KLASA: UP/II-008-07/20-01/216
URBROJ: 401-01/05-20-2
Zagreb, 17. ožujka 2020.
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13 i 85/15), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Hrvatske banke za obnovu i razvitak broj: 3/2020 od 13. veljače 2020. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Hrvatske banke za obnovu i razvitak broj: 3/2020 od 13. veljače 2020. godine.
2. Odobrava ......... pravo na pristup preslici sljedećih informacija:
- Ugovora o kreditu broj: MRR-19-1100325 (krajnji korisnik kredita KOLIĆ d.o.o.)
- Ugovora o kreditu broj: MRR-19-1100384 (krajnji korisnik kredita ZLATNE RUKE d.o.o.).
3. Djelomično se odobrava ......... pravo na pristup preslici sljedećih informacija:
- Ugovora o kreditu broj: HPOT-19-1100375 (krajnji korisnik kredita BEREKIN, vl. .........) na način da se na Ugovoru prekrije adresa i OIB fizičke osobe, te se u tom dijelu zahtjev odbija
- Ugovora o kreditu broj: PZOE-19-1100368 (korisnik kredita C.E.M.P. d.o.o.) na način da se na Ugovoru prekrije adresa i OIB jamca platca, kao i točka 3. „Instrumenti osiguranja“, te se u tom dijelu zahtjev odbija.
4. Nalaže se Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak da postupi sukladno točki 2. i 3. izreke ovog rješenja u roku od 8 dana od dana njegove pravomoćnosti.
5. Odbija se žalba ......... u dijelu koji se odnosi na dostavu preslika ugovora o kreditu/pozajmica ili slično koji se odnose na sljedeće isplate: H.A.A.D. vl. ........., GHIASTAFF d.o.o. i KLANATRANS d.o.o.
6. Odbacuje se zahtjev ......... u dijelu koji se odnosi na dostavu preslika ugovora o kreditu/pozajmica ili slično koji se odnose na sljedeće isplate: NOMEN SOLIS HVAR d.o.o. i BEEF SHOP d.o.o.
O b r a z l o ž e n j e
Točkom 1. izreke pobijanog rješenja Hrvatske banke za obnovu i razvitak (u daljnjem tekstu: HBOR) odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj), u dijelu koji se odnosi na zatraženu dostavu preslika ili skeniranih ugovora o kreditima / pozajmica ili slično, koji se odnose na kredite odobrene sljedećim korisnicima: KOLIĆ d.o.o., ZLATNE RUKE d.o.o., NOMEN SOLIS HVAR d.o.o., BEEF SHOP d.o.o., BEREKIN vl. ......... i C.E.M.P. d.o.o. Zahtjev je u navedenom dijelu odbijen temeljem članka 23. stavka 5. točaka 2. i 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz razloga što je zatražena informacija bankovna tajna, jer sadrži zaštićene osobne podatke te iz razloga što žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama. Točkom 2. izreke pobijanog rješenja HBOR je odbacio žaliteljev zahtjev temeljem odredbe članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, u dijelu koji se odnosi na dostavu preslika ili skeniranih ugovora o kreditima / pozajmica ili slično, koji se odnose na kredite odobrene sljedećim korisnicima: H.A.A.D. vl. ........., GHIASTAFF d.o.o. i KLANATRANS d.o.o.
Žalitelj je na pobijano rješenje pravovremeno izjavio žalbu protiv pobijanog rješenja zbog bitne povrede upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj smatra kako HBOR nije kreditna institucija već predstavlja tijelo javne vlasti, stoga su na temelju članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja postupka, radi čega je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Žalitelj ističe kako informacije o raspolaganju javnim sredstvima trebaju biti dostupne putem mrežnih (internetskih) stranica te smatra kako nije došlo do zlouporabe prava na pristup informacijama. Također navodi da je nerazumljivo i nejasno kako bi tijelo javne vlasti posjedovalo informaciju tko su krajnji korisnici te iznos sredstava po okvirnom iznosu za financiranje s leasing društvima, a da o tome ne posjeduje informaciju.
Žalba je djelomično osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 15. siječnja 2020. godine zatražio od HBOR-a dostavu preslika ili skeniranih ugovora o kreditima / pozajmicama ili slično, koji se odnose na isplate od 1. siječnja do 31. ožujka 2019. godine: H.A.A.D. vl. ........., GHIASTAFF d.o.o., KLANATRANS d.o.o., KOLIĆ d.o.o., ZLATNE RUKE d.o.o., NOMEN SOLIS HVAR d.o.o., BEEF SHOP d.o.o., BEREKIN vl. ......... i C.E.M.P. d.o.o.
HBOR je točkom 1. izreke pobijanog rješenjem odbio žaliteljev zahtjev, a u njegovom obrazloženju citira relevantne odredbe Zakona o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o financijskom osiguranju te zaključuje da je HBOR u obvezi pridržavati se propisa o bankovnoj tajni. HBOR također uzima u obzir uzima odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka koji se odnose na poslovnu tajnu te Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (dalje u tekstu: Opća uredba o zaštiti podataka), po kojoj bi za zakonitost obrade osobnih podataka trebala postojati makar jedna osnova iz članka 6. predmetne Uredbe, a koja u konkretnom slučaju ne postoji. Nadalje, HBOR je uzeo u obzir žaliteljeve zahtjeve za pristup informacijama te zaključuje da s obzirom na to da je žalitelj podnio u razdoblju od 23. siječnja 2017. do 15. siječnja 2020. ukupno 73 funkcionalno povezana zahtjeva za pristup informacijama, očito je u konkretnom slučaju došlo do opterećenja rada i funkcioniranja tijela javne vlasti te su ostvarene sve pretpostavke za primjenu članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama zbog očite zloupotrebe prava na pristup informacijama u smislu Zakona o pravu na pristup informacijama. HBOR također citira i relevantne odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama, temeljem kojih provodi test razmjernosti i javnog interesa, prilikom čega je zaključeno da bi dostavljanjem traženih informacija kako bi dostavljanje traženih podataka dovelo do štetnih posljedica za HBOR-ove gospodarske interese, ali i gospodarske interese RH te klijenata HBOR-a, čime se štiti bankovna, odnosno poslovna tajna, kao što i postoji potreba zaštite osobnih podataka. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na korisnike H.A.A.D. vl. ........., GHIASTAFF d.o.o. i KLANATRANS d.o.o., navodi se kako je utvrđeno da je žalitelj zatražio preslike ugovora zaključenih sa krajnjim korisnicima kredita financiranih putem leasing društva. Ističe kako se radi o financiranju koje HBOR provodi na način da s leasing društvom zaključuje ugovor o okvirnom kreditu te se temeljem okvirnog ugovora leasing društvu odobrava okvirni iznos za financiranje pojedinih ciljnih skupina određenih Programom financiranja u suradnji s leasing društvima (koji je javno dostupan i objavljen na internetskim stranicama HBOR-a). Sukladno čl. 107. Zakona o leasingu („Narodne novine“, broj 141/13), leasing društvo dužno je čuvati sve podatke, informacije, činjenice i okolnosti za koje je saznalo u poslovanju s primateljem leasinga, odnosno dobavljačem leasinga. Obzirom na navedeno, HBOR ne posjeduje zatražene ugovore o kreditu, već u svojim evidencijama ima dostupan samo ugovor o okvirnom kreditu sklopljen s leasing društvom temeljem kojeg leasing društvo, iz navedenog okvira, odobrava financiranje krajnjim korisnicima. Slijedom navedenog, u tom je dijelu zahtjev odbačen.
S obzirom na razlog uskrate prava na pristup informacijama u točki 1. izreke pobijanog rješenja, u žalbenom je postupku kao mjerodavno pravo razmatrana odredba članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.
Također je razmatrana odredba članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu, s obzirom da navedena odredba obuhvaća i pojam bankovne tajne koja je propisana odredbom članka 156. stavka 1. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, broj: 159/13, 19/15, 102/15, 15/18), a na koju se HBOR poziva u pobijanom rješenju.
Ujedno je uzeta u obzir odredba članka 15. stavka 2. točke 4. istog Zakona, kojom je propisano kako tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.
Slijedom navedenog, u žalbenom postupku je utvrđeno kako je HBOR u prvostupanjskom postupku iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak te je pogrešno primijenio pravni propis.
U tom smislu treba ukazati kako je HBOR razvojna i izvozna banka u 100% vlasništvu Republike Hrvatske osnovana sa svrhom kreditiranja obnove i razvitka hrvatskoga gospodarstva. Položaj, poslovi, vlasništvo, ovlaštenja i ustroj Hrvatske banke za obnovu i razvitak kao posebne financijske institucije uređeni su Zakonom o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, čijim je člankom 5. propisano kako je temeljni kapital HBOR-a 7.000.000.000,00 kuna te da ga uplaćuje Republika Hrvatska iz državnog proračuna.
Na navedeno se nadovezuje odredba članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, koja propisuje kako su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, osim ako informacija predstavlja klasificirani podatak.
Visoki upravni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama, primjerice presuda broj: UsII-169/19-5 od 10. travnja 2019. godine, zauzeo stajalište kako informacija o krajnjim korisnicima kredita treba biti dostupna javnosti budući da HBOR raspolaže javnim sredstvima, zbog čega se ne može razmatrati pitanje zlouporabe prava podnositelja zahtjeva za pristup informacijama.
Samim time, zatraženi ugovori, kojima su određeni uvjeti i način raspolaganja javnim, proračunskim, sredstvima, mogu se u svojem većem dijelu podvesti pod odredbu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama kojim je regulirana dostupnost informacija koje se odnose na raspolaganje javnim sredstvima, budući da predstavljaju dokument koji pokazuje modus i svrhovitost upravljanja javnim novcem.
Iako HBOR u pobijanom rješenju tvrdi da zatražena informacija predstavlja bankovnu tajnu, u slučaju raspolaganja javnim sredstvima ne provodi se test razmjernosti i javnog interesa, stoga bi zatraženi ugovori u načelu trebali biti dostupni javnosti temeljem zakonske odredbe.
S obzirom da HBOR spominje Opću uredba o zaštiti podataka, naglašava se kako je pogrešan njegov navod kako ne postoji osnova za zakonitost obrade iz 6. navedene Uredbe.
Naime, člankom 6. stavkom 1. točkom c) Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je kako je obrada zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećega: obrada je nužna radi poštovanja pravnih obveza voditelja obrade. U stavku 3. članka 6. Uredbe navodi se kako pravna osnova za obradu iz stavka 1. točaka c) i e) utvrđuje se u: a) pravu Unije; ili b) pravu države članice kojem voditelj obrade podliježe.
Spomenuta zakonitost obrade se u ovom slučaju izvodi iz odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama, koji razrađuje odredbu članka 38. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske kojom se jamči pravo na pristup informacijama u posjedu tijela javne vlasti, naravno, uvažavajući preduvjet ispravne provedbe testa razmjernosti i javnog interesa u slučaju postojanja ograničenja od pristupa, odnosno u određenim slučajevima primjenjujući odredbu članka 16. stavka 3. navedenog Zakona - osiguravajući automatsku dostupnost zatražene informacije i bez provedbe navedenog testa kada se radi o raspolaganju javnim sredstvima.
S druge strane, dostavom podataka iz točke 3. izreke ovog rješenja za koje se navodi da bi ih trebalo prekriti (adrese i OIB-i fizičkih osoba i instrumenti osiguranja) Povjerenik za informiranje smatra da u odnosu na navedene podatke prevladava potreba zaštite prava na ograničenje poslovne odnosno bankovne tajne i zaštićenih osobnih podataka u odnosu na javni interes.
Navedene informacije nisu informacije od javnog značaja, a u konkretnom slučaju je javni interes zadovoljen dostavom žalitelju informacije iz ugovora o kreditu, dok preostali podaci predstavljaju podatke koje je kreditna institucija saznala u obavljanju poslova s pojedinačnim klijentom, odnosno bankovnu tajnu u smislu članka 156. Zakona o kreditnim institucijama (“Narodne novine”, broj 159/13, 19/15, 102/15, 15/18), stoga je u tom dijelu zahtjev trebalo odbiti. U tom bi dijelu također došlo bi do nepotrebnog otkrivanja zaštićenih osobnih podataka fizičke osoba, što bi predstavljalo davanje osobnih podataka u prekomjernom opsegu. Osim toga, također se ističe da iz spisa predmeta ne proizlazi da su se vodile bilo kakve javne rasprave vezane podatke koje bi trebalo prekriti, a koji su dio zatražene informacije, da se isti ne odnosi na pitanje javnog zdravlja, javne sigurnosti ili zaštite okoliša, niti na pitanje raspolaganja javnim sredstvima te nije vjerojatno da bi objava predmetnih informacija doprinijela javnom interesu u smislu ostvarivanja temeljnih vrijednosti društvenog poretka i specifičnim načelima funkcioniranja tijela javne vlasti (kao što su dobro upravljanje, zakonitost, odgovornost, integritet).
Člankom 15. stavkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da ako tražena informacija sadrži i podatak koji podliježe ograničenju iz stavaka 2. i 3. ovoga članka, preostali dijelovi informacije učinit će se dostupnim, stoga u odnosu na osobne podatke iz točke 2. izreke ovog rješenja, Povjerenik za informiranje smatra da je iste potrebno zaštititi, te je u tom dijelu žaliteljev zahtjev neosnovan, dok se u preostalom dijelu informacija može omogućiti žalitelju.
Člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da kad utvrdi da je žalba osnovana, Povjerenik će rješenjem korisniku omogućiti pristup informaciji.
Slijedom navedenog, valjalo je sukladno članku 117. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09), u vezi s člankom 25. stavkom 7. te članka 15. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, riješiti kao u točkama 1., 2., 3. i 4. izreke ovog rješenja.
U odnosu na točku 2. izreke pobijanog rješenja, razmatrana je odredba članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano kako će tijelo javne vlasti rješenjem odbaciti zahtjev ako ne posjeduje informaciju te nema saznanja gdje se informacija nalazi.
HBOR se u odgovoru na žalbu u tom dijelu osvrće na žalbene navode te ističe kako predmet žaliteljevog zahtjeva nije bila informacija o tome sa kojim leasing društvima su sklopljeni ugovori o okvirnom kreditu, niti je žalitelj u svome zahtjevu tražio pristup informaciji koja bi govorila o uvjetima predmetnih kredita. Slijedom navedenog, HBOR smatra kako se žalitelj ne može u žalbi pozivati da mu nije u obrazloženju navedeno nešto što on u zahtjevu nije niti tražio. HBOR potom citira zakonsku definiciju informacije te naglašava kako se predmetna dokumentacija koju žalitelj traži odnosi na ugovore koji su navedeni korisnici zaključili sa leasing društvima, a ne sa HBOR-om, slijedom čega HBOR ističe kako nije ugovorna strana predmetnih ugovora te samim time nema u posjedu predmetne dokumente niti ih je HBOR izradio sam ili u suradnji s drugim tijelima. Drugim riječima, HBOR navodi kako je jasno da su stranke leasing ugovora leasing društvo kao davatelj leasinga i korisnici kao primatelji leasinga. Smatra kako je neosnovano pozivanje žalitelja na odredbu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama jer se u ovom slučaju nije odlučivalo u meritumu i nije se provodio test razmjernosti i javnog interesa.
U žalbenim postupku je utvrđeno kako su navodi iz žaliteljeve žalbe nejasni i općeniti te kako prilog „slično“ kojeg žalitelj ističe ne može toliko široko i apstraktno obuhvatiti zatražene informacije. Žalitelj je od HBOR-a dobio podatak o krajnjim korisnicima i iznosima kredita, što je potpuno drugačija informacija od dokumentacije (ugovora) koju sklapaju ugovorne strane, dakle leasing društva i krajnji korisnici, koju je žalitelj zatražio svojim zahtjevom, a koju HBOR ne posjeduje.
S obzirom da je tijelo javne vlasti povodom zaprimljenog zahtjeva utvrdilo da u tom dijelu ne posjeduje informaciju, Povjerenik za informiranje je utvrdio da je prvostupanjski postupak pravilno proveden, a prvostupanjsko tijelo je stoga o zahtjevu stranke odlučilo sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, tako da se prigovori i navodi iznijeti u žalbi ne mogu prihvatiti niti utjecati na drugačije rješenje u ovoj upravnoj stvari.
Slijedom navedenog je na temelju članka 116. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) odlučeno kao u točki 5. izreke ovog rješenja.
U odnosu na ugovore o kreditu koje se odnose na krajnje korisnike NOMEN SOLIS HVAR d.o.o. i BEEF SHOP d.o.o., HBOR je u dopisu KLASA: OIU-IO/17-03, URBROJ: DO-20-1011 od 11. ožujka 2020. godine naveo kako je naknadno utvrđeno da ne posjeduje predmetne ugovore, slijedom čega je zahtjev trebalo odbaciti i u tom dijelu, s obzirom da HBOR nije stranka predmetnih ugovora, već su to leasing društva/poslovne banke i krajnji korisnici.
Člankom 23. stavkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano kako će tijelo javne vlasti rješenjem odbaciti zahtjev ako ne posjeduje informaciju te nema saznanja gdje se informacija nalazi.
Slijedom navedenog, a temeljem članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama i članka 117. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku riješeno kao u točki 6. izreke ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan