KLASA: UP/II-008-07/20-01/834

URBROJ: 401-01/06-20-2

Zagreb, 24. srpnja 2020.

Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13 i 85/15), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, BROJ: PPI-DO-22/2020 od 3. lipnja 2020. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama,  donosi sljedeće

RJEŠENJE

Odbija se žalba ........., izjavljena protiv rješenja Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, BROJ: PPI-DO-22/2020 od 3. lipnja 2020. godine, kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Splitu odbijen je  zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) od 6. veljače 2020. godine kojim je zatražio „dokumentaciju koju je predala ......... i klasifikacijsku oznaku navedene dokumentacije vojnog podrijetla u predmetu OGR-DO-7/2011“, temeljem članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz razloga jer žalitelj očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.

Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravovremeno uložio žalbu u kojoj u bitnome navodi da isto osporava zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj rješenje smatra nerazumnim iz razloga što mu tijelo javne vlasti godinama ne omogućava uvid u spis predmeta OGR-DO-7/2011 odnosno jer drži nespornim da Općinsko državno odvjetništva u Splitu posjeduje informaciju koju je zatražio, ali je uporno odbija omogućiti na način da se ista skriva klasificiranom oznakom. Predlaže da se žalba uvaži.

Žalba je neosnovana.

Uvidom u spis predmeta je utvrđeno kako je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 6. veljače 2020. godine od Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, u bitnome zatražio sljedeće:  „da mu se pojasni koju ili kakvu je to specificiranu dokumentaciju predala ........., kao i klasifikacijsku oznaku rečene dokumentacije vojnog podrijetla, koja da je ustupljena označenim djelatnicima Policijske uprave dalmatinske po njima označenoj potvrdi o privremeno oduzetim predmetima Broj: 07651, iz klasificiranog predmeta Broj: OGR-DO-7/2011“. U prilogu zahtjeva žalitelj dostavlja zahtjeva za pretragu doma i ostalih prostorija koji se odnosi na navedeni predmet.

Postupajući po navedenom zahtjevu žalitelja Općinsko državno odvjetništvo u Splitu donijelo je osporeno rješenje odbivši zahtjev temeljem članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, smatrajući da se radi o zlouporabi prava na pristup informacijama od strane žalitelja.

U obrazloženju osporenog rješenja naveden je sadržaj zahtjeva žalitelja i oznaka veze predmeta na koju se isti odnosi te kako je od 2012. godine do kraja 2019. godine žalitelj podnio Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu 40 zahtjeva pozivajući se na Zakon o pravu na pristup informacijama, a da se navedeni zahtjevi u najvećem broju odnose na postupanje navedenog tijela u predmetu OGR-7/11, a povodom kojih je doneseno ukupno 34 rješenja. Također je navedeno kako je početkom 2020. godine do dana donošenja osporenog rješenja žalitelj podnio 15 novih zahtjeva. Nadalje pojašnjeno je kako je u predmetu PPI-DO-19/2017 Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, sukladno članku 16. Zakona o pravu na pristup informacijama pribavilo mišljenje Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost Klasa: 008-01/15-01/14, Urbroj: 50439-05/22-18-489 od 6. srpnja 2018. godine te je provelo test razmjernosti i javnog interesa nakon čega je donesena odluka o odbijanju žaliteljevog zahtjeva za pristup informacijama iz predmeta OGR-7/11 koje je postalo pravomoćno. U nastavku prvostupanjsko tijelo citira odredbu članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama te ističe da ta odredba govori o očitoj zlouporabi prava na pristup informacijama koja se ogleda u sukobu prava korisnika sa svrhom i ciljem zakonskog uređenja navedenog prava, pri čemu se traži preispitivanje subjektivnog odnosa podnositelja zahtjeva u odnosu na cilj koji se postiže podnošenjem zahtjeva, odnosno ispitivanje da li podnositelj namjerno zloupotrebljava svoja prava podnošenjem šikanoznih, repetitivnih i nerazumnih zahtjeva. Također je istaknuto da odredba članka 9.a Zakona o pravu na pristup informacijama propisuje načelo međusobnog poštovanja i suradnje na način da se odnosi tijela javne vlasti i korisnika trebaju temeljiti na suradnji i pružanju pomoći te međusobnom uvažavanju i poštivanju dostojanstva druge osobe. Nadalje, istaknuto je da se u konkretnom slučaju subjektivni odnos žalitelja prema cilju koji želi postići ogleda i u korištenju uvredljive komunikacije i prijetnji ili drugog agresivnog ponašanja, neutemeljenih optužbi kojima predmnijeva nepravilnosti u radu tijela javne vlasti ili nestručne i nezakonite postupke njegovih djelatnika i čelnika, pri čemu te nepravilnosti nisu činjenično utemeljene niti dokazane, nego spadaju u sferu žaliteljevih nagađanja odnosno da se radi o osobnim razmiricama žalitelja sa tijelom javne vlasti ili njegovim pojedinim djelatnikom, pri čemu isti izražava nezadovoljstvo načinom na koji je riješen predmet od njegovog osobnog interesa. Posebno je istaknuto da se žalitelj uvredljivo, klevetnički i omalovažavajući izražava u pogledu zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske te u pogledu samog prvostupanjskog tijela, a da se korištenjem određenih pozdrava i potpisa u svojim podnescima izruguje institucijama Republike Hrvatske. U obrazloženju rješenja je navedeno i kako se žalitelj prvostupanjskom tijelu, osim zahtjevima za pristup informacijama, gotovo svakodnevno obraća uvredljivim i nepristojnim porukama koje tijelo javne vlasti ne može ignorirati te kako je nedopustivo da tijela javne vlasti komuniciraju sa podnositeljem zahtjeva ignorirajući neprihvatljiv sadržaj njegovih podnesaka. Prvostupanjsko tijelo je istaknulo kako žaliteljev cilj nije dolazak do informacija nego vrijeđanje, omalovažavanje i neutemeljeno razračunavanje sa tijelom javne vlasti, a da na to ukazuje podatak da se njihovom tijelu obratio 33 puta u pogledu u širem smislu uvijek istovjetnog zahtjeva u odnosu na koji je pravomoćnom odlukom ranije odbijen. Općinsko državno odvjetništvo u Splitu je zaključno naglasilo kako je mjesno i stvarno nadležno za područje cijele Splitsko-dalmatinske županije, izuzev Grada Vrgorca, koja ima gotovo pola milijuna stanovnika te u svojoj nadležnosti kaznenog i građansko-upravnog odjela rješava iznimno veliki broj predmeta i zahtjeva stranaka te poduzima velik broj radnji u okvirima svojih ovlasti. Vezano za navedeno je istaknuto kako prvostupanjsko tijelo ima jednog službenika za informiranje, pa je zaključeno kako žalitelj koji već dulje vremena podnošenjem u širem smislu identičnih zahtjeva neproporcionalno i neopravdano opterećuje rad prvostupanjskog tijela, a da se time ne ostvaruje javni interes.

Općinsko državno odvjetništvo u Splitu je Povjereniku za informiranje u žalbenom postupku aktom Broj: PPI-DO-22/2020-2 od 10. srpnja 2020. godine dostavilo spis predmeta na nadležno postupanje.

Dana 15. travnja 2020. godine  Općinsko državno odvjetništvo u Splitu je slijedom traženja Ureda povjerenika iz akta KLASA: UP/II-008-07/20-01/166, URBROJ: 401-01/06-20-2 od 2. ožujka 2020. godine, aktom Broj: PPI-DO-5/2020-2 od 8. travnja 2020. godine, dostavilo zatražene preslike žaliteljevih zahtjeva zaprimljenih u 2018., 2019. i 2020. godini te presliku Upisnika o zahtjevima, postupcima i odlukama o ostvarivanju prava na pristup informacijama za navedene godine.

Iz međunarodnih dokumenata, primjerice Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Konvencije o pristupu službenim dokumentima Vijeća Europe, Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša iz 1998. (Aarhuška konvencija) te međunarodnog modela Zakona o pravu na pristup informacijama koji je kao uzor brojnim zakonima o pravu na pristup informacijama dostupan na poveznici https://www.article19.org/data/files/pdfs/standards/modelfoilaw.pdf je vidljivo da je svima njima uzeta u obzir mogućnost da se zahtjev za pristup informacijama koristi na način da se ugrožava prava drugih.

Člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00.,124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14.), jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.

U Republici Hrvatskoj je Zakon o pravu na pristup informacijama organski zakon, kojim se razrađuje ustavno pravo na pristup informacijama, čija je svrha omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i na ponovnu uporabu informacija fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama, koji je objavljen u „Narodnim novinama“ broj 85/15., a stupio je snagu 9. kolovoza 2015. godine, je određeno da se može ograničiti pravo na pristup informacijama u slučaju da jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.

Povjerenik za informiranje, u svojem djelovanju prvenstveno ima namjeru ostvarivanja svrhe i cilja Zakona o pravu na pristup informacijama. Slijedom navedenog, nastoji kao temeljno načelo pristupa informacijama promovirati načelo javnosti i slobodnog pristupa, koje ukazuje kako su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovog Zakona. Pri navedenom Povjerenik za informiranje ima i ulogu zaštitnika drugih ustavnih prava i vrijednosti zaštićenih pravnim poretkom, ali i zaštitnika dostojanstva i normalnog funkcioniranja tijela javne vlasti, pa je u tom smislu ograničenje prava na pristup informacijama zbog zloupotrebe prava normirano  člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Zlouporaba prava je sukob prava korisnika prava na pristup informacijama i same svrhe Zakona, do kojeg dolazi u određenom trenutku kada korištenje tim pravom, koje je do nekog trenutka procesno i materijalno opravdano, primjerice zbog toga što se pravo ostvaruje na način na koji to određuju procesne odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno podnošenjem zahtjeva za pristup informacijama, dolazi u sukob sa svrhom i ciljem zakonskog uređenja prava na način da se postupanje korisnika pri raspolaganju navedenim pravom negativno odražava na prava i dužnosti trećih osoba.

Kod  utvrđivanja zlouporabe prava na pristup informacijama potrebno je cijeniti sve činjenice i okolnosti slučaja kako bi se utemeljila odluka o postojanju ili nepostojanju zlouporabe prava, pri čemu je posebno potrebno uzeti u obzir i zakonsko načelo međusobnog poštovanja i suradnje iz članka 9a Zakona o pravu na pristup informacijama koje određuje da se odnosi tijela javne vlasti i korisnika temelje na suradnji i pružanju pomoći te međusobnom uvažavanju i poštivanju dostojanstva ljudske osobe.

S obzirom da je zahtjev za pristup informacijama žalitelja odbijen temeljem članka 23., stavka 5., točke 5., Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno zbog zlouporabe prava na pristup informacijama, u žalbenom je postupku bilo potrebno razmotriti sve zahtjeve koje je žalitelj podnio prvostupanjskom tijelu te da li on putem više povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.

Prilikom utvrđivanja moguće zlouporabe prava na pristup informacijama potrebno je razmotriti i na koji način je tijelo javne vlasti organiziralo rad službenika za informiranje odnosno je li službeniku za informiranje glavna ili osnovna radna obveza primjena Zakona o pravu na pristup informacijama ili ima i druge radne obveze. Također je potrebno razmotriti ukupan broj  osoba koje tijelo javne vlasti zapošljava kako bi se mogla utvrditi da li obradom zahtjeva za pristup informacijama dolazi do  opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti jer se određeni broj službenika angažira na obradi zahtjeva za pristup informacijama (izrada preslika, pretvaranje informacija u neki drugi oblik i sl.).

Imajući u vidu sve navedeno, razmotreno je dolazi li u konkretnom slučaju do zlouporabe prava i je li Općinsko državno odvjetništvo u Splitu donijelo na zakonu utemeljenu odluku o zlouporabi prava na pristup informacijama.

Razmatrajući sadržaj predmetnog zahtjeva za pristup informacijama, žalbe žalitelja te sadržaj drugih podnesaka koje je podnio protiv akata prvostupanjskog tijela, utvrđeno je kako su isti pejorativno intonirani u odnosu na tijelo javne vlasti, predmnijevajući kaznena djela, nepravilnosti u radu i druga negativna i zakonom zabranjena postupanja. Dakle, analizom svih žaliteljevih zahtjeva za pristup informacijama te zahtjeva za pristup informacijama, utvrđeno je kako se isti zahtjevi u većini slučajeva tiču žalitelja osobno odnosno predmeta koji je prvostupanjsko tijelo vodilo vezano za žalitelja, a kako je to navedeno i u obrazloženju osporenog rješenja.

Naime, u žalbenom postupku je izvršen uvid u Upisnike o ostvarivanju prava na pristup informacijama Općinskog državnog odvjetništva u Splitu te je iz navedenog Upisnika za 2018. godinu utvrđeno da je u navedenom tijelu javne vlasti ukupno podneseno 13 zahtjeva za pristup informacijama, a da je žalitelj podnio 4 zahtjeva, a za 2019. godinu, da je ukupno podneseno 22 zahtjeva za pristup informacijama, od kojih je žalitelj podnio 9 zahtjeva za pristup informacijama. U odnosu na navedene podatke ističe se da broj zahtjeva na prvi pogled ne ukazuje da bi se radilo o prekomjernim i voluminoznim zahtjevima, ali je uvidom u njihov sadržaj u žalbenom postupku zaključeno kako se može prihvatiti zaključak prvostupanjskog tijela iz osporenog rješenja da žalitelj kroz dulji vremenski period podnošenjem u širem smislu istovjetnih zahtjeva u kojima traži iste ili istovrsne informacije zapravo izražava nezadovoljstvo načinom na koji je riješen predmet od njegovog osobnog interesa.

Naime, uvidom u zahtjeve koje je žalitelj podnosio prvostupanjskom tijelu tijekom 2018., 2019. i 2020. godine, utvrđeno je kao je u istima tražio sljedeće: „...informaciju o tome koja je njima hijerarhijski nadređena osoba unutar sustava Državnog odvjetništva Republike Hrvatske možebitno utjecajnih političkih i drugih obavještajnih struktura onemogućila pokretanje kaznenog postupka u svezi ubojstva i(ili) ratnog zločina čije je počinjenje osobno prijavio označenom ubojici bradata lica na predjelu Konj u blizini Grada Knina...“; „...informacije kojeg dana, mjeseca i godine su dobili na postupanje niže dostavljenu dokumentaciju o njemu osobno te što su konkretno poduzeli na osnovi „neprovjerenih saznanja“ iz dopisa koje su su bili dužni provjeriti i sankcionirati...“; „...informacije o pretresu stana i pripadajućih prostorija koje koristi ............“; „...informaciju o tijelu javne vlasti čije usluge su koristili u predmetu OGR-7/2011 od 14. rujna 2011. godine kada su u Nalogu za pretragu KIR-956/2011 – između ostalih umotvorina ishodovali napisati...“; „...informaciju o broju predmeta oznake OGR-počevši od 2011. godine do kraja 2018. godine...“; „...zahtjev za izdavanje potvrde o suradničkom odnosu sa „tadašnjim službama sigurnosti“ kako to stoji u predmetu OGR-7/2011, alternativno informacija o tijelu javne vlasti koje posjeduje popis takvih suradnika bivših službi sigurnosti, kolokvijalno UDBA, KOS i sl....“; „...informacija o tijelu javne vlasti koje ima u neovlaštenom posjedu njegovu osobnu privatnu imovinu, točnije HP-poštanske potvrde o prijemu pošiljke...“; „...informacija o dokazima potrebitim za dokazivanje prava vlasništva nad dokumentacijom osobnog radno-pravnog statusa unutar Ministarstva obrane Republike Hrvatske, dostava njihovih informacija o aktivnoj legitimaciji vlasništva...“; „...uvid u spis OGR-7/2011...“; ponovo „...informacija o tijelu javne vlasti koje posjeduje popis suradnika bivših službi sigurnosti, kolokvijalno UDBA, KOS i sl....“; „...informacija o dokazima potrebitim zs dokazivanje prava vlasništva nad tjednim novinama Nacional i Hrvatski list, informacija o aktivnoj legitimaciji vlasništva...“; „...informacija o tijelu javne vlasti koje (ne)ovlašteno posjeduje izvornik predstavke grupe časnika iz Šibenika, naslova „Kriminal u vojarni Bribirski knezovi Šibenik“ od 11. svibnja 2001. godine...“; „...informaciju o broju predmeta s oznakom OGRANIČENO za 2011. godinu...“; i „...traži dostavu ovjerovljene Sudske nagodbe Br: II-P-63/01 sklopljene pred nadležnim Općinskim sudom u Splitu dana 21. svibnja 2013. godine...“; „...informaciju po kojem ili kakvom zakonu su dužni štititi označene visokopozicionirane dužnosnike i političare bivše SAO RSK koji su klasificirali niže dostavljene dokumente koje da je on osobno koristio...“; „neposredni uvid alternativno vjerodostojnu presliku pismena koja se označavaju njihovim obrazloženjem“- mišljenje Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost od 6. srpnja 2018. godine; „...informaciju po kojem su zakonu dužni štititi visokopozicioniranog dužnosnika i političara ......... vezano za predmet OGR-7/2011, u kojemu mu nisu vratili izvornik dokumenta Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, klasificiran oznakom Vojna tajna - povjerljivo, koji nezakonito posjeduju od 2011. godine...“; „informaciju po kojem su zakonu dužni štititi visokopozicioniranog dužnosnika i političara ......... vezano za predmet OGR-7/2011, u kojemu mu nisu vratili izvornik dokumenta Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, klasificiran oznakom Vojna tajna - povjerljivo, koji nezakonito posjeduju od 2011. godine“.

Razmatranjem zahtjeva žalitelja u širem kontekstu, u međusobnom odnosu, vremenskom rasponu, količini, te uzimanjem u obzir svih  činjenica i dokaza, a što je nužno pri odlučivanju o postojanju ili nepostojanju zlouporabe prava, u žalbenom postupku je utvrđeno kako je konkretnom slučaju došlo do zloupotrebe prava na pristup informacijama, koje dovodi do opterećivanja tijela javne vlasti, uslijed kontinuiranog postavljanja zahtjeva za istovrsnim informacijama te da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja načela međusobnog poštovanja i suradnje od strane žalitelja.

Naime, u odlučivanju o zakonitosti osporenog rješenja u žalbenom je postupku uzeta u obzir i praksa Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP), odnosno odredba članka 35. stavka 3. točke a) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prema kojoj će sud proglasiti nedopuštenim svaki pojedinačni zahtjev ako zahtjev smatra inkompatibilnim s odredbama Konvencije i dodatnih protokola, očito neosnovanim ili zloupotrebom prava na podnošenje zahtjeva.

U presudi Europskog suda za ljudska prava Rehak protiv Republike Češke (broj zahtjeva 67208/01), sud je zauzeo stav da zahtjev podnositelja, u kojem isti navodi da u sudu sjede agenti bivših tajnih službi, predstavlja zlouporabu prava na podnošenje zahtjeva, uz obrazloženje da se radi o neprihvatljivim tvrdnjama koje prelaze granice uobičajene kritike.

Nadalje, u presudi Zhdanov i drugi protiv Rusije (brojevi zahtjeva 12200/08, 35949/11, 58282/12), ESLJP je također utvrdio zlouporabu prava na podnošenje zahtjeva, zbog činjenice da je podnositelj zahtjeva, i nakon opomene suda, suce ESLJP nazivao „korumpiranim smećem“ (paragrafi 83. i 84. presude).

U konkretnom slučaju žalitelj je predmet svog zahtjeva za pristup informacijama od 6. veljače 2020. godine nazvao „Srbočetnička korumpirana banda ratnog zločinca i ubojice .........!?“, dok u žalbi žalitelj, za prvostupanjsko tijelo i Zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, između ostalog, navodi primjerice sljedeće: „…bando veleizdajnička, korumpirana nesposobno banditska, institucionalno zločinačka koja da radi sve protivno interesu Republike Hrvatske, prodane duše srbočetnika .........…“, i „…bando lažljiva, interesno beskorisna, pravosudni korove, maloumni retardirani klasificirani pojedinci s posebnim potrebama…“.

Iz navedenog je vidljivo da žalitelj u predmetnoj žalbi u više navrata iznosi tvrdnje o nezakonitom postupanju tijela javne vlasti i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika koje prema saznanjima žalbenog tijela nisu dokazane u nijednom na zakonu utemeljenom postupku, nego spadaju u sferu žaliteljevih nagađanja i ocjena, a što je protivno načelu međusobnog poštovanja i suradnje u kojem je propisano da se odnosi tijela javne vlasti i korisnika temelje na suradnji i pružanju pomoći te međusobnom uvažavanju i poštivanju dostojanstva ljudske osobe.

Uzimajući u obzir sve navedeno te odgovarajućom primjenom stajališta ESLJP, u žalbenom postupku je zaključeno da žalitelj u konkretnom slučaju te u svim ostalim svojim podnescima nije pokazao niti minimum poštovanja prema prvostupanjskom tijelu i njegovom čelniku, kao i da je očito kako institut prava na pristup informacijama koristi u svrhu svog osobnog obračuna s prvostupanjskim tijelom, pri čemu njegova komunikacija predstavlja jasno i nedvosmisleno vrijeđanje zamjenika Glavnog državnog odvjetnika, prvostupanjskog tijela i njegovih zaposlenika, a što predstavlja grubo kršenje načela međusobnog poštovanja i suradnje propisanog člankom 9.a Zakona o pravu na pristup informacijama.

U ovom žalbenom predmetu je utvrđeno da se radi o zahtjevu za pristup informacijama koji je neprecizan, da se njime traže istovrsne informacije koje su već ranije tražene i da je isti uvredljivo intoniran, odnosno da je očita žaliteljeva namjera koristiti Zakon o pravu na pristup informacijama kao alat za svoj osobni sukob sa tijelom javne vlasti, pri čemu se posebno napominje da je Povjerenik za informiranje u odnosu na žalitelja po njegovim žalbama ranije u više slučajeva u obrazloženjima svojih drugostupanjskih odluka upozoravao na neprimjerene i uvredljive sadržaje njegovih podnesaka koji nisu sukladni zakonski propisanom načelu međusobnog poštovanja i suradnje, a kojima svakako nije mjesto u službenoj komunikaciji.

Naime, cilj Zakona o pravu na pristup informacijama nije obračunavanje korisnika s prvostupanjskim tijelima zbog određenih postupaka koji se vode, pa je žaliteljev zahtjev  suprotan svrsi prava na pristup informacijama, koja se sastoji u osiguravanje i omogućavanje korisnicima informacija od javnog značaja. S obzirom da takva zlouporaba prava na pristup informacijama kolidira sa javnim interesom zbog kojega navedeni institut postoji te ujedno predstavlja i obezvrjeđivanje njegova cilja i svrhe, daljnje omogućavanje žalitelju da zlouporabljuje odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama na način kao u konkretnom slučaju imalo bi za posljedicu neopravdano opterećivanje tijela javne vlasti te bi bilo u suprotnosti s načelima pravičnosti i pravne sigurnosti. Stoga je Povjerenik za informiranje u konkretnom slučaju utvrdio kako je osporeno rješenje pravilno i na zakonu osnovano.

Člankom 116. stavkom 1. točkom 1. Zakona o općem upravnom postupku je propisano da će drugostupanjsko tijelo odbiti žalbu ako utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu osnovano.

Slijedom navedenog, prigovori i navodi iznijeti u žalbi ne mogu se prihvatiti niti utjecati na drugačije rješenje u ovoj upravnoj stvari te je na temelju članka 116. stavka 1. točke 1.  Zakona o općem upravnom postupku odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred  Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

                 POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

                           dr. sc. Zoran Pičuljan