KLASA: UP/II-008-07/20-01/265
URBROJ: 401-01/10-20-7
Zagreb, 1. srpnja 2020. godine
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Lučke uprave Umag-Novigrad, KLASA: UP/I-850-01/20-01/1, URBROJ: 2163/1-14-04-20-2 od 20. ožujka 2020. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Lučke uprave Umag - Novigrad, KLASA: UP/I-850-01/20-01/1, URBROJ: 2163/1-14-04-20-2 od 20. ožujka 2020. godine.
2. Djelomično se odobrava ......... pravo na pristup preslici studije gospodarske opravdanosti investicijskog ulaganja u izgradnju lučke podgradnje i nadgradnje i gospodarsko korištenje luke otvorene za javni promet Karigador, Novigrad iz ožujka 2017. godine na način da se na stranici 2. iste prekriju podaci o broju telefona i osobnom identifikacijskom broju odgovorne osobe nositelja studije, te podatak o broju telefona odgovorne osobe izdavača studije, te se u tim dijelovima zahtjev za pristup informacijama odbija.
3. Nalaže se Lučkoj upravi Umag - Novigrad da postupi sukladno točki 2.izreke ovog rješenja u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žaliteljica), kojim je tražila studiju gospodarske opravdanosti za zahvat dogradnje luke otvorene za javni promet Karigador-Brtonigla, temeljem članaka 15. stavka 2. točke 2. i 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom na to da prvostupanjsko tijelo smatra da se u konkretnom slučaju radi o poslovnoj tajni, odnosno o intelektualnom vlasništvu trgovačkog društva LIDERATO MARE d.o.o.
Protiv navedenog rješenja žaliteljica je uložila žalbu u kojoj u bitnom opisuje tijek prvostupanjskog postupka. Ističe da joj je odbijanjem zahtjeva za pristup informacijama uskraćeno zakonsko ostvarivanje prava na pristup informacijama. Navodi da prvostupanjsko tijelo nije pravilno provelo test razmjernosti i javnog interesa, odnosno da nije dokazalo da ne preteže interes javnosti za traženom informacijom. Smatra da se predmetna studija ne bi mogla smatrati autorskim djelom u smislu članka 5. Zakona o autorskom i drugim srodnim pravima, posebno imajući u vidu da je ista dostavljena kao natječajna dokumentacija u postupku davanja koncesije, na koji način je i priopćena javnosti.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žaliteljica zahtjevom za pristup informacijama od 21. veljače 2020. godine od prvostupanjskog tijela tražila presliku studije gospodarske opravdanosti za „zahvat dogradnje luke otvorene za javni promet Karigador - Brtonigla“, koju je tvrtka Liderato Mare d.o.o. morala izraditi sukladno članku 17. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16 i 98/19) kako bi dokazala ispunjavanje uvjeta za dobivanje koncesije za gospodarsko korištenje pomorskog dobra te temeljem koje je spomenuta tvrtka dobila koncesiju od Lučke uprave Umag Novigrad 2017. godine.
U žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljen je spis na nadležno postupanje po žalbi žalitelja, uključujući i informacije koje su predmet postupka.
Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
Sukladno članku 6. Zakona o pravu na pristup informacijama informacije su dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovog Zakona.
Sukladno članku 15. stavku 2. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu.
Prema članku 15. stavku 2. točki 5. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informacijama ako je informacija zaštićena propisima kojima se uređuje pravo intelektualnog vlasništva, osim u slučaju izričitog pisanog pristanka nositelja prava
Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o dodjeli koncesije, u nastavku se izlažu relevantne zakonske odredbe.
Sukladno članku 17. stavku 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16), koji je bio na snazi u trenutku davanja koncesije, propisano je da se koncesija za gospodarsko korištenje pomorskog dobra daje na temelju provedenog javnog prikupljanja ponuda.
Prema stavku 3. navedenog članka, za dobivanje koncesije za gospodarsko korištenje pomorskog dobra iz stavka 1. navedenog članka, pravne i fizičke osobe moraju ispunjavati sljedeće uvjete: 1. da je registrirana za obavljanje djelatnosti za koju se traži koncesija, 2. da raspolaže odgovarajućim tehničkim, stručnim i organizacijskim sposobnostima za ostvarenje koncesije, 3. da ima jamstvo za ostvarenje plana i programa za ostvarenje koncesije. 4. da su do sada podmirene sve obveze iz ranijih koncesija, 5. da do sada nije oduzimana koncesija iz članka 30. Zakona.
Sukladno stavku 4. navedenog članka, ispunjavanje uvjeta iz točaka 2. i 3. navedenog članka dokazuje se studijom o gospodarskoj opravdanosti, koja sadrži visinu ulaganja i način amortizacije.
Uvidom u Registar koncesija, na poveznici http://servisi.fina.hr/regkonc/detalji.do?indeks=1 utvrđeno je da je trgovačko društvo LIDERATO MARE d.o.o. imalo koncesiju za luku, odnosno koncesiju za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje postojećih objekata lučke podgradnje i nadgradnje u luci Karigador u razdoblju od 2. svibnja 2017. godine do 29. prosinca 2017. godine, uz ugovoreni iznos jednogodišnje naknade - fiksni dio, u iznosu od 93.568,00 kn.
Iz obrazloženja osporenog rješenja u bitnom proizlazi da prvostupanjsko tijelo u bitnom smatra da zatražena informacija predstavlja poslovnu tajnu i intelektualno vlasništvo trgovačkog društva LIDERATO MARE d.o.o, te da zaštita istih prevladava u odnosu na javni interes.
Izloženo shvaćanje prvostupanjskog tijela nije moguće prihvatiti iz razloga koji se navode u nastavku.
U odnosu na pozivanje prvostupanjskog tijela na poslovnu tajnu, ističe se sljedeće.
Sukladno članku 34. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07) propisano je da stupanjem na snagu navedenog Zakona prestaju važiti odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96), osim odredbi navedenih u glavi 8. i 9. istog zakona.
Odredbom članka 19. stavka 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96.) propisano je da poslovnu tajnu predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da se općim aktom ne može odrediti da se svi podaci koji se odnose na poslovanje pravne osobe smatraju poslovnom tajnom niti se poslovnom tajnom mogu odrediti podaci čije priopćavanje nije razložno protivno interesima te pravne osobe.
Prema članku 26. navedenog Zakona, općim aktom pravne osobe pobliže se određuju način uporabe i čuvanja podataka koji se smatraju poslovnom tajnom, te mjere, postupci i druge okolnosti od interesa za čuvanje poslovne tajne.
Naime, navedena studij je bila dio natječajne dokumentacije u postupku dodjele koncesije (a što potvrđuje i trgovačko društvo LIDERATO MARE d.o.o. u svom odgovoru na žalbu od 17. travnja 2020. godine), pa je jasno da je svrha navedene studije bila upravo u tome da trgovačko društvo LIDERATO MARE d.o.o. dokaže svoju sposobnost za ostvarenje koncesije.
Dakle, ne radi se o proizvodnoj tajni, rezultatima konstrukcijskog ili istraživačkog rada, a niti drugim podacima u smislu članka 19. stavka 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka, jer nije jasno u čemu bi se sastojala šteta, materijalna ili nematerijalna u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) ako bi se na temelju odluke Povjerenika za informiranje žaliteljici omogućio pristup traženoj informaciji.
Posebno se ukazuje na činjenicu da i samo prvostupanjsko tijelo u osporenom rješenju navodi da „nije moglo s potpunom izvjesnošću utvrditi da je sadržaj istog dokumenta i poslovna tajna tog trgovačkog društva“, pa je po mišljenju Povjerenika za informiranje, u takvoj situaciji logičan zaključak da navedeno zakonsko ograničenje nije primjenjivo u konkretnom slučaju.
Naime, ne postoji nikakav legitimni cilj zbog kojeg bi prvostupanjsko tijelo štitilo dokument treće osobe, koje je preduvjet za dobivanje koncesije na pomorskom dobru kao općem dobru, i koju koncesiju je upravo prvostupanjsko tijelo dodijelilo toj osobi.
Osim toga, poslovna tajna se mora temeljiti na zakonu, odnosno na općem aktu donesenom na temelju zakona, a ne na paušalnoj tvrdnji da predmetna studija predstavlja poslovnu tajnu, a kako to trgovačko društvo LIDERATO MARE d.o.o. navodi u svom odgovoru na žalbu.
Slijedom svega navedenog, Povjerenik za informiranje smatra da se zakonsko ograničenje poslovne tajne ne može primijeniti na informaciju koja je predmet postupka.
U odnosu na pozivanje prvostupanjskog tijela na činjenicu da bi tražena informacija predstavljala intelektualno vlasništvo u smislu članka 15. stavka 2. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, ističe se sljedeće.
Prema članku 5. Zakona o autorskom i srodnim pravima („Narodne novine“, broj 167/03, 79/07, 80/11, 125/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18) autorsko djelo je originalna intelektualna tvorevina iz književnog, znanstvenog i umjetničkog područja, koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu, ako navedenim zakonom nije drugačije određeno.
Po mišljenju Povjerenika za informiranje, studija gospodarske opravdanosti dobivanja koncesije sasvim sigurno se ne može svrstati u književno, znanstveno ili umjetničko područje, već predstavlja ekonomsko-financijsku analizu sa prikazom planirane investicije i prihoda i rashoda poslovanja, pa ista ne može predstavljati autorsko djelo.
Osim toga, u žalbenom postupka razmotreno je i pitanje znanja i iskustva (know how) kao neformalnog intelektualnog vlasništva.
Sukladno članku 1. točki 5. Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti („Narodne novine“, broj 30/18) propisano je da su poslovna tajna informacije koje ispunjavaju sve sljedeće zahtjeve:
a) tajne su jer nisu, u svojoj ukupnosti ili u točnoj strukturi i sklopu svojih sastavnih dijelova, općenito poznate ili lako dostupne osobama iz krugova koji se obično bave predmetnom vrstom informacija
b) imaju tržišnu (komercijalnu) vrijednost zbog toga što su tajne
c) u odnosu na njih osoba koja te informacije zakonito kontrolira poduzela je u tim okolnostima razumne korake kako bi sačuvala njihovu tajnost.
Stavkom 2. navedenog članka propisano je da informacije iz stavka 1. točke 5. ovoga članka uključuju, među ostalim, znanje i iskustvo, poslovne informacije i tehnološke informacije.
Razmatrajući navedene odredbe, Povjerenik za informiranje utvrđuje da tražena informacija ne predstavlja niti know-how trgovačkog društva LIDERATO MARE d.o.o., pa se niti zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama ne može primijeniti na traženu informaciju.
Uvidom u stranicu 2 navedene studije utvrđeno je da ista sadrži podatke o broju telefona i osobnom identifikacijskom broju fizičkih osoba.
Člankom 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da su osobni podaci svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi („ispitanik“): pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca.
Uvodnom odredom broj 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da bi obrada osobnih podataka trebala biti osmišljena tako da bude u službi čovječanstva. Dalje se navodi da pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo, te da ga se mora razmatrati u skladu s načelom proporcionalnosti, odnosno da se predmetnom Uredbom poštuju sva temeljna prava i uvažavaju slobode i načela priznata Poveljom koja su sadržana u ugovorima, uključujući slobodu izražavanja i informiranja.
Prema članku 6. Opće uredbe o zaštiti podataka, obrada je zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećeg: a) ispitanik je dao privolu za obradu svojih osobnih podataka u jednu ili više svrha, b) obrada je nužna za izvršavanje ugovora u kojem je ispitanik stranka ili kako bi se poduzele radnje na zahtjev ispitanika prije sklapanja ugovora, c) obrada je nužna radi poštivanja pravnih obveza voditelja obrade, d) obrada je nužna kako bi se zaštitili ključni interesi ispitanika ili druge fizičke osobe, e) obrada je nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili pri izvršavanju službene ovlasti voditelja obrade, f) obrada je nužna za potrebe legitimnih interesa voditelja obrade ili treće strane, osim kada su od tih interesa jači interesi ili temeljna prava i slobode ispitanika koji zahtijevaju zaštitu osobnih podataka.
Provodeći test razmjernosti i javnog interesa u žalbenom postupku temeljem ovlaštenja iz članka 25. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, Povjerenik za informiranje smatra da u odnosu na podatak o broju telefona i osobnom identifikacijskom broju ne prevladava javni interes, već prevladava potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer bi omogućavanje pristupa navedenoj informaciji predstavljalo nepotrebno zadiranje u privatni život navedene osobe, pa je sukladno članku 15. stavku 5. Zakona o pravu na pristup informacijama trebalo prekriti navedeni podatak, odnosno odbiti zahtjev žaliteljice u tom dijelu.
Imajući u vidu da se u prvostupanjskom rješenju spominje namjera onemogućavanja projekta od strane žaliteljice, Povjerenik za informiranje ukazuje na odluku Europskog suda u predmetu Tarsasag a Szabadsagjogokert protiv Mađarske (broj zahtjeva 37374/05, presuda od 14. travnja 2009. godine) u kojoj je ESLJP naglasio važnost nevladinih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava (u konkretnom slučaju zaštita okoliša), nazivajući ih društvenim čuvarima (watchdog), a čije aktivnosti su zaštićene Konvencijom jednako kao i aktivnosti medija.
Slijedom navedenog, legitimna zaštita prava kojima se žaliteljica bavi sasvim sigurno ne može predstavljati razlog za onemogućavanje pristupa traženoj informaciji.
Zaključno, Povjerenik za informiranje smatra da javnost ima pravo biti upoznata s činjenicom ispunjavaju li osobe kojima je dodijeljena koncesije zakonske pretpostavke za dodjelu koncesije, posebno imajući u vidu činjenicu da se je pomorsko dobro od općeg interesa te uživa posebnu zaštitu Republike Hrvatske sukladno članku 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama.
Slijedom navedenog, po mišljenju Povjerenika za informiranje, informacija koja u bitnom predstavlja ekonomsku analizu kao uvjet za davanje koncesije, te u kojoj se navode planirani radovi na pomorskom dobru kao općem dobru predstavlja informaciju od javnog značaja.
Naime, dodjela koncesije znači da se određenim osobama daje prvenstvo u korištenju općeg dobra, pa omogućavanje pristupa informaciji o tome ispunjavaju li te osobe uvjete za davanje koncesije jedino može doprinijeti transparentnosti postupka dodjele koncesije.
Osim toga, Povjerenik za informiranje je posebno uzeo u obzir činjenicu da se radi dovršenom postupku koncesije, pa na traženu informaciju nije moguće primijeniti zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 3. točke 1. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Da se radi o informaciji od javnog značaja, potvrđuje i Studija o utjecaju na okoliš za zahvat dogradnje luke otvorene za javni promet Karigador-Brtonigla, dostupna na poveznici https://mzoe.gov.hr/UserDocsImages/UPRAVA-ZA-PROCJENU-UTJECAJA-NA-OKOLIS-ODRZIVO-GOSPODARENJE-OTPADOM/Puo/12_02_2020_Studija_Luka_Karigador.pdf, a koja također ukazuje da dogradnja luke može imati utjecaja i na okoliš.
Pri tome se posebno ukazuje na Konvenciju o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša (Aarhuška konvencija), koja je implementirana u hrvatsko pozitivno pravo Zakonom o potvrđivanju Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša („Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 1/07). Aarhuška konvencija, čija je svrha razvoj okolišne demokracije i koja predstavlja međunarodni pravni okvir u području zaštite okoliša za sve stranke Konvencije, je u odnosu na Hrvatsku stupila na snagu 25. lipnja 2007. godine.
Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem članka 117. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) u vezi s člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama riješiti kao pod točkama 1., 2. i 3. izreke ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan