KLASA: UP/II-008-07/19-01/313
URBROJ: 401-01/10-20-6
Zagreb, 10. studenog 2020. godine
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ........., izjavljene protiv rješenja trgovačkog društva AUTOCESTA ZAGREB-MACELJ d.o.o., broj AZM/OOD PŠIP 177/2019 od 3. travnja 2019. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje trgovačkog društva AUTOCESTA ZAGREB-MACELJ d.o.o broj AZM/OOD PŠIP 177/2019 od 3. travnja 2019. godine u dijelu u kojem žalitelju nije omogućen pristup preslikama prvih stranica glavnih projekata.
2. Odobrava se žalitelju pravo na pristup preslikama prvih stranica glavnih projekata (knjige 1-32)
3. Odbija se žalba ......... u preostalom dijelu kao neosnovana.
4. Nalaže se trgovačkom društvu AUTOCESTA ZAGREB-MACELJ d.o.o. da postupi sukladno točki 2. izreke ovog rješenja u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (dalje u tekstu: žalitelj) od 19. ožujka 2019. godine kojim je tražio kopije naslovnih strana iz glavnih projekata i ostale projektne dokumentacije koja je izrađena temeljem narudžbenice br. 27/18, te uvid u izrađenu projektnu dokumentaciju koja je izrađena temeljem navedene narudžbenice, s obzirom na to da prvostupanjsko tijelo smatra da zatražene informacije predstavljaju poslovnu tajnu, te know-how i autorsko djelo druge pravne osobe.
Protiv navedenog rješenja žalitelj je uložio žalbu u kojoj u bitnom navodi da osporava pobijano rješenje u cijelosti. Smatra da bi onemogućavanje prava na pristup informacijama trebala biti iznimka, odnosno da postoji obveza tijela javne vlasti da podrobno obrazloži onemogućavanje prava na pristup informacijama. Ističe da je zahtjev za pristup informacijama usmjeren na dva zahtjeva, a da prvostupanjsko tijelo nije razmotrilo mogućnost primjene članka 15. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama. Ističe da se prvostupanjsko tijelo poziva na Pravilnik o poslovnoj tajni, bez navođenja što je istim točno propisano te ukazuje na definiciju poslovne tajne sukladno Zakonu o zaštiti tajnosti podataka. Smatra da je prvostupanjsko tijelo bilo dužno navesti na koji bi način nastupile štetne posljedice za gospodarske interese, te se poziva na praksu Povjerenika za informiranje i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Ističe da prvostupanjsko tijelo nije na dovoljno transparentan način prikazalo zbog čega bi tražene informacije bile smatrane poslovnom tajnom. Dalje ističe da prema stajalištu Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo projektna dokumentacija nije zaštićena autorskim pravom. Žalitelj smatra da ima pravo na provjeru informacija kojim raspolaže, te ističe da prvostupanjsko tijelo nije dalo niti minimum informacija s kojim raspolaže. Također ističe da prvostupanjsko tijelo nije obrazložilo iz kojih sredstava se financirao projekt na koji se zahtjev odnosi, te osporava stav prvostupanjskog tijela da se u konkretnom slučaju ne radi o primjeni članka 16. Zakona o pravu na pristup informacijama. Navodi da navedeni projekt predstavlja javni projekt, od interesa za Republiku Hrvatsku. Zaključno ističe da je trgovačko društva Autocesta Zagreb Rijeka d.d. udovoljilo njegovu zahtjevu kojim je tražio informacije iste vrste. Predlaže da se žalba prihvati.
Žalba je djelomično osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 19. ožujka 2019. godine od prvostupanjskog tijela tražio sljedeće informacije:
1.) Kopije naslovnih stranica iz glavnih projekata i ostale projektne dokumentacije koja je izrađena temeljem narudžbenice br. 27/18 od 19. ožujka 2018. godine
2.) Uvid u izrađenu projektnu dokumentaciju koja je izrađena temeljem narudžbenice br. 27/18 od 19. ožujka 2018. godine, a u cilju provjere navoda iz referenci u privitku.
U žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljen je spis na nadležno postupanje po žalbi žalitelja.
Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
Odredbom članka 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona.
Prema članku 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu.
Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno je prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
Sukladno članku 34. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07) propisano je da stupanjem na snagu navedenog Zakona prestaju važiti odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96), osim odredbi navedenih u glavi 8. i 9. istog zakona.
Odredbom članka 19. stavka 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96.) propisano je da poslovnu tajnu predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da se općim aktom ne može odrediti da se svi podaci koji se odnose na poslovanje pravne osobe smatraju poslovnom tajnom niti se poslovnom tajnom mogu odrediti podaci čije priopćavanje nije razložno protivno interesima te pravne osobe.
Prema članku 26. navedenog Zakona, općim aktom pravne osobe pobliže se određuju način uporabe i čuvanja podataka koji se smatraju poslovnom tajnom, te mjere, postupci i druge okolnosti od interesa za čuvanje poslovne tajne.
U žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljene su naslovne stranice projekata, a dana 22. listopada 2020. godine službenici u uredu Povjerenika za informiranje izvršili su uvid u dokumentaciju koja je predmet točke 2. zahtjeva žalitelja.
Uvidom u dokumentaciju utvrđeno je da se ista sastoji od 32 knjige koje u bitnom predstavljaju građevinski ili elektrotehnički projekt.
Nadalje, uvidom u pojedini građevinski projekt utvrđeno je da se isti sastoji od općeg dijela, tehničkog dijela (s detaljnim tehničkim opisom), proračuna te grafičkih priloga – nacrta.
Što se tiče elektrotehničkih projekata utvrđeno je da isti sadrže opći dio i tehnički dio, s time da tehnički dio sadrži sljedeće stavke: tehnički opis, program kontrole i osiguranja kvalitete, tablice s popisom stupnih mjesta, svjetlotehničke proračune, te grafičke priloge.
Zaključno, utvrđeno je da navedenu dokumentaciju čini i analiza troškova i isplativosti novog projektnog rješenja, koje sadrži sljedeće stavke: projektni zadatak, opis projekta, te financijsko ekonomsku analizu provedbe projekta.
U odnosu na naslovne stranice projekata ističe se kako slijedi.
Uvidom u rješenje Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave, KLASA: UP/II-034-02/19-01/250, URBROJ: 314-01/19-12 od 29. svibnja 2019. godine, koje je dostupno na poveznici http://pdf.dkom.hr/19014.pdf, utvrđeno je da je navedenim rješenjem usvojena žalba zajednice ponuditelja (među kojim je i žalitelj u ovom postupku) te je poništena Odluka o odabiru Hrvatskih autocesta d.o.o. URBROJ: 4211-150-1170/18/10/19 od 11. ožujka 2019. godine u otvorenom postupku javne nabave za izradu projektne dokumentacije za racionalizaciju rasvjete i povećanje energetske učinkovitosti uvođenjem LED rasvjete za sve dionice u nadležnosti Hrvatskih autocesta d.o.o.
Na stranicama 10 i 11. navedenog rješenja odbijeni su žalbeni navodi zajednice ponuditelja vezano za reference izdane Josipu Joviću i Robertu Puhači od strane prvostupanjskog tijela, odnosno navodi da navedeni stručnjaci nisu izradili glavni projekt.
Slijedom navedenog, a kako je kroz navedeno rješenje u bitnom javno objavljen sadržaj prvih stranica projekata, Povjerenik za informiranje smatra da se samo prva stranica projekta, a u kojoj se ne iznosi nikakvi novi podaci osim već gore javno objavljenih, ne može smatrati poslovnom tajnom u smislu članka 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka.
Drugim riječima, samo naslovna strana projekta (bez ulaženja u sadržaj projekta) po mišljenju Povjerenika za informiranje nije takva informacija koja bi mogla nanijeti štetne posljedice gospodarskim interesima kako prvostupanjskog tijela, tako i pravne osobe koja je izradila projekt.
Iz istog razloga, Povjerenik za informiranje smatra da samo naslovna stranica projekta ne može podvesti niti pod zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Dakle, u navedenom slučaju prvostupanjsko tijelo nije uspostavilo pravilnu ravnotežu između prava na pristup informacijama i ograničenja navedenog prava, odnosno onemogućavanje pristupu samo naslovnim stranicama projekta, koji se tiče javne rasvjete, po mišljenju Povjerenika za informiranje nije nužno u demokratskom društvu.
Drugim riječima, pravilnom primjenom testa razmjernosti i javnog interesa, trebalo je žalitelju omogućiti pristup navedenim prvim stranicama projekta, pa je sukladno članku 117. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) u vezi s člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama trebalo poništiti prvostupanjsko rješenje u tom dijelu, te omogućiti žalitelju pristup traženim informacijama, polazeći od toga da ista ne da su imena i prezimena osoba koje se navode na naslovnim stranicama već javno dostupna u ranije navedenom rješenju Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave.
Slijedom navedenog, Povjerenik za informiranje smatra da navedene osobe neće biti izložene javnosti izvan očekivanja koja su imali kad su ulazili u ugovorni odnos s prvostupanjskim tijelom, s time da jedna osoba i direktor trgovačkog društva, pa su podaci te osobe i javno dostupni u sudskom registru.
Kako je navedeni projekt vezan za upravljanje autocestom, te kako je prvostupanjsko tijelo tijelo javne pravna osoba s javnim ovlastima u smislu članka 74. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14), Povjerenik za informiranje smatra da javnost ima pravo biti upoznata s temeljnim informacijama o projektu javne rasvjete autoceste, a iz navedenih prvih stranica projekata moguće je utvrditi navedene osnovne informacije, odosno tko je izradio projekt i što je predmet istog.
Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama 1., 2. i 4. izreke ovog rješenja.
U odnosu na točku 2. zahtjeva za pristup informacijama, Povjerenik za informiranje ističe sljedeće.
Prema ustaljenoj praksi Povjerenika za informiranje i upravnosudskoj praksi, informacija o raspolaganju javnim sredstvima u smislu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama uključuje podatak o iznosu i osobi kojoj je iznos isplaćen.
U konkretnom slučaju, a kako to pravilno navodi prvostupanjsko tijelo, žalitelj ne traži informaciju u smislu odredbe članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, već traži uvid u cjelokupnu dokumentaciju koja je izrađena temeljem narudžbenice broj 27/18.
Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju ne mogu se primijeniti niti utvrđenja iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj UsII-50/19 od 19. ožujka 2019. godine prema kojoj u slučaju traženja informacije o trošenju sredstava trgovačkog društva Autocesta Zagreb-Macelj d.o.o. dolazi do primjene odredba članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Dakle, u nastavku rješenja potrebno je ispitati može li se na tražene informacije primijeniti institut poslovne tajne.
Pri tome Povjerenik za informiranje ističe da iz stanja spisa, odnosno razmatranjem odredbi članka 6. i 7. Zakona o javnoj nabavi (“Narodne novine”, broj 120/16) ne proizlazi da bi prvostupanjsko tijelo bilo obveznik javne nabave.
Uvidom u internetsku stranicu prvostupanjskog tijela, poveznica http://www.azm.hr/page.asp?pageID=35&lang=hr utvrđeno je da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 27. ožujka 2003. godine osnovano je društvo „Autocesta Zagreb – Macelj“ d.o.o. za financiranje, građenje, upravljanje i održavanje autoceste Zagreb – Macelj
Dalje se navodi da je Ugovorom o koncesiji od 11. srpnja 2003. godine navedeno društvo steklo ekskluzivno pravo nad razvojem, projektiranjem, financiranjem, građenjem, upravljanjem i održavanjem autoceste i svih pratećih objekata, postojeće autoceste i postojećih pratećih objekata u trajanju od 28 godina, tj. do 2032. godine.
Uvidom u Pravilnik o poslovnoj tajni prvostupanjskog tijela od 8. siječnja 2018. godine, a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva za pristup informacijama žalitelja, propisano je da se poslovnom tajnom smatraju sljedeći podaci: a) podaci koje uprava društva proglasi poslovnom tajnom, u skladu s kriterijima za utvrđivanje razine povjerljivosti podataka, b) podaci koji su na temelju Ugovora o koncesiji od 11. srpnja 2003. godine s izmjenama i dopunama od 27. studenog 2013. godine, 20. lipnja 2004. godine, 30. lipnja 2008. godine i 23. svibnja 2011. godine (te svim njegovim eventualnim izmjenama i dopunama) utvrđeni povjerljivima, osim onih podataka koji prema posebnim propisima podliježu javnoj objavi c) podaci koji sadrže ponude na natječaj ili dražbu, do objavljivanja rezultata natječaja ili dražbe l) podaci o projektima, nacrtima i skice za koje nije propisana obveza javne objave i čije otkrivanje bi uzrokovalo štetu društvu.
Po mišljenju Povjerenika za informiranje, neosnovano je pozivanje prvostupanjskog tijela na odredbu članka 5. stavka 1. c) Pravilnika o poslovnoj tajni, s obzirom da su u trenutku podnošenja zahtjeva za pristup informacijama (ožujak 2019. godine) navedeni projekti već bili izrađeni (u lipnju 2018. godine), pa u takvom slučaju po logici stvari nema mjesta čekanju okončanja dražbe ili natječaja.
Međutim, Povjerenik za informiranje smatra da se na navedene informacije može primijeniti članak 5. stavka 2. točke l) Pravilnika o poslovnoj tajni, posebno stoga što predmetni projekti sadrže skice i tehnička rješenja, a što je utvrđeno uvidom u informacije kod prvostupanjskog tijela dana 22. listopada 2020. godine.
Točno je da prvostupanjsko rješenje ne sadrži dostatno obrazloženje vezano za provedeni test razmjernosti i javnog interesa, međutim navedeni propust prvostupanjskog tijela nije utjecao na pravilnost rješenja u dijelu koji se odnosi na uvid u cjelokupnu projektnu dokumentaciju (točka 2. zahtjeva) iz sljedećih razloga.
Vraćajući se na definiciju poslovne tajne iz članka 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka, Povjerenik za informiranje posebno ukazuje na dio definicije u kojem se navodi da poslovnu tajnu čine i drugi podaci zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese.
Uzimajući u obzir ranije opisano rješenje Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave, očito je da su žalitelj i trgovačko društvo koje je izradilo projektnu dokumentaciju konkurenti na tržištu, a što jasno pokazuje činjenica da je po žalbi žalitelja poništena odluka o odabiru trgovačkog društva koje je izradilo projektnu dokumentaciju koja je predmet postupka.
U takvoj situaciji, kad bi se žalitelju omogućio uvid u informacije koje su predmet postupka, isto bi zapravo značilo da bi žalitelj, kroz institut prava na pristup informacijama u cijelosti mogao vidjeti tehnička rješenja, skice, tablice te ostalu dokumentaciju svog konkurenta.
Nadalje, ako bi se omogućio uvid u informacije, isto sukladno članku 17. Zakona o pravu na pristup informacijama uključuje i pravo pravljenja preslika traženih dokumenata, a osoba koja raspolaže informacijom dobivenom sukladno odredbom članka 9. Zakona o pravu na pristup informacijama ima pravo tu informaciju javno iznositi.
Po mišljenju Povjerenika za informiranje, informacije koje su predmet postupka imaju komercijalnu vrijednost (vrijednost navedenog posla u iznosu od 419.000,00 kn je razvidna iz rješenja Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave, KLASA: UP/II-034-02/19-01/250, URBROJ: 314-01/19-12 od 29. svibnja 2019. godine, str. 13).
Osim toga, navedene informacije nisu općenito poznate, niti su lako dostupne osobama iz krugova koje se bave predmetnom vrstom informacija, a i prvostupanjsko tijelo je donošenjem Pravilnika o radu poduzelo razumne mjere da se sačuva njihova tajnost.
Uzimajući u obzir sve navedeno, Povjerenik za informiranje smatra da tražene informacije predstavljaju takvu vrstu informacija čije bi neovlašteno otkrivanje moglo ugroziti gospodarske interese prvostupanjskog tijela.
Razmatrajući navedenu definiciju jasno je da je naglasak na riječi „moglo“, što znači da je dovoljno učiniti vjerojatnim mogućnost nastanka štete, te istu nije potrebno dokazivati.
U konkretnom slučaju, omogućavanjem pristupa traženim informacijama omogućio bi se pristup poslovnoj tajni treće osobe (kao i prvostupanjskog tijela), što bi za posljedicu moglo imati da žalitelj kao izravni konkurent dobije cjelokupno rješenje trgovačkog društva koje je izradilo projektnu dokumentaciju.
U takvoj situaciji, logično je da mogu nastati štetne posljedice za gospodarske interese prvostupanjskog tijela, posebno u vidu mogućeg prestanka daljnje gospodarske suradnje s navedenim gospodarskim subjektom.
Kako prvostupanjsko tijelo nije obveznik javne nabave, tada je očito da isto ima širu mogućnost da određene informacije proglasi poslovnom tajnom, jer isto ne obvezuju propisi o javnoj nabavi koji propisuju obavezu objavljivanja točno određenih informacija.
Zaključno, Povjerenik za informiranje ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o traženju informacijama o javnim sredstvima iz članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, da je javni interes zadovoljen omogućavanjem pristupa podatku o pravnoj osobi koja je izradila predmetnu projektnu dokumentaciju i na što se ista odnosi.
Također je utvrđeno da u odnosu na točku 2. zahtjeva za pristup ograničenje prava na pristup informacijama ima legitimni interes zaštite poslovne tajne, a koju po mišljenju Povjerenika za informiranje nije moguće postići nekom blažom mjerom.
Upravo zbog ranijih navoda u ovom rješenju, nije odlučno pozivanje žalitelja na praksu Povjerenika za informiranje te Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, kojom žalitelj pokušava dokazati da je potrebno navesti jasne razloge za onemogućavanje pristupa informacijama.
Osim toga, također se ističe da iz spisa predmeta ne proizlazi da su se vodile bilo kakve javne rasprave vezano za informacije koje su predmet postupka, predmetne informacije ne odnose se na pitanja javnog zdravlja, javne sigurnosti ili zaštite okoliša, niti na pitanje raspolaganje javnim sredstvima, niti je vjerojatno da bi objava traženih informacija doprinijela javnom interesu u smislu ostvarivanja temeljnih vrijednosti društvenog poretka i specifičnim načelima funkcioniranja tijela javne vlasti (kao što su dobro upravljanje, zakonitost, odgovornost, integritet).
Po mišljenju Povjerenika za informiranje, za navedene informacije postoji isključivo privatni interes žalitelja koji je vezan uz postupak javne nabave, a sve kako bi žalitelj provjerio točnost referenci stručnjaka.
Vezano za pozivanje tužitelja na dopis trgovačkog društva Autocesta Zagreb-Rijeka d.d. od 19. ožujka 2019. godine, iz sadržaja istog ne proizlazi da je navedeno trgovačko društvo žalitelju omogućilo uvid u dokumentaciju, već mu je samo dostavilo preslike naslovnih strana, kao i preslike osobnih referenci stručnjaka, pa pozivanje na navedeni dopis ne utječe na pravilnosti i zakonitost prvostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o točki 2. zahtjeva za pristup informacijama.
Slijedom navedenog, temeljem članka 116. stavka 1. točke 2. Zakona o općem upravnom postupku riješeno je kao pod točkom 3. izreke ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan