KLASA: UP/II-008-07/20-01/1188
URBROJ: 401-01/10-20-1
Zagreb, 28. listopada 2020. godine
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15) povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja trgovačkog društva KAMPUS d.o.o. od 29. svibnja 2020. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
1. Poništava se rješenje trgovačkog društva KAMPUS d.o.o. od 29. svibnja 2020. godine.
2. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj), kojim je tražio podatke o godišnjoj bruto plaći po svakom članu uprave, odnosno podatak o godišnjoj bruto naknadi po svakom članu nadzornog odbora, temeljem članka 23. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer prvostupanjsko tijelo smatra da se u konkretnom slučaju treba zaštiti osobne podatke, posebno imajući u vidu da se radi o specijalnom nadređenom i kasnije donesenom propisu u odnosu na Zakon o pravu na pristup informacijama.
Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravodobno uložio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da se u konkretnom slučaju radi o raspolaganju javnim sredstvima u smislu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama. Zaključno navodi da su povrijeđene odredbe članka 30., 51. i 52. Zakona o općem upravnom postupku. Predlaže da se žalba uvaži.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 15. svibnja 2020. godine tražio informaciju o tome koliko iznosi po svakom članu uprave godišnja bruto plaća, odnosno koliko iznosi po svakom članu nadzornog odbora godišnja bruto naknada.
Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
Prema članku 15. stavku 2. točki 4. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.
Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
Iz pobijanog rješenja u bitnom proizlazi da prvostupanjsko smatra da je Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR) kasniji i nadređeni propis u odnosu na Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno da se mora onemogućiti neovlašteni pristup osobnim podacima, te da je zahtjev za pristup informacijama podnesen od strane osobe koja nije ispitanik.
Navedenu argumentaciju prvostupanjskog tijela nije moguće prihvatiti iz sljedećih razloga.
Sukladno članku 99. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. godine o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (dalje u tekstu: Opća uredba o zaštiti podataka), ista je u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u državama članicama od 25.5.2018. godine.
Člankom 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da su osobni podaci svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi („ispitanik“): pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca.
Uvodnom odredom broj 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da bi obrada osobnih podataka trebala biti osmišljena tako da bude u službi čovječanstva. Dalje se navodi da pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo, te da ga se mora razmatrati u skladu s načelom proporcionalnosti, odnosno da se predmetnom Uredbom poštuju sva temeljna prava i uvažavaju slobode i načela priznata Poveljom koja su sadržana u ugovorima, uključujući slobodu izražavanja i informiranja.
Prema članku 6. Opće uredbe o zaštiti podataka, obrada je zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećeg: a) ispitanik je dao privolu za obradu svojih osobnih podataka u jednu ili više svrha, b) obrada je nužna za izvršavanje ugovora u kojem je ispitanik stranka ili kako bi se poduzele radnje na zahtjev ispitanika prije sklapanja ugovora, c) obrada je nužna radi poštivanja pravnih obveza voditelja obrade, d) obrada je nužna kako bi se zaštitili ključni interesi ispitanika ili druge fizičke osobe, e) obrada je nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili pri izvršavanju službene ovlasti voditelja obrade, f) obrada je nužna za potrebe legitimnih interesa voditelja obrade ili treće strane, osim kada su od tih interesa jači interesi ili temeljna prava i slobode ispitanika koji zahtijevaju zaštitu osobnih podataka.
Slijedom navedenog, jasno je da pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo, već da isto treba dovesti u vezu s drugim pravima, u konkretnom slučaju pravom na pristup informacijama koje je također zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske, kao i pravo na zaštitu osobnih podataka.
Međutim, kako to proizlazi iz Opće uredbe o zaštiti podataka, temelji zakonite obrade nisu postavljeni kumulativno, već je dovoljno da je ispunjen jedan od uvjeta naveden u članku 6. Opće uredbe o zaštiti podataka.
Slijedom navedenog, kako je prvostupanjsko tijelo, koje je ujedno i voditelj obrade u smislu odredbi Opće uredbe o zaštiti podataka, dužno provoditi test razmjernosti u slučaju postojanja zakonskog ograničenja iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, tada se po mišljenju Povjerenika radi o izvršavanju pravnih obveza voditelja obrade osobnih podataka, u smislu članka 6 c) Opće uredbe o zaštiti podataka, prilikom rješavanja zahtjeva za pristup informacijama.
Dakle, Opća uredba o zaštiti podataka nije nadređeni propis u odnosu na Zakon o pravu na pristup informacijama, već pravo na pristup informacijama treba dovesti u vezu s odredbama o zaštiti osobnih podataka, a u konkretnom slučaju se ne radi o situaciji kad ispitanik traži uvid u svoje osobne podatke u smislu članka 15. Opće uredbe o zaštiti podataka.
U konkretnom slučaju žalitelj traži podatke o godišnjoj bruto plaći članova uprave, odnosno godišnjoj bruto naknadi članovima nadzornog odbora, a koji podaci predstavljaju informacije o raspolaganju javnim sredstvima u smislu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama (ime i prezime osobe te iznos isplaćenih sredstava).
Posebno se ističe da je dopisom Povjerenika za informiranje, KLASA: 008-04/20-01/897, URBROJ: 401-01/10-20-2 od prvostupanjskog tijela zatraženo da dostavi original spis predmeta, zajedno sa informacijama koje su predmet postupka, međutim prvostupanjsko tijelo nije postupilo po navedenom traženju Povjerenika za informiranje.
Zbog navedenog, Povjerenik za informiranje nije mogao sam riješiti ovu upravnu stvar u smislu članka 117. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku.
Imajući u vidu navedeno, valjalo je zbog pogrešne primjene odredbe članka 23. stavka 5. točke 2. u vezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama poništiti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak temeljem članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09), iz kojeg razloga je odlučeno kao pod točkama 1. i 2. izreke ovog rješenja.
U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno je utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja te ih prikazati u spisima predmeta i potkrijepiti odgovarajućim dokazima, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti ovu upravnu stvar, posebno uzimajući u obzir primjedbe drugostupanjskog tijela iz ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan