopušten s obzirom da se u ovom slučaju ne radi o postupanju javnopravnog tijela iz odredbe članka 156. Zakona o općem upravnom postupku, a kako to pogrešno navodi podnositelj prigovora već se radi o obavijesti koju je tijelo javne vlasti dužno izdati podnositelju zahtjeva za pristup informacijama u smislu članka 21. stavka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama u slučaju kada ustupa zahtjev za pristup informacijama s obzirom da nije vlasnik tražene informacije, a na koju obavijest se primjenjuje članak 155. Zakona o općem upravnom postupku, pa se tako prema odredbi članka 155. Zakona o općem upravnom postupku prigovor može izjaviti ako javnopravno tijelo odbije izdati obavijest u pisanom obliku (stavak 3.), odnosno ako javnopravno tijelo u propisanom roku ne izda obavijesti (stavak 4.). Ističu kako je u konkretnom slučaju podnositelj prigovora obaviješten o načinu ostvarivanja njegova traženja elektroničkom poštom od 1. prosinca 2020. godine. Također ističu kako je prethodno navedeni stav zauzeo i Visoki upravni sud u presudi Poslovni broj: UsIl-197/18-7 od 12. srpnja 2018. godine, kojim je odbacio prigovor podnositeljice radi prava na pristup informacijama te je odlučio da isti nije dopušten obzirom da je podnositeljica obaviještena od Ministarstva zaštite okoliša i energetike o načinu ostvarivanja njezina traženja.
Člankom 156. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da osoba koja smatra da joj je drugim postupanjem javnopravnog tijela iz područja upravnog prava, o kojem se ne donosi rješenje, povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes, može izjaviti prigovor sve dok takvo postupanje traje ili traju njegove posljedice.
Prema članku 122. Zakona o općem upravnom postupku, prigovor se izjavljuje čelniku tijela, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano. Odredbe o obliku, sadržaju i predaji žalbe na odgovarajući se način primjenjuju i na prigovor. Čelnik tijela odlučuje o prigovoru rješenjem u roku od osam dana od dana izjavljivanja prigovora. Protiv rješenja prvostupanjskog tijela o prigovoru može se izjaviti žalba, a protiv rješenja drugostupanjskog tijela o prigovoru može se pokrenuti upravni spor. Ako nema drugostupanjskog tijela, protiv rješenja tijela o prigovoru može se pokrenuti upravni spor.
Slijedom navedenog, a s obzirom da je žalitelj podnio prigovor protiv obavijesti Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja KLASA: 008-01/20-01/124, URBROJ: 517-10-2-20-02 od 1. prosinca 2020. godine, o kojem je odlučeno osporenim rješenjem, KLASA: UP/I-008-01/20-02/06, URBROJ: 517-10-2-20-2 od 21. prosinca 2020. godine, kojim je odbačen predmetni prigovor, Povjerenik za informiranje je analognom primjenom članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama nadležno drugostupanjsko tijelo.
Odredbom članka 5. stavka 1. točke 8. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je „vlasnik informacije“ je tijelo javne vlasti u okviru čijeg djelokruga je nastala informacija klasificirana stupnjem tajnosti odnosno tijelo druge države ili međunarodna organizacija u okviru čijeg djelokruga je nastala međunarodna informacija.
Člankom 15. stavkom 2. točkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija klasificirana stupnjem tajnosti, sukladno zakonu kojim se uređuje tajnost podataka, a odredbom članka 21. stavka 2. istog Zakona je propisano da ako tijelo javne vlasti zaprimi zahtjev za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 1., ovog Zakona, a nije njezin vlasnik, dužno je bez odgode, a najkasnije u roku od 8 dana od zaprimanja zahtjeva, ustupiti zahtjev vlasniku informacije, o čemu će obavijestiti podnositelja.
U žalbenom postupku je utvrđeno kako je tijelo javne vlasti Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja pogrešno postupilo kada je žaliteljev zahtjev ustupilo trgovačkom društvu Hrvatska industrija šećera d.d. Naime, pojam vlasnika informacije u smislu odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama vezuje se uz klasificirane informacije, te uz međunarodnu informaciju, a u ovom slučaju je očito kako nije riječ niti o klasificiranim informacijama, niti o međunarodnim informacijama, pa nije ni bilo osnove za primjenu odredbe članak 21. stavak 2. Zakona o pravu na pristup informacijama. Činjenica je da Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja posjeduje traženu dokumentaciju i ono je bilo dužno riješiti žaliteljev zahtjev u smislu odredbi članka 23. Zakona o pravu na pristup informacijama.
U žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljene su informacije koje su predmet postupka: Ugovor o kupoprodaji i prijenosu imovine sklopljen dana 30. svibnja 2019. godine između trgovačkog društva SLADORANA TVORNICA ŠEĆERA d.o.o., kao prodavatelja i trgovačkog društva HRVATSKA INDUSTRIJA ŠEĆERA d.d., kao kupca te Ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen dana 3. lipnja 2019. godine između trgovačkog društva SLADORANA TVORNICA ŠEĆERA d.o.o., kao prodavatelja i trgovačkog društva HRVATSKA INDUSTRIJA ŠEĆERA d.d., kao kupca.
U žalbenom postupku, uvidom u dostavljenu dokumentaciju utvrđeno je kako ista sadrži osobne podatke kao što su imena i prezimena, vlastoručni potpisi.
Odredbom članka 15. stavkom 2. točkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje zaštita osobnih podataka.
Sukladno članku 99. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. godine o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (dalje u tekstu: Opća uredba o zaštiti podataka), ista je u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u državama članicama od 25. svibnja 2018. godine.
Člankom 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da su osobni podaci svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi („ispitanik“): pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca.
Uvodnom odredom broj 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da bi obrada osobnih podataka trebala biti osmišljena tako da bude u službi čovječanstva. Dalje se navodi da pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo, te da ga se mora razmatrati u skladu s načelom proporcionalnosti, odnosno da se predmetnom Uredbom poštuju sva temeljna prava i uvažavaju slobode i načela priznata Poveljom koja su sadržana u ugovorima, uključujući slobodu izražavanja i informiranja.
U uvodnoj odredbi 39. Opće uredbe o zaštiti podataka je, između ostalog, propisano da bi svaka obrada osobnih podataka trebala bi biti zakonita i poštena.
Uvodnom odredbom broj 40. Opće uredbe o zaštiti podataka je propisano da bi kako bi obrada bila zakonita, osobne podatke trebalo obrađivati na temelju privole dotičnog ispitanika ili neke druge legitimne osnove, bilo propisane u ovoj Uredbi bilo u drugom pravu Unije ili pravu države članice na koji upućuje ova Uredba, uključujući obvezu poštovanja pravne obveze kojoj podliježe voditelj obrade ili obvezno izvršavanje ugovora u kojem je ispitanik jedna od stranaka ili kako bi se poduzele radnje na zahtjev ispitanika prije sklapanja ugovora.
Slijedom navedenog, legitimnost obrade podataka utvrđena je člankom 6. stavkom 1. točkom c) Opće uredbe o zaštiti podataka, kojom je propisano kako je obrada zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećega: obrada je nužna radi poštovanja pravnih obveza voditelja obrade. U stavku 3. članka 6. Uredbe navodi se kako pravna osnova za obradu iz stavka 1. točaka c) i e) utvrđuje se u: a) pravu Unije, ili b) pravu države članice kojem voditelj obrade podliježe.
Spomenuta zakonitost obrade se u ovom slučaju izvodi iz odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama, koji razrađuje odredbu članka 38. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske kojom se jamči pravo na pristup informacijama u posjedu tijela javne vlasti, uvažavajući pritom preduvjet ispravne provedbe testa razmjernosti i javnog interesa u slučaju postojanja ograničenja od pristupa, odnosno u određenim slučajevima primjenjujući odredbu članka 16. stavka 3. navedenog Zakona kada se radi o raspolaganju javnim sredstvima.
Dakle, i nakon stupanja na snagu Opće uredbe o zaštiti podataka potrebno je provodit test razmjernosti i javnog interesa, te prema okolnostima pojedinog slučaja utvrđivati prevladava li potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama ili prevladava javni interes za određenom informacijom.
Međutim, potrebno je naglasiti da kada se utvrdi da je nešto osobni podatak to ne znači da je isti automatski zaštićen. U žalbenom postupku razmotreno da li je žalitelju moguće odobriti pristup zatraženim informacijama odnosno djelomičan pristup zatraženim informacijama, uz zaštitu određenih osobnih podataka.
U odnosu na osobne podatke kao što su ime i prezime predsjednika uprave, te ime i prezime člana uprave, a koje osobe zastupaju trgovačka društva u predmetnim ugovorima, utvrđeno je kako se ti osobni podaci u konkretnom slučaju ne štite.
Zakonom o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96) propisano je kako poslovnu tajnu predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese.
Iz dostavljenih ugovora razvidno je da isti ne sadržavaju podatke koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada. Slijedom navedenog nameće se pitanje da li dostavljeni ugovori predstavljaju podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za gospodarske interese trgovačkih društava koji su sklopili predmetne ugovore. U žalbenom postupku je utvrđeno kako predmetni ugovori nisu sklopljeni između tijela javne vlasti već između dvaju privatnih poslovnih subjekata, koji su dostavili ugovore tijelu javne vlasti za potrebe postupka u kojem je donijeto rješenje o okolišnoj dozvoli.
Pristup informacijama i sudjelovanje javnosti u pitanjima koja se tiču okoliša uređen je Zakonom o zaštiti okoliša („Narodne novine“, broj 80/13, 153/13, 78/15, 12/18 i 118/18), ujedno i koji je usklađen s Konvencijom o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša (Arhuška konvencija), koja je implementirana u hrvatsko pozitivno pravo Zakonom o potvrđivanju Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša („Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 1/07.).
Kako bi se javnosti omogućile informacije vezane za zaštitu okoliša, a pri tom zaštitili gospodarski interesi poslovnih subjekata, u žalbenom postupku je utvrđeno da je žalitelju moguće omogućiti sadržaj predmetnih ugovora uz prekrivanje iznosa kupoprodajne cijene u Ugovoru o kupoprodaji i prijenosu imovine od 30. svibnja 2019. godine. Naime, sam iznos kupoprodajne cijene nije relevantan za ishođenje rješenja o okolišnoj dozvoli, a nije ni vjerojatno da bi objava tog podatka doprinijela javnom interesu u smislu ostvarivanja temeljnih vrijednosti društvenog poretka i specifičnim načelima funkcioniranja tijela javne vlasti kao što su dobro upravljanje, zakonitost, odgovornost, integritet, stoga je u žalbenom postupku utvrđeno kako ne prevladava javni interes u odnosu na štetu za zaštićeni interes odnosno za omogućavanjem istog.
Člankom 15. stavkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da ako tražena informacija sadrži i podatak koji podliježe ograničenju iz stavaka 2. i 3. ovoga članka, preostali dijelovi informacije učinit će se dostupnim. Stoga u odnosu na kupoprodajnu cijenu iz točke 3. izreke ovog rješenja, Povjerenik za informiranje smatra da je istu potrebno zaštititi, te je u tom dijelu žaliteljev zahtjev neosnovan, dok se u preostalom dijelu informacija može omogućiti žalitelju.
Člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da kad utvrdi da je žalba osnovana, Povjerenik će rješenjem korisniku omogućiti pristup informaciji.
Slijedom navedenog, valjalo je sukladno članku 117. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku, u vezi s člankom 25. stavkom 7. te člankom 15. stavkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, riješiti kao u izreci ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan