URBROJ: 401-01/10-20-3
Zagreb, 5. lipnja 2020. godine
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15) povodom žalbi ......... izjavljenih protiv rješenja Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, KLASA: 602-11/20-08/02, URBROJ: 2158-60-60-20-20-4 od 9. ožujka 2020. godine i rješenja KLASA: 602-11/20-08/03, URBROJ: 2158-60-60-20-20-4 od 11. ožujka 2020. godine u predmetima ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Odbija se žalba ......... izjavljena protiv rješenja Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, KLASA: 602-11/20-08/02, URBROJ: 2158-60-60-20-20-4 od 9. ožujka 2020. godine kao neosnovana.
2. Odbija se žalba ......... izjavljena protiv rješenja Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, KLASA: 602-11/20-08/03, URBROJ: 2158-60-60-20-20-4 od 11. ožujka 2020. godine kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku , KLASA: 602-11/20-08/02, URBROJ: 2158-60-60-20-20-4 od 9. ožujka 2020. godine odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žaliteljica), kojim je tražila pisanu izjavu pročelnika Odjela za kemiju od 17. ožujka 2016. godine, temeljem članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom na to da prvostupanjsko tijelo smatra da navedena osoba nije dala pisani pristanak da se njegova izjava dostavi žaliteljici.
Nadalje, osporenim rješenjem Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, KLASA: 602-11/20-08/03, URBROJ: 2158-60-60-20-20-4 od 11. ožujka 2020. godine odbijen je zahtjev za pristup informacijama žaliteljice kojim je tražila zabilješku tajnika Odjela za kemiju sa sastanka održanog 15. ožujka 2016. godine, temeljem članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom na to da prvostupanjsko tijelo smatra da navedena osoba nije dala pristanak da se njegova izjava dostavi žaliteljici.
Protiv navedenih rješenja žaliteljica je pravovremeno uložila žalbu u kojoj u bitnom navodi što je bilo predmet njezinih zahtjeva za pristup informacijama. Također citira navode prvostupanjskih rješenja. Osporava stav prvostupanjskog tijela da bi zatražene informacije predstavljale osobnu stvar osoba koje su ih sastavile. Smatra da prvostupanjsko tijelo nije postupilo po važećim propisima, odnosno da joj je trebalo omogućiti uvid u tražene informacije, posebno imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o povredi njezinih prava.
Žalbe su neosnovane.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žaliteljica zahtjevom za pristup informacijama od 24. veljače 2020. godine od Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku kao prvostupanjskog tijela tražila pisanu izjavu pročelnika Odjela za kemiju doc. dr. sc. Berislava Markovića od 17. ožujka 2016. godine, KLASA: 003-15/16-02/06, URBROJ: 2158-60-60-20-16-02, dok je zahtjevom za pristup informacijama od 25. veljače 2020. godine tražila zabilješku tajnika Odjela za kemiju sa sastanka održanog u uredu pročelnika Odjela za kemiju dana 15. ožujka 2016. godine, KLASA: 003-005/16-02/06, URBROJ: 2158-60-60-20-01, koji dokumenti su bili dokaz Upozorenju na obveze iz radnog odnosa, KLASA: 112-01/16-02/07, URBROJ: 2158-60-60-20-16-02 od 29. ožujka 2016. godine.
S obzirom da se rješenja prvostupanjskog tijela, KLASA: 602-11/20-08/02, URBROJ: 2158-60-60-20-20-4 od 9. ožujka 2020. godine i rješenja KLASA: 602-11/20-08/03, URBROJ: 2158-60-60-20-20-4 od 11. ožujka 2020. godine u bitnom temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, temeljem članka 44. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09), navedeni postupci su spojeni te se vode kod Povjerenika za informiranje pod KLASOM: UP/II-008-07/20-01/276 (zaključak Povjerenika za informiranje, KLASA: UP/II-008-07/20-01/276 URBROJ: 401-01/10-20-2 od 5. lipnja 2020. godine).
Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima iz navedenog zakona.
Sukladno članku 15. stavku 2. točki 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.
Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
Sukladno članku 99. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. godine o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (dalje u tekstu: Opća uredba o zaštiti podataka), ista je u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u državama članicama od 25.5.2018. godine.
Uvodnom odredom broj 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da bi obrada osobnih podataka trebala biti osmišljena tako da bude u službi čovječanstva. Dalje se navodi da pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo, te da ga se mora razmatrati u skladu s načelom proporcionalnosti, odnosno da se predmetnom Uredbom poštuju sva temeljna prava i uvažavaju slobode i načela priznata Poveljom koja su sadržana u ugovorima, uključujući slobodu izražavanja i informiranja.
Člankom 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da su osobni podaci svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi („ispitanik“): pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca.
Prema članku 6. Opće uredbe o zaštiti podataka, obrada je zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećeg: a) ispitanik je dao privolu za obradu svojih osobnih podataka u jednu ili više svrha, b) obrada je nužna za izvršavanje ugovora u kojem je ispitanik stranka ili kako bi se poduzele radnje na zahtjev ispitanika prije sklapanja ugovora, c) obrada je nužna radi poštivanja pravnih obveza voditelja obrade, d) obrada je nužna kako bi se zaštitili ključni interesi ispitanika ili druge fizičke osobe, e) obrada je nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili pri izvršavanju službene ovlasti voditelja obrade, f) obrada je nužna za potrebe legitimnih interesa voditelja obrade ili treće strane, osim kada su od tih interesa jači interesi ili temeljna prava i slobode ispitanika koji zahtijevaju zaštitu osobnih podataka.
Slijedom navedenog, jasno je da pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo, već da isto treba dovesti u vezu s drugim pravima, u konkretnom slučaju pravom na pristup informacijama koje je također zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske, kao i pravo na zaštitu osobnih podataka.
Međutim, kako to proizlazi iz Opće uredbe o zaštiti podataka, temelji zakonite obrade nisu postavljeni kumulativno, već je dovoljno da je ispunjen jedan od uvjeta naveden u članku 6. Opće uredbe o zaštiti podataka.
Slijedom navedenog, kako je prvostupanjsko tijelo, koje je ujedno i voditelj obrade u smislu odredbi Opće uredbe o zaštiti podataka, dužno provoditi test razmjernosti i javnog interesa u slučaju postojanja zakonskog ograničenja iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, tada se po mišljenju Povjerenika radi o izvršavanju pravnih obveza voditelja obrade osobnih podataka, u smislu članka 6 c) Opće uredbe o zaštiti podataka, prilikom rješavanja zahtjeva za pristup informacijama.
Osim toga, treba uzeti u obzir i legitimni interes žalitelja kao treće osobe, jer i sam članak 6 f) Opće uredbe o zaštiti podataka upućuje na test razmjernosti, odnosno utvrđivanje jesu li jači legitimni interesi treće osobe, ili pravo na zaštitu osobnih podataka određene osobe.
Dakle, izostanak privole ne znači da se radi o nezakonitoj obradi osobnih podataka, pa je prvostupanjsko tijelo u konkretnom slučaju bilo dužno provesti test razmjernosti i javnog interesa iz članka 16. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama te utvrditi preteže li za tražene informacije javni interes ili preteže potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacija.
Navedeno znači da izostanak privole ne može biti odlučna činjenica prilikom provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, jer bi prihvaćanja stava prvostupanjskog tijela značilo da je zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama postalo apsolutno, što je protivno navedenoj zakonskoj odredbi prema kojoj tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informacijama u navedenom slučaju.
Iz svega proizlazi da prvostupanjsko tijelo u konkretnom slučaju nije provelo test razmjernosti i javnog interesa, svrha kojeg je procjena razloga za i protiv omogućavanja pristupa informacijama, čime je povrijeđena odredba članka 16. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Međutim povreda navedene odredbe nije utjecala na zakonitost osporenih rješenja, s obzirom na to da su ista na zakonu osnovana iz sljedećih razloga.
Uvidom u informacije koje su predmet postupka utvrđeno je da se radi o bilješkama koji se odnose na sastanak koji je održan sa žaliteljicom, a vezano za radno vrijeme žaliteljice u veljači 2016. godine.
Provodeći test razmjernosti i javnog interesa u žalbenom postupku, temeljem ovlaštenja iz članka 25. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, Povjerenik za informiranje ističe sljedeće.
Prilikom primjene Zakona o pravu na pristup informacijama polazi se od načela jednakosti propisanog člankom 8. navedenog Zakona, što znači da bi svakom korisniku pod jednakim uvjetima morala biti dostupna informacija, odnosno da bi isti bili ravnopravni u ostvarivanju navedenog prava.
To bi u konkretnom slučaju značilo da bi se žaliteljica mogla pozivati na odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama samo u slučaju ako bi se pristup zatraženoj informaciji mogao omogućiti bilo kojoj trećoj osobi. Imajući u vidu činjenicu da žaliteljica traži uvid u informacije koje se odnose na nju, odnosno bilješke sa sastanka koje se odnose ne pitanje radnog vremena žaliteljice u veljači 2016. godini, treba istaknuti da za dobivanje takve informacije ne bi prevladavao javni interes, već bi prevladavao interes zaštite osobnih podataka žaliteljice, kad bi navedenu informaciju tražila treća osoba.
Dakle, kako treća osoba ne bi mogla ostvariti uvid u informacije koje žaliteljica traži sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama, tada se niti žaliteljica ne može s uspjehom pozivati na odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama, zbog gore opisanog načela jednakosti.
Iako sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama korisnik nije dužan navesti razlog zbog kojih traži pristup informacijama, Povjerenik za informiranje ističe da je svrha Zakona o pravu na pristup informacijama omogućiti korisnicima pristup informacijama od javnog značaja.
Dakle, činjenica što žaliteljica ima određeni interes za navedenim bilješkama, jer se na njima temelji upozorenje na obveze iz radnog odnosa koje je upućeno žaliteljici, ne znači da će žaliteljica automatski dobiti pristup navedenoj informaciji sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, jer se u slučaju postojanja zakonskih ograničenja vrši test razmjernosti i javnog interesa, a za omogućavanje pristupa informaciji relevantno je postojanje prevladavajućeg javnog interesa, a ne privatnog interesa žaliteljice.
U konkretnom slučaju, Povjerenik za informiranje smatra da iz stanja spisa ne proizlazi da su se vodile bilo kakve javne rasprave vezano za informacije koje su predmet postupka, predmetne informacije ne odnose se na pitanja javnog zdravlja, javne sigurnosti ili zaštite okoliša, niti na pitanje raspolaganje javnim sredstvima, niti je vjerojatno da bi objava traženih informacija doprinijela javnom interesu u smislu ostvarivanja temeljnih vrijednosti društvenog poretka i specifičnim načelima funkcioniranja tijela javne vlasti (kao što su dobro upravljanje, zakonitost, odgovornost, integritet), odnosno nije utvrđeno postojanje razloga koji bi išli u prilog omogućavanja pristupa navedenim informacijama.
Osim toga, Povjerenik za informiranje smatra da u odnosu na podatke o imenima i prezimenima ostalih osoba, koje se navode u bilješkama također prevladava potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama u odnosu na javni interes, jer se u konkretnom slučaju ne traži podatak koji je vezan uz njihov rad, već uz njihov stav o određenom događaju koji se dogodio kod prvostupanjskog tijela.
Također se ukazuje da navedene bilješke samo predstavljaju subjektivni stav njihovih sastavljača oko događaja na sastanku (dakle, iz iste nije vidljiv stav tijela javne vlasti o određenom pitanju) pa bi u konkretnom slučaju trebalo zaštititi ne samo ime i prezime žaliteljice, već i imena i prezimena svih ostalih osoba koji se navode u bilješkama. Dakle, Povjerenik za informiranje smatra da predmetne zabilješke ne predstavljaju informaciju od javnog značaja, odnosno da bi svaka pravna i fizička osoba imala pravo na uvid u bilješku iz koje bi se mogao vidjeti stav njezinog sastavljača o određenom događaju, odnosno gdje se pojedini sudionik sastanka nalazio, te što je komentirao određenom događaju.
Kad bi svi navedeni podaci prekrili izgubio bi se smisao davanja informacije, jer bi tražene informacije bile nepotpune, a što je protivno članku 7. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Upravo zbog navedenog, Povjerenik za informiranje smatra da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu članka 15. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama o djelomičnom omogućavanju pristupa informacijama.
Slijedom navedenog, temeljem članka 116. stavka 1. točke 3. Zakona o općem upravnom postupku (“Narodne novine”, broj 47/09), valjalo je odlučiti kao pod točkama 1. i 2. izreke ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan