KLASA: UP/II-008-07/19-01/215
URBROJ: 401-01/05-19-2
Zagreb, 18. prosinca 2019.
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ......... iz Zagreba, ........., izjavljene protiv rješenja Hrvatske narodne banke, Ur.br. 810-VIII-1029/R-2019-DHR od 5. veljače 2019. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Hrvatske narodne banke, Ur.br. 810-VIII-1029/R-2019-DHR od 5. veljače 2019. godine, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev ......... za pristup drugim osobama zaposlenicima Hrvatske narodne banke koji su prisustvovali sjednici Savjeta Hrvatske narodne banke 28 lipnja 2000. godine.
2. Odobrava se ......... pravo na pristup drugim osobama zaposlenicima Hrvatske narodne banke koji su prisustvovali sjednici Savjeta Hrvatske narodne banke 28. lipnja 2000. godine.
3. Nalaže se Hrvatskoj narodnoj banci da postupi sukladno točki 2. izreke ovog rješenja u roku od 8 dana od pravomoćnosti ovog rješenja.
4. Odbija se žalba ......... u dijelu koji se odnosi na izlaganja i raspravu sudionika na sjednici Savjeta Hrvatske narodne banke 28. lipnja 2000. godine i odluke kojom se uređuje upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Točkom I. osporenog rješenja Hrvatske narodne banke (u daljnjem tekstu: HNB) djelomično je omogućen ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) pristup zapisniku sa sjednice Savjeta HNB-a održane 28. lipnja 2000. godine, u dijelu koji se odnosi na članove Savjeta, pomoćnika ministra financija Republike Hrvatske, predsjednika Odbora za financije i državni proračun Hrvatskog državnog sabora i glavnog direktora Zavoda za platni promet koji su prisustvovali sjednici Savjeta, odluke donesene na toj sjednici, osim odluke kojom se uređuje upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću. Točkom II. osporenog rješenja djelomično je odbijen pristup zapisniku sa sjednice Savjeta HNB-a održane 28. lipnja 2000. godine, u dijelu koji se odnosi na prisustvo drugih osoba zaposlenika HNB-a koji su prisustvovali sjednici Savjeta, na izlaganja i raspravu sudionika na predmetnoj sjednici i odluke kojom se uređuje upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću, temeljem članka 23. stavka 5. točke 2., u svezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer se pristup traženoj informaciji može ograničiti zbog ostalih zakonom utvrđenih slučajeva.
Žalitelj je protiv pobijanog rješenja HNB-a pravovremeno izjavio žalbu, u kojoj u bitnom navodi kako rješenje doneseno temeljem pogrešno utvrđenih i neprimjenjivih činjenica i argumenata. Navodi kako iz dostavljene kopije zapisnika zahtjeva ne može zaključiti je li HNB ispoštovao vlastito rješenje u dijelu u kojem mu je djelomično odobren zahtjev. Smatra kako HNB nije u pravu kada navodi da su članovi Savjeta HNB-a i ostali sudionici sjednica Savjeta legitimno mogli očekivati da će rasprave na sjednicama ostati tajne jer tajnost tada važećim zakonom nije bila ni propisana, kao što smatra da HNB griješi kad tvrdi da institut tajnosti podataka može vrijediti neograničeno. Mišljenja je kako uskraćivanjem pristupa zapisniku u dijelu koji sadrži raspravu i izlaganje sudionika sjednice Savjeta HNB-a tako onemogućuje građanima RH da utvrde jesu li odlike donesene na sjednici donesene temeljem pravilnih argumenata, odnosno je li pojedina odluka donesena nakon što su se pravilno odvagnule sve njene moguće posljedice. Ističe kako u svijetu postoji trend sve veće transparentnosti rada središnjih banaka, pogotovo u dijelu koji se odnosi na objavu zapisnika sa sjednica vijeća, odnosno savjeta. Uvjeren je kako nije istinita tvrdnja kako je tajnost izlaganja i diskusije na sjednicama Savjeta temelj neovisnosti rada Savjeta. Ističe kako mu je u ranijem rješenju HNB omogućio pristup informacijama o prisustvu svih osoba koje su bile prisutne na sjednici Savjeta HNB-a. Mišljenja je kako međunarodne pričuve i devizna likvidnost nisu privatna stvar HNB-a. Smatra kako HNB pogrešno tumači i primjenjuje zakonske odredbe o tajnosti dijela njenog poslovanja, kao i zakonske odredbe prava na pristup informacijama, stoga predlaže da se njegova žalba uvaži.
Žalba je djelomično osnovana.
Uvidom u spis predmeta je utvrđeno kako je žalitelj podnio dana 21. siječnja 2019. godine elektroničkom poštom zahtjev za pristup informacijama kojim je od HNB-a zatražio da mu proslijedi prijepis, kopiju ili omogući uvid u cjeloviti zapisnik sa sjednice Savjeta HNB-a održane 28. lipnja 2000. godine.
HNB je, nakon provedenog postupka, točkom I. pobijanog rješenja omogućio žalitelju pristup zatraženom zapisniku u dijelu koji se odnosi na u dijelu koji se odnosi na članove Savjeta, pomoćnika ministra financija Republike Hrvatske, predsjednika Odbora za financije i državni proračun Hrvatskog državnog sabora i glavnog direktora Zavoda za platni promet koji su prisustvovali sjednici Savjeta, odluke donesene na toj sjednici, osim odluke kojom se uređuje upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću, dok je točkom II. osporenog rješenja odbijen pristup zatraženom zapisniku u dijelu koji se odnosi na prisustvo drugih osoba zaposlenika HNB-a koji su prisustvovali sjednici Savjeta, na izlaganja i raspravu sudionika na predmetnoj sjednici i odluke kojom se uređuje upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću.
U obrazloženju pobijanog rješenja HNB je utvrdio da je javnost bila obaviještena o sjednici Savjeta HNB-a održanoj 28. lipnja 2000. godine, na način da je isti dan na internetskim stranicama HNB-a objavljeno priopćenje. U priopćenju su navedene odluke donesene na istoj Sjednici uz kratko obrazloženje donesenih odluka.
Nadalje, HNB ističe kako zapisnici sa sjednica Savjeta HNB-a, pa tako i traženi zapisnik, predstavljaju podatke čija je tajnost izrijekom propisana člankom 47. stavkom 7. Zakona o HNB-u („Narodne novine“, broj 75/08 i 54/13).
Navodi kako zatraženi zapisnik sadrži informacije koje se odnose na upravne postupke izdavanja raznih odobrenja kreditnim institucijama. Naglašava kako su navedene informacije povjerljive i sukladno članku 206. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, broj 159/13, 19/15, 102/15 i 15/18), ali i ističe kako sukladno članku 84. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) propisano da ni stranke ni osobe koje su dokazale pravni interes ne bi mogle ostvariti uvid u spis predmeta u dijelu zapisnika o vijećanju i glasovanju članova kolegijalnih tijela, a Savjet HNB-a je kolegijalno tijelo. Navodi kako se u zapisniku također nalaze i osobni podaci koji se štite Općom uredbom o zaštiti podataka. Navodi kako se u zapisniku nalazi i Odluka o upravljanju međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću, te da se pojedine odredbe te Odluke u određenim dijelovima primjenjuju i danas te cjelokupna Odluka predstavlja poslovnu tajnu i podatke sukladno članku 53. Zakona o HNB-u.
HNB dalje navodi kako je utvrdio da žalitelj svojim zahtjevima traži pristup informacijama za koje je člankom 15. st. 2. točkom 7. Zakona o pravu pristup informacijama propisana mogućnost ograničavanja pristupa budući da je Zakonom o HNB-u propisana njihova tajnost te dodatno ukazuje na odredbu članka 206. Zakona o kreditnim institucijama, članak 84. Zakona o općem upravnom postupku te Opću uredbu o zaštiti podataka.
Tijelo javne vlasti potom navodi kako je temeljem zakonske obveze provelo test razmjernosti i javnog interesa, prilikom čega je ocijenjeno da je od održane sjednice prošlo više od 15 godina te da zakonom zaštićen interes povjerljivosti informacija neće biti ozbiljno povrijeđen u slučaju omogućavanja pristupa podacima iz odluka i obrazloženja odluka, osim Odluke o upravljanju međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću jer se pojedine odredbe te Odluke u određenim dijelovima primjenjuju i danas. HNB naglašava da je Odluka tehničkog i stručnog karaktera kojom se uređuje upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću i koje su se dužni držati zaposlenici HNB-a koji rade na tim poslovima te njen sadržaj nije od nikakvog interesa javnosti.
U odnosu na osobne podatke, odnosno imena i prezimena prisutnih osoba na navedenoj sjednici Savjeta HNB-a, HNB se rukovodio činjenicom da se radi o osobama koje su tim sjednicama prisustvovali u službenom svojstvu, kao članovi Savjeta, pomoćnik ministra financija Republike Hrvatske, predsjednik Odbora za financije i državni proračun Hrvatskog državnog sabora i direktor Zavoda za platni promet koji su prisustvovali sjednici Savjeta, čija je priroda posla vezana uz rad Savjeta HNB-a, zbog čega je ocijenjeno da objavom njihovih imena ne dolazi do povrede zaštite osobnih podataka. Međutim, za ostale zaposlenike HNB-a koji su prisustvovali sjednici Savjeta HNB-a, na način da su pružali tehničku i stručnu pomoć radu Savjeta, nije utvrđen javni interes iz kojeg bi njihova imena trebala biti javno objavljena.
Prilikom odlučivanja o pristupu traženom zapisniku sa sjednica Savjeta HNB-a u dijelu izlaganja i rasprava sudionika sjednice, HNB se rukovodio činjenicom da je jedan od načina ostvarivanja ustavnog načela samostalnosti i neovisnosti rada HNB-a upravo zaštita djelotvornosti postupka odlučivanja Savjeta HNB-a.
Naglašava kako se kroz izlaganja i raspravu sudionika na sjednici Savjeta HNB-a iznose osobna mišljenja sudionika koji drugi mogu, ali i ne moraju prihvatiti te da stavovi, mišljenja i izlaganja nemaju nikakvih pravnih učinaka, već da odluke koje se donose nakon pojedinih rasprava stvaraju pravne učinke.
Navodi kako je člankom 47. stavkom 8. Zakona o HNB-u propisano da sjednice Savjeta HNB-a nisu otvorene za javnost, a u stavku 7. izričito je navedeno da materijali na temelju kojih Savjet HNB-a donosi odluke, prijedlozi dnevnog reda sjednica Savjeta HNB-a kao i zapisnici sa sjednica Savjeta HNB-a predstavljaju tajne podatke i da se mogu učiniti dostupnim trećima izvan HNB-a samo pod uvjetima propisanim člankom 53. Zakona o HNB-u. Ističe kako je navedena zakonska odredba jedan od bitnih faktora osiguranja djelotvornost postupaka odlučivanja Savjeta HNB-a. HNB je ocijenio da bi objavom izlaganja i rasprave članova Savjeta HNB-a koja je prethodila donošenju odluke bila dovedena u pitanje i legitimna očekivanja članova Savjeta HNB-a koji su tada, uz osobe iz redova HNB-a, činili i nezavisni stručnjaci izvan redova HNB-a, kao i legitimna očekivanja ostalih osoba pozvanih da sudjeluju u radu sjednice Savjeta Sjednice HNB-a. Naime, HNB smatra kako su postojala legitimna očekivanja članova Savjeta HNB-a i ostalih prisutnih na sjednicama da će njihove pojedinačna izlaganja, izjave, rasprave i mišljenja izražena na sjednici Savjeta HNB-a, sadržana u zapisnicima sa sjednice ostati povjerljiva i biti samo u funkciji odluka koje su temeljem toga donesene, a da će se trećima dostaviti samo u slučajevima kada to zakon propisuje. Takva legitimna očekivanja članova Savjeta HNB-a i ostalih osoba koje su pozvane prisustvovati sjednicama Savjeta HNB-a da će sadržaj izlaganja i diskusije koji je prethodio donošenju pojedinih odluka ostati tajan predstavlja, po shvaćanju HNB-a, temelj neovisnosti rada Savjeta HNB-a i priječi mogućnost da se na bilo koji način utječe na pojedinačna mišljenja i stavove članova Savjeta HNB-a, a time i na odluke koje će Savjet HNB-a kao nadležno tijelo HNB-a donijeti.
HNB smatra kako se pritom ne dovodi u pitanje javnost rada Savjeta HNB-a koji o svome radu, odmah nakon održane sjednice izdaje priopćenje koje je kao takvo dostupno na internetskim stranicama HNB-a, kao i dostupnost odluka Savjeta HNB-a kao tijela kolektivnog odlučivanja koje su rezultat upravo tih pojedinačnih izjava, rasprava, mišljenja i stavova.
HNB naglašava kako je sastavni dio Europskog sustava središnjih banaka, a na ovakav je način osigurana i zaštita tajnosti podataka Europske središnje banke.
HNB je, dakle, ocijenio da bi omogućavanjem pristupa navedenoj informaciji o raspravi članova Savjeta HNB-a sadržanim u traženim zapisnicima, zakonom zaštićen interes povjerljivosti tih podataka bio ozbiljno ugrožen. Naglašava kako je transparentnost rada HNB-a u interesu javnosti, ali i u interesu HNB-a, pa tako i postupanja HNB-a da osim kroz redovne objave informacija, priopćenja sa sjednica Savjeta HNB-a, izdavanje publikacija i objavom ostalih dokumenta koji nastaju u radu HNB-a, transparentnost rada osigura i kroz dostupnost povjerljivih informacija, ali samo onih informacija čijom se dostupnošću nakon proteka određenog vremena od njenog nastanka, ne mogu proizvesti negativni učinci ni za subjekte na koje se informacije odnose, ni za ostvarivanje zakonom definiranih zadaća i ciljeva HNB-a.
Slijedom navedenog, prilikom provođenja testa razmjernosti i javnog interesa HNB je utvrdio da u pristupu traženim informacijama iz točke I. izreke pobijanog rješenja prevladava interes javnosti u odnosu na interes zaštite tih podataka, a za informacije iz točke II. izreke pobijanog rješenja utvrđeno je da prevladava interes zaštite tih podataka.
S obzirom na razlog uskrate prava na pristup informacijama, u žalbenom je postupku kao mjerodavno pravo razmatrana odredba članka 23. stavka 5. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se ispune uvjeti propisani u članku 15. stavcima 2., 3. i 4., a u vezi s člankom 16. stavkom 1. ovog Zakona.
Također je razmatrana odredba članka 15. stavka 2. točke 7. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji u ostalim slučajevima utvrđenim zakonom.
Iako se HNB izravno ne poziva na odredbu članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka, razmatrana je i spomenuta odredba, s obzirom da je kao razlog uskrate pristupa traženoj informaciji navedena zaštita osobnih podataka.
Člankom 16. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovog Zakona, dužno prije donošenja odluke provesti test razmjernosti i javnog interesa.
U žalbenom postupku je utvrđeno kako je sukladno navedenim zakonskim odredbama tijelo javne vlasti prije donošenja rješenja provelo test razmjernosti i javnog interesa, koji je priložen uz spis predmeta, prilikom čije provedbe je utvrđeno da u odnosu na zatraženi zapisnik u dijelu koji se odnosi na prisustvo drugih osoba zaposlenika HNB-a koji su prisustvovali sjednici Savjeta, kao i izlaganja i raspravu sudionika na sjednici Savjeta HNB-a i odluke kojom se uređuje upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću, prevladava interes zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 7. Zakona o pravu na pristup informacijama nad javnim interesom omogućavanja pristupa informaciji, dok je u dijelu zapisnika koji se odnosi na članove Savjeta, pomoćnika ministra financija Republike Hrvatske, predsjednika Odbora za financije i državni proračun Hrvatskog državnog sabora i glavnog direktora Zavoda za platni promet koji su prisustvovali sjednici Savjeta, odluke donesene na toj sjednici, osim odluke kojom se uređuje upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću utvrđeno da prevladava javni interes za omogućavanjem pristupa predmetnoj informaciji.
Nadalje, u žalbenom postupku je izvršen uvid u relevantne odredbe Zakona o HNB-u, slijedom čega je utvrđeno da je člankom 47. stavkom 7. navedenog Zakona propisano da materijali na temelju kojih Savjet HNB-a donosi odluke, prijedlozi dnevnog reda sjednica HNB-a kao i zapisnici sa sjednica Savjeta HNB-a predstavljaju tajne podatke i mogu se učiniti dostupnim trećima izvan HNB-a samo pod uvjetima propisanim člankom 53. ovoga Zakona.
Odredbom članka 53. stavka 1. istog Zakona propisano je da su članovi Savjeta HNB-a i zaposlenici HNB-a dužni čuvati kao tajnu, u smislu članka 37. Statuta ESSB-a i ESB-a, sve isprave i podatke za koje saznaju u obavljanju svojih dužnosti i poslova, a čije bi priopćavanje neovlaštenoj osobi štetilo ugledu i interesima HNB-a, Europske središnje banke, središnjih banaka država članica te kreditnih institucija i drugih osoba kojima HNB izdaje odobrenja za rad ili ih nadzire. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da dužnost čuvanja tajne iz stavka 1. ovoga članka traje i nakon prestanka članstva u Savjetu HNB-a, odnosno nakon prestanka radnog odnosa u HNB-u. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da iznimno, članovi Savjeta HNB-a i zaposlenici HNB-a mogu isprave i podatke iz stavka 1. ovoga članka učiniti dostupnima trećima izvan HNB-a, osim ako bi to bilo u suprotnosti s člankom 85. stavkom 2. ovoga Zakona, u slučajevima i prema postupku koje posebnim aktom utvrđuje guverner HNB-a, a naknadno potvrđuje Savjet HNB-a, pod uvjetom da dostavljanje tih isprava i podataka ima jedno od navedenih obilježja: 1) da je osoba na koju se te informacije odnose dala za to izričito odobrenje, 2) da je u skladu s izvršavanjem građanske dužnosti, uključujući pružanje pomoći tijelima u provođenju zakona i po sudskom nalogu ili nalogu druge osobe odgovarajuće nadležnosti, 3) da služi za rad vanjskih revizora HNB-a, 4) da služi za rad tijela nadležnih za superviziju i nadzor stranih financijskih institucija i predstavnika međunarodnih financijskih institucija u izvršavanju njihovih službenih dužnosti, ili 5) kad interes samog HNB-a u sudskim postupcima traži otkrivanje tih podataka.
Prilikom donošenja odluke u drugostupanjskom postupku razmatran je i dopis HNB-a, Ur.br. 810-VIII-1029/R-OŽ-2019 od 7. ožujka 2019. godine, uz koji je dostavljena žalba sa spisom predmeta, a u kojem tijelo javne vlasti odgovara na žalbene navode žalitelja.
HNB navodi kako je netočan i pravo neosnovan navod žalitelja da članovi Savjeta i ostali sudionici sjednica Savjeta tadašnje Narodne banke Hrvatske nisu legitimno mogli očekivati da će rasprave na sjednicama tadašnjeg Savjeta Narodne banke Hrvatske ostati tajne budući da, kako to navodi žalitelj, tajnost nije bila propisana tada važećim Zakonom o Narodnoj banci Hrvatske donesenim 4. studenog 1992. godine. HNB ističe da je u razdoblju do svibnja 2013. godine tj. do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o HNB-u („Narodne novine“, broj 54/13) kada je tajnost zapisnika sa sjednica Savjeta HNB-a određena i zakonom, tajnost zapisnika sa sjednica Savjeta Narodne banke Hrvatske, kasnije sjednica Savjeta HNB-a bila određena i jasno označena u samim zapisnicima sa sjednica Savjeta, sukladno Pravilniku o čuvanju poslovne tajne u Narodnoj banci Hrvatske, a kasnije i izrijekom propisana Poslovnikom o radu Savjeta iz 2000. godine. Navedeni Poslovnik donijeli su članovi Savjeta Narodne banke Hrvatske temeljem tada važeće odredbe članka 69. Zakona o Narodnoj banci Hrvatske („Narodne novine" br. 74/92, 26/93, 79/93, 29/94, 7/95, 161/98, 36/01) kojom je bilo propisano da članovi Savjeta Narodne banke Hrvatske o svome radu donose poslovnik.
HNB dodatno navodi da su legitimna očekivanja tadašnjih članova Savjeta Narodne banke Hrvatske kao i osoba koje su prisustvovale tim sjednicama da njihova izlaganja i rasprave ostanu tajni i zbog činjenice da je za odlučivanje u ovom predmetu mjerodavan propis koji je na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva (mjesec siječanj 2019. godine), a to je Zakon o HNB-u koji propisuje tajnost zapisnika sa sjednica Savjeta HNB-a, nevezano od vremena kadu su zapisnici nastali, a ne propis koji je bio na snazi u vrijeme nastanka traženih zapisnika. Navodi da je takvo pravno shvaćanje izraženo i kroz odluke Ustavnog suda broj: U-III-2435/01 od 20. travnja 2005 i odluke broj: U-I-2510/01 od 6. prosinca 2006., a isto pravno shvaćanje zauzeo je i Upravni sud.
HNB dodatno ističe da kad se radi o upravnom postupku u kojem odlučuje kolegijalno tijelo kao što je Savjet HNB-a, odredbama članka 84. Zakona o općem upravnom postupku je propisano da čak niti stranke ne mogu ostvariti uvid niti razgledati spis u dijelu zapisnika o vijećanju i glasovanju članova kolegijalnih tijela.
HNB također navodi kako je netočna tvrdnja žalitelja o javnoj dostupnosti podataka o osobama zaposlenim u HNB-u te kako su neosnovane tvrdnje žalitelja kojima pokušava relativizirati tajnost Odluke o upravljanju međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću, s obzirom da se tajnost odnosi i na zaposlenike koji su prestali raditi u HNB-u.
HNB zaključno ističe, suprotno navodima žalitelja, da je režim povjerljivosti podataka propisan člancima 47. i 53. Zakona o HNB-u usuglašen s režimom povjerljivosti podataka Europske središnje banke.
Slijedom navedenog, u odnosu na točku II. pobijanog rješenja i odbijanje zahtjeva za pristup informaciji o zaposlenicima HNB-a koji su prisustvovali sjednici Savjeta, u žalbenom je postupku utvrđeno da je HNB pogrešno primijenio pravni propis.
Naime, HNB bi pravilnom provedbom testa razmjernosti i javnog interesa trebao doći do zaključka da HNB predstavlja tijelo javne vlasti, da je u isključivom vlasništvu Republike Hrvatske, koja jamči za njezine obveze, a u ostvarivanju svojeg cilja i u izvršavanju svojih zadataka samostalna je i neovisna, a osnovni je cilj HNB-a održavanje stabilnosti cijena (čl. 1., 2., i 3. Zakona o HNB-u). Slijedom navedenog, zaposlenici HNB-a djeluju u javnom interesu.
Potrebno je uzeti u obzir i odredbu članka 3. stavka 1. podstavka 1. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“, broj 52/18) kojom je propisano da pojam »državna imovina« koji se koristi u ovom Zakonu podrazumijeva, između ostalog, dionice i udjele u trgovačkim društvima čiji je imatelj Republika Hrvatska, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje te Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka ako ih je stekla u postupku sanacije i privatizacije banaka. Odredbom članka 13. navedenog Zakona, propisano je da se državnom imovinom upravlja učinkovito i razumno, pažnjom dobrog gospodara, sukladno načelima odgovornosti, javnosti, ekonomičnosti i predvidljivosti.
U tom smislu treba uzeti u obzir odredbu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano kako su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja postupka testa razmjernosti i javnog interesa, osim ako informacija predstavlja klasificirani podatak, a sasvim je razvidno da podatak o imenu i prezimenu zaposlenika HNB-a, središnje banke u isključivom vlasništvu Republike Hrvatske, nije klasificiran stupnjem tajnosti – što bi zatražene podatke trebalo učiniti automatski dostupnim podnositelju zahtjeva za pristup informacijama.
Slijedom navedenog, iako ime i prezime fizičke osobe predstavlja osobni podatak, to ne znači da takav podatak u svakom slučaju predstavlja i zaštićeni osobni podatak, a to pogotovo ne znači u slučaju kada je fizička osoba zaposlenik u tijelu javne vlasti.
Također treba imati na umu dosadašnju praksu Povjerenika za informiranje, ali i upravnosudsku praksu koja je te odluke potvrđivala, kako bi određeni podaci o zaposlenicima u tijelima javne vlasti trebali biti javno dostupni.
Osim toga, HNB prilikom citiranja odredbi Opće uredbe o zaštiti podataka nije našao shodnim navesti odredbe koje bi predstavljale pravni temelj za obradu osobnih podataka.
Člankom 4. stavkom 1. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (dalje u tekstu: Opća uredba o zaštiti podataka) definirano je da su „osobni podaci” svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi („ispitanik”); pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca.
Stavkom 2. članka 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da „obrada” znači svaki postupak ili skup postupaka koji se obavljaju na osobnim podacima ili na skupovima osobnih podataka, bilo automatiziranim bilo neautomatiziranim sredstvima kao što su prikupljanje, bilježenje, organizacija, strukturiranje, pohrana, prilagodba ili izmjena, pronalaženje, obavljanje uvida, uporaba, otkrivanje prijenosom, širenjem ili stavljanjem na raspolaganje na drugi način, usklađivanje ili kombiniranje, ograničavanje, brisanje ili uništavanje. Člankom 6. Opće uredbe o zaštiti podataka utvrđeni su uvjeti zakonitosti obrade osobnih podataka.
Slijedom navedenog, legitimnost obrade podataka utvrđena je člankom 6. stavkom 1. točkom c) Opće uredbe o zaštiti podataka, kojom je propisano kako je obrada zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećega: obrada je nužna radi poštovanja pravnih obveza voditelja obrade. U stavku 3. članka 6. Uredbe navodi se kako pravna osnova za obradu iz stavka 1. točaka c) i e) utvrđuje se u: a) pravu Unije; ili b) pravu države članice kojem voditelj obrade podliježe.
Spomenuta zakonitost obrade se u ovom slučaju izvodi iz odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama, koji razrađuje odredbu članka 38. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske kojom se jamči pravo na pristup informacijama u posjedu tijela javne vlasti, naravno, uvažavajući preduvjet ispravne provedbe testa razmjernosti i javnog interesa u slučaju postojanja ograničenja od pristupa, odnosno u određenim slučajevima primjenjujući odredbu članka 16. stavka 3. navedenog Zakona - osiguravajući automatsku dostupnost zatražene informacije i bez provedbe navedenog testa kada se radi o raspolaganju javnim sredstvima.
Člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da kad utvrdi da je žalba osnovana, Povjerenik će rješenjem korisniku omogućiti pristup informaciji.
Stoga je na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku i članka 25. stavka 7. Zakona o pravu na pristup informacijama riješeno kao u točkama 1., 2. i 3. izreke ovog rješenja.
Nadalje, u dijelu žaliteljeve žalbe u kojoj traži od Povjerenika za informiranje da naloži HNB-u da u potpunosti ispoštuje pobijano rješenje u dijelu iz točke I. izreke, naglašava se kako uvidom u dostavljene informacije nije utvrđeno da HNB nije u potpunosti postupio sukladno navedenoj točki I. izreke.
Osim toga, ističe se da ako žalitelj smatra da informacija pružena na temelju zahtjeva nije točna ili potpuna, može od HNB-a zahtijevati njezin ispravak, odnosno dopunu u roku od 15 dana od dana dobivanja informacije, sukladno odredbi članka 24. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, nakon čega je tijelo javne vlasti obvezno odlučiti o zahtjevu za dopunu, odnosno ispravak informacije u roku od 15 dana od dana zaprimanja zahtjeva, kako je propisanu u stavku 2. navedenog zakonskog članka.
U odnosu na preostali dio pobijanog rješenja koji se odnosi na uskraćivanje pristupa dijelu zapisnika o izlaganja i raspravu sudionika na sjednici Savjeta HNB-a održanoj 28. lipnja 2000. godine, u nastavku se ističe sljedeće.
U žalbenom je postupku uzeta u obzir odredba članka 38. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14), kojom se jamči pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Pri tome ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu i propisana zakonom.
Također je razmatrana i odredba članka 53. Ustava Republike Hrvatske kojom je propisano da je HNB središnja banka Republike Hrvatske te da je samostalna i neovisna i o svom radu izvješćuje Hrvatski sabor. Hrvatskom narodnom bankom upravlja i njezinim poslovanjem rukovodi guverner HNB-a, a ustrojstvo, cilj, zadaci i nadležnost HNB-a uređuju se zakonom.
Uzevši u obzir ustavnu kategoriju prava na pristup informacijama koja se ostvaruje u skladu s ograničenjima propisanim Zakonom o pravu na pristup informacijama, koji predstavlja organski zakon, te uzevši u obzir ustavom zajamčenu samostalnost i neovisnost HNB-a čije je poslovanje uređeno Zakonom o HNB-u, također organskim zakonom, Povjerenik za informiranje se priklonio stajalištu HNB-a izraženom u točki II. osporenog rješenja, a koja se odnosi na izlaganja i raspravu sudionika na sjednici Savjeta HNB-a.
Slijedom navedenih zakonskih odredbi, te nakon izvršenog uvida u informacije koja su predmet postupka, u žalbenom je postupku utvrđeno kako je HNB ispravno proveo test razmjernosti i javnog interesa te kako je pravilno zaključio da u slučaju pristupa informacijama iz točke I. izreke pobijanog rješenja prevladava javni interes, a da u slučaju pristupa informacijama iz točke II. izreke pobijanog rješenja prevladava potreba zaštite prava na ograničenja.
Osim toga, uvidom u žalbu utvrđeno je da žalitelj ne daje argumentaciju vezanu uz konkretni slučaj izlaganja i rasprave sudionika sjednice Savjeta HNB-a zašto bi predmetne informacije trebale biti javno dostupne, odnosno zašto bi po njemu u točno određenom slučaju trebao prevladati javni interes omogućavanja pristupa u odnosu na potrebu zaštite prava na ograničenja, imajući možda u vidu osjetljivost teme koja je medijski popraćena, ulogu pojedinih sudionika u raspravi i mogućnost njihovog sukoba interesa i slično.
HNB je ispravno zaključio kako je jedan od načina ostvarivanja ustavnog načela samostalnosti i neovisnosti rada HNB-a upravo zaštita djelotvornosti postupka odlučivanja Savjeta HNB-a, odnosno izlaganja, mišljenja i stavova koji su izrečeni na sjednicama.
Transparentnost u radu HNB-a se ostvaruje kroz redovito objavljivanje informacija o radu Savjeta HNB-a, kao i redovito objavljivanje priopćenja sa sjednica Savjeta HNB-a nakon svake održane sjednice, kao i odluka koje su na sjednicama Savjeta HNB-a donesene. Transparentnost rada HNB-a osigurana je i kroz objavu ostalih dokumenta koji nastaju u radu HNB-a, kao i publikacija koje HNB redovito izdaje.
U žalbenom postupku je stoga utvrđeno da je u tom dijelu prvostupanjski postupak pravilno proveden, a o zahtjevu stranke je prvostupanjsko tijelo odlučilo sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, stoga se prigovori i navodi iznijeti u žalbi ne mogu prihvatiti niti utjecati na drugačije rješenje u ovoj upravnoj stvari.
Slijedom navedenog je na temelju članka 116. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku odlučeno kao u točki 4. izreke ovog rješenja.
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan