KLASA: UP/II-008-07/20-01/80

URBROJ: 401-01/05-20-2

Zagreb, 17. veljače 2020.

Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ......... iz Zagreba, ........., izjavljene protiv rješenja Hrvatske banke za obnovu i razvitak, broj: 33/2019 od 7. siječnja 2019. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama,  donosi sljedeće

RJEŠENJE

Odbija se žalba ........., izjavljena protiv rješenja Hrvatske banke za obnovu i razvitak broj: 33/2019 od 7. siječnja 2019. godine, kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanim rješenjem Hrvatske banke za obnovu i razvitak (u daljnjem tekstu: HBOR) odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj), nazvan zahtjevom za dopunu informacija, kojim je žalitelj zatražio dostavu zvučnog zapisa sa sjednica Nadzornog odbora HBOR-a održanih 14. ožujka 2018. i 12. travnja 2018. godine. Zahtjev je odbijen temeljem članka 23. stavka 5. točke 2., 3 i točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz razloga što nema osnove za dopunu dane informacije, jer je zatražena informacija bankovna tajna, jer je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka te jer žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.

Žalitelj je  na pobijano rješenje pravovremeno izjavio žalbu, u kojoj u bitnom navodi kako izjavljuje žalbu zbog bitne povrede upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje na pravna shvaćanja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske te Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se odnose na raspolaganje javnim sredstvima i primjenu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, kao i na shvaćanje da HBOR nije kreditna institucija. Navodi kako je Poslovnikom o radu Nadzornog odbora HBOR-a određeno da je zvučni zapis sastavni dio zapisnika, stoga po njemu zahtjev nije mogao biti odbijen iz razloga što nema osnove za dopunu informacije. Smatra kako su počinjene bitne povrede načela upravnog postupka iz članaka 30. te 51. i 52. Zakona o općem upravnom postupku. Predlaže da se njegova žalba uvaži.

Žalba je neosnovana.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 9. prosinca 2019. godine, kojega je nazvao zahtjevom za dopunu informacije, zatražio dostavu zvučnog zapisa sa sjednica Nadzornog odbora HBOR-a održanih 14. ožujka 2018. i 12. travnja 2018. godine. Navodi kako su mu uz dopis HBOR-a, KLASA: OIU-IO/17-03, URBROJ: DO-19-864 od 6. prosinca 2019. godine, dostavljeni između ostalog zapisnici sa sjednica Nadzornog odbora HBOR-a održanih 14. ožujka 2018. i 12. travnja 2018. godine kao sačinjeni pisani prijepis. Navodi kako je Poslovnikom o radu Nadzornog odbora HBOR-a određeno da je zvučni zapis sastavni dio zapisnika.

U obrazloženju pobijanog rješenja kojim je odbio žaliteljev zahtjev za pristup informacijama, HBOR navodi da obzirom da se žaliteljev zahtjev od 14. svibnja 2018. godine odnosio na dostavu predmetnih zapisnika kao elektronskih zvučnih zapisa ili sačinjenih pisanih prijepisa, a HBOR je žalitelju dostavio zatražene pisane zapisnike, razvidno je da je HBOR u svemu postupio sukladno predmetnom zahtjevu te je žalitelju dostavio točne i potpune informacije. Obzirom na navedeno, HBOR je postupio sukladno članku 23. stavku 5. točki 3. Zakona o pravu na pristup informacijama kojim je određeno da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako utvrdi da nema osnove za dopunu ili ispravak dane informacije iz članka 24. navedenog Zakona. HBOR nadalje citira relevantne odredbe Zakona o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o financijskom osiguranju te zaključuje da je HBOR u obvezi pridržavati se propisa o bankovnoj tajni. HBOR također uzima u obzir uzima odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka te Pravilnika o zaštiti poslovne i bankovne tajne u HBOR-u koje se odnose na poslovnu tajnu te Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (dalje u tekstu: Opća uredba o zaštiti podataka) po kojoj bi za zakonitost obrade osobnih podataka trebala postojati makar jedna osnova iz njezina članka 6., koja u konkretnom slučaju ne postoji. U obrazloženju pobijanog rješenja HBOR nabraja žaliteljeve zahtjeve za pristup informacijama te zaključuje da s obzirom na to da je žalitelj podnio  u razdoblju od 23. siječnja 2017. do 9. prosinca 2019. godine ukupno 69 zahtjeva za pristup informacijama, odnosno 1372 zahtjeva ako bi se uključili podzahtjevi, koji se ukupno odnose na cca 8612 stranica materijala i cca 9000 odobrenja, očito je u konkretnom slučaju došlo do opterećenja rada i funkcioniranja tijela javne vlasti te su ostvarene sve pretpostavke za primjenu članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama zbog očite zloupotrebe prava na pristup informacijama u smislu Zakona o pravu na pristup informacijama. HBOR potom navodi kako je preslušavanjem zvučnih zapisa predmetnih sjednica Nadzornog odbora utvrđeno kako se na njima raspravljalo o financiranju investicija pojedinih klijenata koje predstavljaju strateške aktivnosti klijenata, o njihovoj zaduženosti kod poslovnih banaka, o njihovim odnosima s poslovnim partnerima (dobavljačima, kupcima), te bi se objavom tih podataka konkurenciji klijenata dao uvid u poslovne aktivnosti, planove i financijske obveze/odobrene kredite, čime bi se očito utjecalo na konkurentnost klijenata i njihovu uspješnost na tržištu. Također, HBOR navodi kako je utvrđeno da se radi o povlaštenim informacijama čijom objavom bi se utjecalo i na cijene vrijednosnih papira na tržištu kapitala nekih od klijenata. HBOR napominje da se u procesu obrade kreditnih zahtjeva obrađuju podaci koje su klijenti ili poslovne banke dale HBOR-u dale isključivo u svrhu procjene boniteta odnosno kreditne sposobnosti klijenata, a ne za potrebe objave tih informacija javnosti. HBOR navodi da ne raspolaže javnim sredstvima u odnosu na krajnje korisnike kredit, s obzirom da poslovne banke, nastavno na ugovor o kreditu koji zaključuju s HBOR-om, zaključuju zasebni ugovor o kreditu sa svojim klijentima, snose rizik naplate kredita kojeg su dale svojim klijentima te samostalno određuju instrumente osiguranja. Navodi kako u prilog navedenom govori i pravno mišljenje renomiranih profesora s katedre za trgovačko pravo i pravo društava Pravnog fakulteta u Zagrebu.  Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci pobijanog rješenja.

U žalbenom postupku je prvenstveno utvrđeno kako se u ovoj upravnoj stvari radi o novom zahtjevu za pristup informacijama, a ne o zahtjevu za dopunu informacije, s obzirom da je žalitelj u zahtjevu za pristup informacijama od 14. svibnja 2018. godine načinio jasnu distinkciju da želi zapisnike sa predmetnih sjednica kao elektronski zvučni zapis ili sačinjeni pisani prijepis, slijedom čega mu je HBOR omogućio pristup pisanim zapisnicima.

Osim toga, zvučni zapis sjednice predstavlja potpuno drugačiju, opširniju informaciju od pisanog zapisnika te ih se ne može smatrati istom informacijom u drugom obliku.

U tom smislu se ne može uzeti u obzir razlog odbijanja temeljen na odredbi članka 23. stavka 5. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojim je određeno da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako utvrdi da nema osnove za dopunu ili ispravak dane informacije iz članka 24. navedenog Zakona.

S obzirom na ostale razloge uskrate prava na pristup informacijama, u žalbenom je postupku kao mjerodavno pravo razmatrana odredba članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti. Također je razmatrana odredba članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu, s obzirom da navedena odredba obuhvaća i pojam bankovne tajne koja je propisana odredbom članka 156. stavka 1. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne  novine“, broj: 159/13, 19/15, 102/15, 15/18), a na koju se HBOR poziva u pobijanom rješenju. Ujedno je razmatrana odredba članka 15. stavka 2. točke 4. istog Zakona, kojom je propisano kako tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.

U žalbenom postupku su preslušani nosači zvuka (CD-ovi) na kojima se nalaze zvučni zapisi predmetnih sjednica Nadzornog odbora HBOR-a.

Također je izvršen uvid u dva testa razmjernosti i javnog interesa kojega je proveo HBOR za svaku sjednicu, u kojima detaljno analizira svaku točku dnevnog reda i moguće štetne posljedice koje bi se dogodile omogućavanjem pristupa tonskim zapisnicima.

Prilikom preslušavanja tonskih zapisa sjednica, utvrđeno je da zapis sjednice Nadzornog odbora HBOR-a od 14. ožujka 2018. godine traje 2 sata i 6 minuta, dok zapis sjednice od 12. travnja 2018. godine traje 1 sat i 43 minute.

Na obje sjednice se raspravljalo o detaljima investicija klijenata, njihovim programima poslovanja i financijskim restrukturiranjima, planovima i načinu poslovanja društava, poslovnim strategijama, nalazima i izvješćima revizorskih društava, strateškim projektima koji su u fazi pregovora, o zaduženosti klijenata kod poslovnih banaka, o njihovim odnosima s poslovnim partnerima (dobavljačima, kupcima), detalji o sporovima klijenata, o projektima koji još nisu prošli proceduru pred Vladom te predstavljaju informaciju u nastajanju, detalji o uvjetima kredita, pojedinosti o strategiji HBOR-a koja je u nastajanju te druge informacije koje mogu ugroziti klijente na tržištu kapitala.

Slijedom navedenog, sadržaji predmetnih tonskih zapisnika sjednica u potpunosti izlaze izvan dosega odredbe članka 16. stavka 3. Zakona  o pravu na pristup informacijama koja se odnosi na raspolaganje javnim sredstvima, već ulazi u područje bankovne, odnosno poslovne tajne.

U tom je smislu potrebno navesti kako poslovnu tajnu prema stavku 1. članka 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96), predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese.

Sasvim je razvidno i evidentno kako bi  omogućavanje pristupa toliko opširnim podacima o klijentima, ali i ostalim podacima sadržanim na tonskim zapisima sjednica, dovelo do štetnih posljedica za gospodarske interese klijenata HBOR-a, te za gospodarske interese HBOR-a, s obzirom da bi omogućavanje pristupa tim informacijama dovelo do obznanjivanja osjetljivih poslovnih informacija klijenata njihovoj konkurenciji, čime se ugrožava položaj klijenata na tržištu. Osim toga, objavljivanje predmetnih  tonskih zapisa bi narušilo poslovne odnose HBOR-a s komercijalnim bankama i klijentima.

Naglašava se kako je odredba članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama iscrpljena prilikom postupanja HBOR-a po presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj:  UsII-45/19-7 od 24. listopada 2019. godine, kada su žalitelju dostavljeni, između ostalog, pisani zapisnici sa sjednica Nadzornog odbora HBOR-a održanih 14. ožujka 2018. i 12. travnja 2018. godine.

Inzistiranje žalitelja na dostavljanju zvučnog zapisa sjednica nakon što je dobio pisane zapisnika ukazuje na upornost žalitelja u podnošenju zahtjeva za pristup informacijama, pogotovo ako se uzme u obzir i ostale zahtjeve za pristup informacijama koje je podnio tijelu javne vlasti, a koje HBOR iscrpno navodi u pobijanom rješenju.

Žaliteljevo korištenje instituta prava na pristup informacijama kolidira s javnim interesom zbog kojega navedeni institut postoji, ali ujedno predstavlja i obezvrjeđivane njegova cilja i svrhe. Svako daljnje omogućavanje žalitelju da zlouporabljuje odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama ima za posljedicu neopravdano opterećivanje rada i funkcioniranja tijela javne vlasti, predstavlja prepreku učinkovitom radu tijela te je u suprotnosti s načelima pravičnosti i pravne sigurnosti.

Slijedom navedenog, prigovori i navodi iznijeti u žalbi ne mogu se prihvatiti niti utjecati na drugačije rješenje u ovoj upravnoj stvari, stoga je na temelju članka 116. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

dr. sc. Zoran Pičuljan