KLASA: UP/II-008-07/19-01/280
URBROJ: 401-01/10-20-6
Zagreb, 10. ožujka 2020. godine
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Zračne luke Dubrovnik d.o.o. od 11. veljače 2019. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama donosi sljedeće
RJEŠENJE
Odbija se žalba ......... izjavljena protiv rješenja Zračne luke Dubrovnik d.o.o. od 11. veljače 2019. godine kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žaliteljica), kojim je tražila informacije o iznosima koji su naplaćeni, ili se trebaju naplatiti prvenstveno avioprijevoznicima TUI, Croatia Airlines i Jet2.com te ostalim, za sve usluge Zračne luke Dubrovnik d.o.o., koje se ne tiču naknade za slijetanje i uzlijetanje, temeljem članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom na to da prvostupanjsko tijelo smatra da zatražene informacije predstavljaju poslovnu tajnu.
Protiv navedenog rješenja žaliteljica je pravodobno uložila žalbu u kojoj u bitnom navodi da je tijelo javne vlasti suprotno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama odbilo njezin zahtjev. Smatra da joj je odbijanjem zahtjeva uskraćeno zakonsko pravo na pristup informacijama. Ističe da žalbu ulaže zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene zakona. Navodi da zatražene informacije ne mogu predstavljati poslovnu tajnu. Predlaže da se žalba uvaži.
Žalba je neosnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žaliteljica zahtjevom za pristup informacijama od 03. prosinca 2018. godine od prvostupanjskog tijela tražila informaciju o iznosima, koji su naplaćeni ili se trebaju naplatiti prvenstveno avioprijevoznicima TUI, Croatia Airlines, Jet2.com te ostalim, a sve za usluge Zračne luke Dubrovnik koje se ne tiču naknade za slijetanje i uzlijetanje (ambilift, parking vozilo, stepenice, airbridge i sl.) od dana sklapanje poslovne suradnje.
U žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljen je spis predmeta na odlučivanje po žalbi žaliteljice.
Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
Prema članku 15. stavku 2. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu.
Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
Iz obrazloženja osporenog rješenja u bitnom proizlazi da prvostupanjsko tijelo smatra da zatražene informacije predstavljaju poslovnu tajnu, te da preteže potreba zaštite poslovne tajne u odnosu na javni interes.
Navedeni zaključak prvostupanjskog tijela nije moguće prihvatiti iz sljedećih razloga.
Sukladno članku 34. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, 79/07) propisano je da stupanjem na snagu navedenog Zakona prestaju važiti odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, 108/96), osim odredbi navedenih u glavi 8. i 9. istog zakona.
Odredbom članka 19. stavka 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96.) propisano je da poslovnu tajnu predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da se općim aktom ne može odrediti da se svi podaci koji se odnose na poslovanje pravne osobe smatraju poslovnom tajnom niti se poslovnom tajnom mogu odrediti podaci čije priopćavanje nije razložno protivno interesima te pravne osobe.
Prema članku 26. navedenog Zakona, općim aktom pravne osobe pobliže se određuju način uporabe i čuvanja podataka koji se smatraju poslovnom tajnom, te mjere, postupci i druge okolnosti od interesa za čuvanje poslovne tajne.
Naime, prvostupanjsko tijelo u konkretnom slučaju ne daje nikakve razloge o tome zbog čega bi se navedene informacije trebale smatrati poslovnom tajnom, odnosno da bi iste predstavljale proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada ili neke druge informacije zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice.
Osim toga, Povjerenik za informiranje smatra da je prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenilo odredbu članka 16. stavka 1. u vezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer prvostupanjsko rješenje ne sadrži jasne i valjane razloge vezano za provedbu testa razmjernosti i javnog interesa, a koji niti ne prileži spisu predmeta.
Člankom 116. stavkom 1. točkom 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09) propisano je da će drugostupanjsko tijelo odbiti žalbu ako je prvostupanjsko rješenje na zakonu osnovano, ali zbog drugih razloga, koji su navedeni u ovom rješenju, a ne onih koji su navedeni u osporenom rješenju.
Iako je prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenilo odredbe članka 15. stavka 2. točke 2. u vezi s člankom 16. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, navedeno nije od utjecaja jer osporeno rješenje na zakonu osnovano iz sljedećih razloga.
Prema članku 5. stavku 1. točki 3. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da je informacija svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra, neovisno o načinu na koji je prikazan (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi zapis), koji je tijelo izradilo samo ili u suradnji s drugim tijelima ili dobilo od druge osobe, a nastao je u okviru djelokruga ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti.
Člankom 18. stavkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da se ne smatra zahtjevom za pristup informacijama traženje uvida u cjelokupni spis predmeta, objašnjenja ili uputa vezanih uz ostvarivanje nekog prava ili izvršavanje obveze, izrade analize ili tumačenja nekog propisa, kao niti stvaranje nove informacije.
Nadalje, dopisom Povjerenika za informiranje, KLASA: UP/II-008-07/19-01/280, URBROJ: 401-01/10-20-3 od 11. veljače 2020. godine od prvostupanjskog tijela je zatraženo da se očituje je li moguće iz računalnog programa izdvojiti samo podatke koji se odnose na pojedine avioprijevoznike, odnosno je li moguće izdvojiti sve ostale naknade, osim naknada za slijetanje i uzlijetanje, te koje bi radnje trebalo poduzeti radi udovoljavanja zahtjevu žaliteljice.
Iz dopisa prvostupanjskog tijela od 02. ožujka 2020. godine, koji je upućen Povjereniku za informiranje, u bitnom proizlazi da Zračna luka Dubrovnik sa svakim pojedinim prijevoznikom vodi pregovore o vrsti i specifičnosti paketa zemaljskih usluga koje se pružaju nad zrakoplovom. Dalje se navodi da predmet bilateralnog ugovora Zračne luke Dubrovnik d.o.o. i zrakoplovnog prijevoznika jest paket zemaljskih usluga koji se pruža po skupnoj cijeni za sve vrste različitih usluga. Također se navodi da prvostupanjsko tijelo kroz računalni program vodi evidenciju isključivo paketa zemaljskih usluga pruženih zrakoplovnom prijevozniku te pojedinačno ne razrađuje svaku vrstu usluga. Prvostupanjsko tijelo također ističe da bi radi udovoljavanju zahtjevu žalitelja trebalo odlukom Uprave društva definirati cijenu za svaku pojedinu usluga, a što nije standard niti obveza tzv. Standard ground handling agreementa (dalje u tekstu: SGHA ugovor). Također se ističe da bi radi omogućavanja pristupa informaciji trebalo analizirati više od 10.000,00 letova samo za 2018. godinu. Zaključno se navodi da je SGHA ugovor s Croatia Airlinesom zaključen 1.1.2011. godine, s Jet2.com 1.1.2011. godine te TUI dana 1.3.2012. godine.
Uvidom u Cjenik usluga prvostupanjskog tijela za 2018. godinu, koji je dostupan na poveznici https://www.airport-dubrovnik.hr/images/stories/cijenik/cjenik_2018.pdf utvrđeno je da se u istom navode pojedine aerodromske usluge te cijena za iste (naknada za slijetanje i uzlijetanje, naknada za boravak zrakoplova, aviomost, naknada za putnički servis, naknada za putnike s posebnim potrebama).
Nadalje, uvidom u pojedinačni ugovor s avioprijevoznicima Jet2.com Ltd, TUI i Croatia Airlines, koji su Povjereniku za informiranje dostavljeni u žalbenom postupku, ne proizlazi da je istim predviđeno pojedinačno plaćanje naknada koje žaliteljica traži svojim zahtjevom za pristup informacijama.
Napominje se da pristup informaciji u smislu Zakona o pravu na pristup informacijama pretpostavlja pristup već gotovoj i postojećoj informaciji, dakle informaciji koja postoji u materijaliziranom obliku, odnosno zakonska definicija informacije ne uključuje obvezu tijela javne vlasti da izrađuje analize, izvješća i sastavlja odgovore na pitanja, sastavlja izjave, pokreće postupke ili da obavlja dodatne aktivnosti. Drugim riječima, pristup informacijama u smislu Zakona uključuje dobivanje preslike gotove informacije koju tijelo javne vlasti posjeduje u trenutku podnošenja zahtjeva, npr. određenog dokumenta, ili drugog zapisa podataka, odnosno do koje bi moglo doći jednostavnim pretraživanjem elektroničke baze podataka.
Slijedom navedenog, a imajući u vidu detaljno očitovanje prvostupanjskog tijela Povjereniku za informiranje od 02. ožujka 2020. godine, ističe se sljedeće.
Naime, poslovna suradnja s avioprijevoznicima za koje žaliteljica traži informacije datira od 2011, odnosno 2012. godine, što znači da bi prvostupanjsko tijelo trebalo analizirati pojedinačne letove u razdoblju od 8 godina.
Osim toga, sam zahtjev žaliteljice je postavljen na način da se od prvostupanjskog tijela traži određena analiza, odnosno žaliteljica traži razdvajanje podataka u odnosu na određene avioprijevoznike, te traži sve ostale naknade, osim naknada za slijetanje i uzlijetanje.
Da se radi o analizi potvrđuje i činjenica da žaliteljica traži razdvajanje podataka u odnosu na naplaćene naknade, te naknade koje treba već naplatiti.
Nadalje, uvidom u Izvješće o radu prvostupanjskog tijela za 2018. godinu, koje je dostupno na poveznici https://www.airport-dubrovnik.hr/images/GODISNJEIZVJESCE_2018.pdf, proizlazi da se i u navedenom izvješću naknade za aerodromske usluge iskazuju kao skupni podatak, a ne prema pojedinim prijevoznicima.
Slijedom svega navedenog, ističe se da Povjerenik za informiranje u primjeni Zakona o pravu na pristup informacijama nije ovlašten ulaziti u pitanja ustrojstva tijela javne vlasti, niti može naložiti tijelu javne vlasti da vodi određene podatke na određeni način.
Uzimajući u obzir navedeno, razvidno je da žaliteljica ne traži informacije u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer se ne radi o podatku koje tijelo javne vlasti posjeduje u obliku dokumenta, već se radi o podatku do kojeg se može doći jedino dodatnim naporom i aktivnostima prvostupanjskog tijela.
Prihvaćanje suprotnog stava, značilo bi svatko od tijela javne vlasti mogao tražiti izradu određene analize, čime bi se dovelo u pitanje redovito funkcioniranje tijela javne vlasti, što svakako nije svrha Zakona o pravu na pristup informacijama.
Slijedom svega navedenog, temeljem članka 116. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, trebalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan