KLASA: UP/II-008-07/18-01/520
URBROJ: 401-01/05-19-9
Zagreb, 9. prosinca 2019.
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka. 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ......... iz Zagreba, ........., izjavljene protiv rješenja Ministarstva državne imovine, KLASA: 032-01/18-01/17, URBROJ: 536-01/05-18-05 od 12. lipnja 2018. godine, u predmetu ostvarivanja prava na ponovnu uporabu informacija, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Ministarstva državne imovine, KLASA: 032-01/18-01/17, URBROJ: 536-01/05-18-05 od 12. lipnja 2018. godine.
2. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem Ministarstva državne imovine odbačen je temeljem odredbe članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama zahtjev za ponovnu uporabu informacija ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) kojim je zatražena dostava svih informacija sadržanih u Registru državne imovine – Središnjem registru u otvorenom obliku.
Protiv osporenog rješenja žalitelj je pravovremeno izjavio žalbu u kojoj u bitnom navodi kako rješenje osporava u cijelosti zbog pogrešne primjene zakonskih odredbi, jer je iz rješenja razvidno da tijelo javne vlasti ima sve potrebne informacije kako bi moglo učinkovito primijeniti ograničenja samo na one podatke koji su zaštićeni drugim propisima. Osim toga, žalitelj smatra da tijelo javne vlasti posjeduje potrebnu tehnologiju da mu omogući ponovnu uporabu zatraženih informacija u otvorenom obliku te da korisnici prava ne smiju biti zakinuti u slučaju da tijelo nadležno za Registar ne može utvrditi točnost podataka. Predlaže da se žalba usvoji.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je kako je žalitelj zahtjevom za ponovnu uporabu informacija od 15. ožujka 2018. godine zatražio da mu Ministarstvo državne imovine dostavi sve informacije sadržane u Registru državne imovine – Središnjem registru u otvorenom obliku.
U obrazloženju pobijanog rješenja kojim je odbačen žaliteljev zahtjev tijelo javne vlasti navodi kako je Zakonom o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 94/2013, dalje u tekstu: Zakon) propisano kako je Registar državne imovine središnji registar državne imovine, a uspostavlja ga i vodi Državni ured za upravljanje državnom imovinom. Navodi kako je člankom 25. stavkom 1. Uredbe o registru državne imovine („Narodne novine“, broj 55/2011) propisano da su tijela državne uprave, zavodi i pravne osobe kojima je osnivač Republika Hrvatska, kao i drugi korisnici državnog proračuna, dužni do 31. siječnja svake godine Agenciji dostaviti podatke, sa stanjem na 31. prosinca prethodne godine, o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske koje koriste, o nekretninama u svome vlasništvu, kao i o svim drugim nekretninama koje koriste na temelju ugovora o zakupu, ugovora o najmu ili ugovora o korištenju. Ističe kako je zbog velikog broja podataka koji se odnose na osobne podatke fizičkih osoba potrebno vrijeme za usklađivanje podataka obveznika Registra i prilagodba njihovih evidencija, pa još uvijek dio podataka Registra nije u skladu s mišljenjem Agencije za zaštitu osobnih podataka. Navodi kako je Registar državne imovine prema članku 2. stavku 1. podstavku 10. Zakona o državnoj informacijskoj infrastrukturi („Narodne novine“, broj 92/14) javni registar Republike Hrvatske, te kako u članu 2. stavku 1. podstavku 10. navedenog Zakona stoji da je autentični podatak onaj koji je izvoran i vjerodostojan, te je kao takav određen zakonom ili proizlazi iz svrhe uspostave javnog registra određene zakonom, a u podstavku 18. stoji da je temeljni registar javni registar u kojem se prikuplja i vodi barem jedan autentični podatak, a koji je kao temeljni određen odlukom Vlade Republike Hrvatske. Naglašava kako trenutna tehnologija i način prikupljanja i obrade podataka Registra ne omogućuje elektronsko povezivanje s temeljnim registrima Republike Hrvatske i provjeru dostavljenih podataka u Registar, stoga postoji sumnja u kvalitetu prikupljenih podataka, što može biti u suprotnosti s odredbom članka 7. Zakona o pravu na pristup informacijama kojom je propisano da informacije koje tijela javne vlasti objavljuju odnosno daju moraju biti pravodobne, potpune i točne. Napominje kako u registru postoje podaci o državnoj imovini koja se koristi za potrebe očuvanja suverenosti, neovisnosti te obrane teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, a koja se ne bi trebala javno objavljivati. Smatra kako nije uputno raditi export podataka kakvi su sada zastupljeni u Središnjem registru, s obzirom da su podaci prikupljeni u postojećem Središnjem registru državne imovine i javno objavljeni vrlo nehomogeni, odnosno exportiranjem postojećih podataka mogli bi se donijeti potpuno pogrešni zaključci u daljnjem korištenju podataka. Navodi kako Strategija upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje od 2013. do 2017. godine („Narodne novine“, broj 76/2013) zahtijeva da svi podaci u Središnjem registru moraju biti konkretni, točni i redovito ažurirani, kako bi pružali vjerodostojan uvid u opseg i strukturu imovine u vlasništvu Republike Hrvatske, slijedom čega je krajem lipnja 2015. godine Državni ured za upravljanje državnom imovinom započeo projekt podatkovne i programske nadogradnje - projekt izgradnje Informacijskog sustava za upravljanje državnom imovinom (ISUDIO). Navodi kako je u 2017. godini Ministarstvo državne imovine donijelo odluku da se pokreće izrada novog prijedloga Zakona o upravljanju državnom imovinom te prijedloga Zakona o središnjem registru državne imovine. Prema Nacrtu prijedloga Zakona o upravljanju državnom imovinom (u proceduri donošenja), ali i prema aktivnostima na izradi prijedloga Zakona o središnjem registru državne imovine (za kojeg se uskoro očekuje upućivanje u proceduru e-savjetovanja i temeljem kojeg je predviđeno donošenje prethodno u obrazloženju spomenute Uredbe o registru), prijedlog je da se nadležnost vođenja i daljnjeg ustrojavanja Registra državne imovine izuzme iz djelokruga Ministarstva državne imovine te isto prenese u nadležnost Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva. Zaključuje kako je temeljem svega iznijetog, a sukladno članku 23. stavku 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, riješeno kao u izreci.
U žalbenom postupku je utvrđeno kako je Ministarstvo državne imovine u prvostupanjskom postupku nepotpuno utvrdilo činjenično stanje te je pogrešno primijenio zakonske odredbe.
Odredbom članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano kako će tijelo javne vlasti rješenjem odbaciti zahtjev ako ne posjeduje informaciju te nema saznanja gdje se informacija nalazi.
Tijelo javne vlasti je prilikom rješavanja žaliteljevog zahtjeva propustilo utvrditi da se u ovom slučaju ne radi o zahtjevu za pristup informacijama, već je žalitelj zahtjevom zatražio od Ministarstva državne imovine ponovnu uporabu informacija. Ponovna uporaba informacija regulirana je od članka 27. do članka 34. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Nadalje, Ministarstvo državne imovine nije razmatralo žaliteljev zahtjev za dostavljanje svih informacija u Registru državne imovine radi njihove ponovne uporabe u kontekstu odredbe članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, već u obrazloženju pobijanog rješenja naglasak stavlja na nehomogenost i nesistematiziranost podataka, njihovu netočnost i mogućnost pogrešnog tumačenja.
Slijedom navedenog, iz pobijanog rješenja nije razvidno da tijelo javne vlasti ne posjeduje zatražene informacije niti ima saznanja o njima, već se argumentacija uskrate bazira na odredbi članka 7. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojim je propisano da informacije koje tijela javne vlasti objavljuju odnosno daju moraju biti pravodobne, potpune i točne.
Navedeno načelo pravodobnosti, potpunosti i točnosti informacija ne može biti razlog uskraćivanja ponovne uporabe informacija, već je načelo koje se treba interpretirati kao uputa tijelima javne vlasti o kvaliteti informacija koje objavljuju proaktivno ili povodom zahtjeva za pristup ili ponovnu uporabu informacija.
Naime, ako tijelo javne vlasti posjeduje informaciju na kojoj ne postoji ograničenje od pristupa ili ponovne uporabe, takvu informaciju mora omogućiti podnositelju zahtjeva bez obzira što smatra da nije potpuna ili točno. Tijelo javne vlasti u tom slučaju mora omogućiti pristup najtočnijoj, posljednje ažuriranoj informaciju koju posjeduje.
Mogućnost pogrešnog tumačenja dostavljene informacije jednako tako ne može predstavljati razlog za ograničavanje korisnikovih prava utvrđenih odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama.
Zaključno, Ministarstvo državne imovine je pogrešno primijenilo odredbu članka 23. stavka 4. navedenog Zakona, jer u pobijanom rješenju ne utvrđuje činjenicu da ne posjeduje niti nema saznanja gdje se zatražene informacije nalaze, već ukazuje na teškoće u njihovom prikupljanju, moguće netočnosti ili nevjerodostojnosti informacija te preporuke da se podaci ne izvoze.
Tijelo javne vlasti je u pobijanom rješenju trebalo utvrditi u kojem obliku posjeduje zatražene informacije, postoji li na njima ograničenja i postoji li mogućnost djelomičnog omogućavanja pristupa.
Tijelo javne vlasti je također trebalo razmotriti odredbu članka 27. stavka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama - kojom je propisano da u svrhu ponovne uporabe tijela javne vlasti nemaju obvezu informaciju izraditi, prilagođavati ili izdvajati dijelove informacija ako to zahtijeva nerazmjeran utrošak vremena ili sredstava, niti se od tijela javne vlasti može zahtijevati da nastavi ažurirati, nadograđivati i pohranjivati informacije u svrhu ponovne uporabe - te postoji li korelacija između navedene odredbe i razloga za odbacivanjem žaliteljevog zahtjeva.
Stoga je na temelju članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku riješeno kao u izreci rješenja, a predmet se zbog prirode upravne stvari dostavlja na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.
Tijelo javne vlasti je u ponovnom postupku dužno razmotriti žaliteljev zahtjev za ponovnu uporabu informacija, utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja te ih prikazati u spisima predmeta i potkrijepiti odgovarajućim dokazima, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti ovu upravnu stvar.
Pritom tijelo javne vlasti mora utvrditi opseg informacija sadržanih u Registru državne imovine koje posjeduje te treba voditi računa i o eventualnim ograničenjima koja su navedena u obrazloženju pobijanog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan