KLASA: UP/II-008-07/19-01/729
URBROJ: 401-01/10-20-2
Zagreb, 05. ožujka 2020. godine
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13. i 85/15.), povodom žalbe ......... izjavljene protiv rješenja Općine Vir, KLASA: UP/I-008-01/19-01/1, URBROJ: 2198/12-02-19-1 od 10. rujna 2019. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Odbija se žalba ......... izjavljena protiv rješenja Općine Vir, KLASA: UP/I-008-01/19-01/1, URBROJ: 2198/12-02-19-1 od 10. rujna 2019. godine u dijelu u kojem je odlučeno o točki 1. zahtjeva za pristup informacijama žalitelja od 27. lipnja 2019. godine.
2. Poništava se rješenje Općine Vir, KLASA: UP/I-008-01/19-01/1, URBROJ: 2198/12-02-19-1 od 10. rujna 2019. godine u dijelu u kojem je odlučeno o točki 2. zahtjeva za pristup informacijama žalitelja od 27. lipnja 2019. godine.
3. Odobrava se ......... pravo na pristup evidencijama koncesijskih odobrenja za 2016., 2017., 2018. i 2019. godinu.
4. Nalaže se Općini Vir da postupi sukladno točki 3. izreke ovog rješenja u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (dalje u tekstu: žalitelj), u dijelu u kojem je tražio preslik natječaja registra za izdavanje koncesijskih odobrenja na javnim površinama i javnoj površini – pomorsko dobro na katastarskoj čestici 14530/1 Općine Vir za 2016., 2017., 2018. i 2019. godinu, s obzirom da Uredba o postupku davanja koncesijskog odobrenja pomorskog dobra ne predviđa raspisivanje natječaja. Također je odbijen zahtjev žalitelja u dijelu u kojem je tražio preslik registra koncesijskih odobrenja za subjekte koji su ishodili pravomoćna koncesijska odobrenja na katastarskoj čestici 14530/1 i ostalim javnim površinama na teritoriju Općine Vir za 2016., 2017., 2018. i 2019. godinu, temeljem članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom na to prvostupanjsko tijelo smatra da zatražene informacije sadrže osobne podatke, te za iste prevladava potreba zaštite prava na ograničenje u odnosu na javni interes.
Protiv navedenog rješenja žalitelj je uložio žalbu u kojoj u bitnom navodi da sporno rješenje iznosi neistine, neprofesionalnosti, arbitrarnosti i formalizme. Ukazuje na ranije rješenje Povjerenika za informiranje. Smatra da se prvostupanjsko tijelo pogrešno poziva na odredbe Uredbe o postupku davanja koncesijskog odobrenja na pomorskom dobru. Predlaže da se žalba prihvati.
Žalba je djelomično osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 27. lipnja 2019. godine od prvostupanjskog tijela zatražio sljedeće informacije:
U žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljen je spis na nadležno postupanje po žalbi žalitelja.
Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
Sukladno članku 6. Zakona o pravu na pristup informacijama informacije su dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovog Zakona.
Prema članku 15. stavku 2. točki 4. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.
Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
Iz pobijanog rješenja u bitnom proizlazi da prvostupanjsko tijelo, u odnosu na točku 1. zahtjeva smatra da Uredba o postupku davanja koncesijskog odobrenja na pomorskom dobru („Narodne novine“, broj 36/04, 63/08, ne predviđa raspisivanje natječaja.
Slijedom navedenog, valjalo je razmotriti odredbe Uredbe o postupku davanja koncesijskog odobrenja („Narodne novine“, broj 36/04, 63/08, 133/13, 63/14, dalje u tekstu: Uredba).
Sukladno članku 2. stavku 1. Uredbe, za svaki grad/općinu na čijem području postoji pomorsko dobro osniva se Vijeće za davanje koncesijskog odobrenja.
Prema članku 3. stavku 1. Uredbe, tijelo grada/općine pri kojem djeluje Vijeće dužno je voditi evidenciju Odobrenja. Sukladno stavku 2. navedenog članka, evidencija odobrenja mora sadržavati podatke o nositelju odobrenja, lokaciji, vrsti djelatnosti koja se obavlja, sredstvima s kojima se obavlja djelatnost, te visini naknade za odobrenje i vremenskom roku na koji je odobrenje dano.
Sukladno članku 6. Uredbe, zahtjev za davanje odobrenja podnosi se Vijeću, putem grada/općine.
Slijedom navedenog, razvidno je da postupak davanja koncesijskih odobrenja ne predviđa raspisivanje natječaja, već se o istom odlučuje po zahtjevu podnositelja, iz čega se može zaključiti da prvostupanjsko tijelo ne posjeduje traženu informaciju.
U odnosu na navode žalbe da je Uredbom o izmjenama Uredbe o postupku davanja koncesijskog odobrenja na pomorskom dobru („Narodne novine“, broj 133/13), brisan obrazac za podnošenje zahtjeva za davanjem koncesijskog odobrenja (prilog broj 2), ističe se na da navedenom Uredbom nije brisan obrazac (prilog broj 3), koji predviđa podnošenje zahtjeva za koncesijsko odobrenje na morskoj obali, unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske.
Osim toga, niti činjenica što je člankom 4. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o postupku davanja koncesijskog odobrenja na pomorskom dobru („Narodne novine“, broj 63/14) u članku 8, stavku 4 brisan zarez i riječi „a za obavljanje djelatnosti potrebna je mikrolokacija na pomorskom dobru“, ne dovodi do zaključka da bi u slučaju koncesijskog odobrenja na pomorskom dobru bilo potrebno raspisivanje natječaja.
Člankom 23. stavkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da će prvostupanjsko tijelo rješenjem odbaciti zahtjev ako ne posjeduje informaciju te nema saznanja gdje se ista nalazi.
Slijedom navedenog, pravilnom primjenom odredbe članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama trebalo je odbaciti, a na odbiti zahtjev žalitelja u navedenom dijelu.
Sukladno članku 116. stavku 1. točki 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) propisano je da će drugostupanjsko tijelo odbiti žalbu ako utvrdi da je u prvostupanjskom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli utjecati na rješenje stvari,
Međutim navedeni propust prvostupanjskog tijela nije od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, s obzirom na to da se žalitelju ne može omogućiti pristup informaciji koju tijelo javne vlasti ne posjeduje, iz kojeg razloga je valjalo temeljem članka 116. stavka 1. točke 2. Zakona o općem upravnom postupku odbiti žalbu žalitelja u tom dijelu kao neosnovanu.
Što se tiče natječaja za zakup ostalih javnih površina, žalitelj je upućen da su isti objavljeni na internetskim stranicama prvostupanjskog tijela (uz navođenje poveznice), te u dnevnom tisku Zadarski list.
Uvidom u internetsku stranicu prvostupanjskog tijela utvrđeno je da su na poveznici https://www.vir.hr/index.php/natjecaj/natjecaji/arhiva-natjecaja objavljena arhiva javnih natječaja, a među kojima su objavljeni i javni natječaji za zakup javnih površina za razdoblje od 2016. do 2019. godine.
Sukladno članku 23. stavku 1. točki 3. Zakona o pravu na pristup informacijama tijelo javne vlasti ne donosi rješenje o zahtjevu kad obavještava korisnika da je informacija javno objavljena.
Slijedom navedenog, činjenica da je navedena obavijest sadržana u prvostupanjskom rješenju, kojim je zahtjev žalitelja u cijelosti odbijen nije od utjecaja, s obzirom da je u obrazloženju osporenog rješenja žalitelj upućen na poveznicu gdje može pronaći informacije koje su predmet zahtjeva.
Imajući u vidu navedeno, temeljem članka 116. stavka 1. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, trebalo je odlučiti kao pod točkom 1. izreke ovog rješenja.
U odnosu na preostali dio zahtjeva žalitelja (točka 2. zahtjeva), kojim se traži preslik registra koncesijskih odobrenja, zahtjev je odbijen jer prvostupanjsko tijelo u bitnom smatra da tražena informacija sadrži i osobne podatke, u odnosu na koje prevladava potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama u odnosu na javni interes.
Navedenu argumentaciju prvostupanjskog tijela nije moguće prihvatiti iz sljedećih razloga.
Člankom 15. stavkom 2. točkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.
Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
Sukladno članku 99. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. godine o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (dalje u tekstu: Opća uredba o zaštiti podataka), ista je u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u državama članicama od 25.5.2018. godine.
Člankom 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da su osobni podaci svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi („ispitanik“): pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca.
Uvodnom odredom broj 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da bi obrada osobnih podataka trebala biti osmišljena tako da bude u službi čovječanstva. Dalje se navodi da pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo, te da ga se mora razmatrati u skladu s načelom proporcionalnosti, odnosno da se predmetnom Uredbom poštuju sva temeljna prava i uvažavaju slobode i načela priznata Poveljom koja su sadržana u ugovorima, uključujući slobodu izražavanja i informiranja.
Slijedom navedenog, jasno je da pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo, već da isto treba dovesti u vezu s drugim pravima, u konkretnom slučaju pravom na pristup informacijama koje je također zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske, kao i pravo na zaštitu osobnih podataka.
U konkretnom slučaju, prvostupanjsko tijelo u obrazloženju osporenog rješenja ne daje nikakve razloge o tome zbog čega u konkretnom slučaju prevladava potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama u odnosu na javni interes, a što je upravo i svrha testa razmjernosti i javnog interesa, odnosno iz obrazloženja osporenog rješenja uopće nije razvidno da je navedeni test proveden.
Slijedom navedenog, valjalo je u žalbenom postupku, temeljem ovlaštenja iz članka 25. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, ispitati može li se žalitelju, i u kojem opsegu omogućiti pravo na pristup traženim informacijama.
Uvidom u Evidencije koncesijskih odobrenja za 2016., 2017., 2018., 2019. godinu utvrđeno je da se u istim navode sljedeći podaci: redni broj odobrenja, nositelj odobrenja, lokacija, vrsta djelatnosti, sredstva, visina naknade te vremenski rok.
Prema članku 3. stavku 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, dalje u tekstu: Zakon) pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, te se upotrebljava ili koristi na način propisan navedenim zakonom.
Sukladno članku 7. stavku 2. Zakona propisano je da se, za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru, koje ne isključuje niti ograničuje opću uporabu pomorskog dobra, pravnim i fizičkim osobama daje koncesijsko odobrenje.
Člankom 9. stavkom 1. Zakona propisano je da se davanjem pomorskog dobra na posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje osobama iz članka 7. stavka 1. i 2. Zakona, mogu druge osobe djelomično ili potpuno isključiti od upotrebe ili korištenja.
Sukladno članku 13. stavku 3. Zakona naknada od koncesijskog odobrenja prihod je proračuna gradova/općina.
Imajući u vidu ranije izneseno, Povjerenik za informiranje smatra da informacija o nositeljima koncesijskih odobrenja predstavlja informaciju od javnog značaja, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o korištenju općeg dobra.
Osim toga, treba imati u vidu i mogućnost da se davanjem koncesijskog odobrenja može druge korisnike ograničiti u korištenju pomorskog dobra, pa i navedeno ukazuje na javni interes za traženom informacijom, odnosno Povjerenik za informiranje smatra da bi objava tražene informacije doprinijela ostvarivanju temeljnih vrijednosti društvenog poretka i specifičnim načelima funkcioniranja tijela javne vlasti, kao što su dobro upravljanje, zakonitost i odgovornost.
Slijedom navedenog, Povjerenik za informiranje smatra da podatak da ime i prezime fizičke osobe, koja je dobila koncesijsko odobrenje ne može predstavljati zaštićeni osobni podatak, jer javnost ima pravo biti upoznata s podatkom o tome kojim se osobama daje na korištenje pomorsko dobro kao opće dobro, a radi jačanja načela transparentnosti u djelovanju tijela javne vlasti.
Osim toga, u konkretnom slučaju radi se o fizičkim osobama obrtnicima, te se navodi samo njihovo ime i prezime (ne navodi se OIB, adresa ili neki drugi osobni podatak), koje je ujedno sastavni dio tvrtke obrta, pa Povjerenik za informiranje smatra da omogućavanje pristupa navedenom podatku ne bi predstavljalo nepotrebno zadiranje u privatni život navedenih osoba.
Dakle, ime i prezime obrtnika samo ukazuje na osobu s kojom je tijelo javne vlasti zasnovalo pravni odnos, te podatak o osobi koja ostvaruje prihod od iskorištavanja pomorskog dobra u konkretnom slučaju ne može biti zaštićen, jer se omogućavanjem pristupa navedenom podatku ne zadire u privatni život navedene osobe, jer svrha obrta je upravo u tome da isti djeluje na tržištu te ulazi u pravne odnose s drugim subjektima.
To znači da navedene osobe moraju biti svjesne da njihova suradnja s tijelom javne vlasti (u konkretnom slučaju kroz korištenje pomorskog dobra) može biti predmet zahtjeva za pristup informacijama, a uskraćivanje navedenog podatka bi predstavljalo kršenje načela transparentnosti u djelovanju tijela javne vlasti, čime bi se stvorile sumnje u nepravilan rad prvostupanjskog tijela u postupku izdavanja koncesijskih odobrenja.
Slijedom svega navedenog, a nakon provedbe testa razmjernosti i javnog interesa, žalitelju se u cijelosti omogućuje pristup evidencijama koncesijskih odobrenja za traženo razdoblje, posebno imajući u vidu činjenicu da na ostale podatke sadržane u evidencijama nije moguće primijeniti niti jedno zakonsko ograničenje iz članka 15. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da kad utvrdi da je žalba osnovana, Povjerenik će rješenjem korisniku omogućiti pristup informaciji.
Slijedom navedenog, valjalo je sukladno članku 117. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09) u vezi s člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama riješiti kao pod točkama 2., 3. i 4. izreke ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan