KLASA: UP/II-008-07/19-01/292

URBROJ: 401-01/11-19-4

Zagreb, 28. studenoga 2019.

Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13. i 85/15.), povodom žalbe ......... iz Virovitice, ........., izjavljene protiv rješenja Učeničkog doma Virovitica KLASA: 032-01/19-01/01, URBROJ: 2189-39-01/1-19-5 od 4. ožujka 2019. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

Odbija se žalba ......... izjavljena protiv rješenja Učeničkog doma Virovitica KLASA: 032-01/19-01/01, URBROJ: 2189-39-01/1-19-5 od 4. ožujka 2019. godine, kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem Učeničkog doma Virovitica odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj)  od  29. siječnja 2019. godine kojim je zatražio uvid i izradu preslika sve dokumentacije skladišta Učeničkog doma Virovitica (sve izdatnice i primke u zadnjih deset godina), temeljem članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.

Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravovremeno uložio žalbu u kojoj u bitnome navodi da je dana 29. siječnja 2019. godine podnio zahtjev temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama kojim je zatražio da mu se dostavi na uvid sve primke i izdatnice iz skladišta Učeničkog doma Virovitica. Nadalje, navodi da je Povjerenik za informiranje nakon njegove prve žalbe dao tijelu javne vlasti rok od osam dana da mu omogući uvid u informacije, a poslije svih rokova službenik za informiranje piše rješenje u kojem ipak ne želi dati spomenute dokumente. Također, navodi da traženje ovih podataka nije koristio za osobnu promidžbu niti je za nekoga rekao da je „lopov“ kako je opisano u rješenju. Predlaže da se žalba uvaži.

Žalba je neosnovana.

Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Odredbom članka 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovog Zakona.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj dana 29. siječnja 2019. godine, putem elektroničke pošte, zahtjevom za pristup informacijama od Učeničkog doma Virovitica zatražio da mu se omogući uvid i izrada preslika sve dokumentacije skladišta Učeničkog doma Virovitica i to sve izdatnice i primke u zadnjih deset godina.

Nadalje, utvrđeno je da je žalitelj, zbog neodlučivanja tijela javne vlasti u roku iz članka 20. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, izjavio žalbu o kojoj je Povjerenik za informiranje odlučio rješenjem KLASA: UP/II-008-07/19-01/224, URBROJ: 401-01/20-19-1 od 13. ožujka 2019. godine, a kojim je predmetni postupak zbog tzv. šutnje uprave obustavljen s obzirom da je tijelo javne vlasti odlučilo o zahtjevu izvan propisanog roka donošenjem rješenja KLASA: 032-01/19-01/01, URBROJ: 2189-39-01/1-19-5 od 4. ožujka 2019. godine.

Citiranim rješenjem od 4. ožujka 2019. godine odbijen je žaliteljev zahtjev temeljem članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama

Učenički dom Virovitica u obrazloženju rješenja navodi se da žalitelj putem više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito jer zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti. Nadalje, navodi se je prije 3 mjeseca žalitelj tražio uvid i mogućnost kopiranja izvoda za prošlu godinu (2017./2018.) sa svim računima, ugovorima, evidencijama radnog vremena, putnim nalozima i ostalom dokumentacijom koja je nastala u spomenutom razdoblju što je opteretilo rad tadašnjeg vršitelja dužnosti ravnatelja i voditeljice računovodstva, a navedeno razdoblje odnosi se na razdoblje rada Učeničkog doma Virovitica nakon što žalitelj, kao kandidat na natječaju za izbor ravnatelja nije izabran te je neke informacije kojima mu je omogućen pristup iskoristio kako bi javno diskreditirao dva potencijalna kandidata za ravnatelja i vršiteljicu dužnosti ravnatelja nazivao „lopovom“, čime je prekršen Etički kodeks Učeničkog doma Virovitica, a nakon podnošenja Izvješća o njegovim optužbama od strane policijskog službenika, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije podignulo optužnicu. Također, navodi se da ponovno traži uvid u velik broj informacija i to unazad deset godina, a budući da radi u Učeničkom domu Virovitica, do traženih informacija mogao je doći neposredno i kao bivši ravnatelj u razdoblju od 7. lipnja 2012. do 7. lipnja 2017. godine zna kako se vodilo poslovanje u trajanju njegovog mandata, dok za prethodno razdoblje ima Odluku o primopredaji dužnosti te je također upoznat s poslovanjem Učeničkog doma Virovitica. Navodi se da je dana 1. ožujka 2019. godine Povjerenstvo za provođenje testa razmjernosti i javnog interesa u sastavu: ........., službenik za informiranje, ........., tajnik i ........., voditeljica računovodstva, zaključilo da šteta po zaštićene interese prevladava nad javnim interesom te se temeljem navedenoga zahtjev žalitelja odbija u cijelosti jer za davanje istoga ne postoji javni interes koji obuhvaća opću dobrobit i blagostanje zajednice, niti zakonita svrha i valjani pravni temelj.

U drugostupanjskom postupku tijelo javne vlasti uz spis predmeta dostavilo je dopisom KLASA: 032-01/19-01/01, URBROJ: 2189-39-01/1-19-10 od 3. lipnja 2019. godine očitovanje vezano uz predmetni žaliteljev zahtjev od 29. siječnja 2019. godine u kojem se navodi da se predmetnim zahtjevom traži preko 12 tisuća dokumenata jer Učenički dom prosječno godišnje stvara oko 700 primki i 500 izdatnica, a zahtjev se odnosi na razdoblje unazad 10. godina. Nadalje, navodi se da se predmetna informacija nalazi na tri lokacije (arhiva, računovodstvo i ekonomat) i nema radnika koji bi to mogao pripremiti i kopirati te bi nastalo 3 tisuće kuna čistih materijalnih troškova.

Člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00,124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 - pročišćeni tekst i 5/14), jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.

U Republici Hrvatskoj je Zakon o pravu na pristup informacijama organski zakon, kojim se razrađuje ustavno pravo na pristup informacijama. Svrha Zakona je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i na ponovnu uporabu informacija fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Povjerenik za informiranje kao neovisno, zakonom uspostavljeno državno tijelo koje osigurava pravnu zaštitu prava na pristup informacijama, u svojem djelovanju prvenstveno ima namjeru ostvarivanja svrhe i cilja Zakona o pravu na pristup informacijama.

U tom je smislu ograničenje prava na pristup informacijama zbog zloupotrebe prava normirano člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, na način kojim je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.

Kod  utvrđivanja zlouporabe prava na pristup informacijama potrebno je cijeniti sve činjenice i okolnosti slučaja kako bi se utemeljila odluka o postojanju ili nepostojanju zlouporabe prava. Naime, iako je pitanje zlouporabe prava pravno uređeno, u praksi zlouporabu prava treba koristiti iznimno i to samo u slučaju kada ponašanje korisnika ometa rad i normalno funkcioniranje tijela javne vlasti imajući u vidu da se ograničava ustavno pravo građana.

Zlouporabu  prava na pristup informacijama može se identificirati u situacijama kada pojedini korisnik prava na pristup informacijama, pod određenim okolnostima, ugrožava, ometa ili onemogućava korištenje prava drugih. Korisnik pravo može ugrožavati osobno ili putem drugih korisnika koji od istog tijela javne vlasti učestalim zahtjevima traže informacije.

Zakon o pravu  na pristup informacijama daje temeljne smjernice o tome koje okolnosti tijelo javne vlasti treba imati u vidu prilikom donošenja odluke o tome da određeni korisnik zloupotrebljava pravo na pristup informacijama (funkcionalno povezani zahtjevi, učestali zahtjevi, rješavanje, predstavljaju opterećenje za tijelo javne vlasti), ali, razumljivo, ne razrađuje dodatne kriterije koje tijelo javne vlasti treba uzeti u obzir  kako bi se moglo ocijeniti  da je došlo do zlouporabe prava na pristup informacijama, ostavljajući rješavanje tog pitanja praksi i uspostavljanju pravnog standarda.

Iz zakonskog određenja je jasno da je potrebno ocijeniti utjecaj zahtjeva na javni interes iako prema Zakonu o pravu na pristup informacijama podnositelji zahtjeva ne moraju navoditi razloge zbog kojih traže informaciju, ali je potrebno naglasiti da u slučaju moguće zloupotrebe prava svrha i subjektivni elementi imaju utjecaj na odlučivanje i ocjenu postojanja javnog interesa, jer se mora uzeti u obzir i širi kontekst podnošenja zahtjeva, kao i ciljeve koji se žele postići podnošenjem zahtjeva. Tijelo javne vlasti, bez obzira što korisnik ne treba navesti svrhu traženja informacije, iz eventualne komunikacije s korisnikom i njegovim pojašnjenjima može razmatrati i vrijednost zatraženih informacija za javni interes. Osim toga potrebno je ocijeniti ponašanje korisnika prilikom traženja informacija (objektivne i subjektivne okolnosti), a također i poziciju tijela javne vlasti, kao i uzeti u obzir kontekst i povijest tih zahtjeva.

Prilikom razmatranja sadržaja zloupotrebe prava na pristup informacijama, kako je propisano člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, moguće je razlaganje na subjektivni i objektivni element, te na cjelinu u kojoj su subjektivni i objektivni  elementi u međusobnom odnosu i tako kreiraju posebnu činjeničnu i pravnu situaciju.

U odnosu na pojedinog korisnika prava objektivni element zloupotrebe možemo prepoznati u članku 23. stavku 5. točki 5. Zakona o pravu na pristup informacijama u kojem stoji „…osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.“ Objektivni element zloupotrebe ukazuje na činjenicu da iako ponekad kod podnositelja zahtjeva ne mora postojati subjektivni element zloupotrebe, zloupotreba prava na pristup informacijama može biti ostvareno i prekomjernim podnošenjem zahtjeva, što dovodi do opterećivanja rada i funkcioniranja tijela javne vlasti te onemogućavanja tijela javne vlasti da obavlja svoju djelatnost, koja se u slučaju tijela javne vlasti obavlja u javnom interesu.

Iako Zakon o pravu na pristup informacijama ne određuje koliko zahtjeva može podnijeti pojedini korisnik, objektivni kriterij obuhvaća broj i opsežnost zahtjeva tj. voluminoznost zahtjeva, neodređenost zahtjeva, istovrsne i ponavljajuće zahtjeve, neozbiljne zahtjeve. Zakonom o pravu na pristup informacijama nije ograničen broj zahtjeva koje korisnik može podnijeti. Prilikom rješavanja velikog broja zahtjeva za pristup informacijama kojim se traže informacije obuhvaćene u razdoblju nekoliko godina, postoji mogućnost da prava stranaka u drugim postupcima kod tijela javne vlasti ne budu adekvatno zaštićena, te može doći i do zastoja u radu tijela javne vlasti i na taj način ograničavanja drugih korisnika zbog neobavljanja redovnog posla. To predstavlja prepreku učinkovitom radu tijela, ne samo u području pristupa informacijama, već u svim svojim područjima rada, dok je svrha Zakona o pravu na pristup informacijama putem ostvarivanja prava na pristup javnim informacijama upravo promicanje učinkovitosti u radu i racionalno funkcioniranje uprave.

Subjektivni element kod korisnika prava  možemo prepoznati u članku 23. stavku 5. točki 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, u kojem stoji kako „jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.“ Slijedom navedenog, prilikom utvrđivanja subjektivnog elementa zloupotrebe je potrebno utvrditi subjektivni odnos podnositelja zahtjeva prema cilju koji se postiže podnošenjem zahtjeva, odnosno ima li podnositelj zahtjeva namjeru zloupotrebljavanja prava koje dovodi do šikanoznog postupanja.

Subjektivni element zloupotrebe bi stoga mogao ući u moralnu kategoriju, koja stavlja u odnos podnositelja zahtjeva, tijelo javne vlasti i javni interes. Subjektivni kriteriji obuhvaćaju korištenje uvredljivog  jezika, osobne zamjerke prema tijelu javne vlasti ili pojedinih osoba u tijelu javne vlasti, upornost u podnošenju zahtjeva, neutemeljene optužbe, namjerno izazivanje smetnje i otežavanje rada tijela javne vlasti.

Imajući u vidu sve navedeno, u žalbenom postupku je razmotreno dolazi li u konkretnom slučaju do zlouporabe prava i je li Učenički dom Virovitica na zakonu utemeljenu odluku o zlouporabi prava na pristup informacijama.

S obzirom da je predmetni zahtjev za pristup informacijama žalitelja odbijen zbog zloupotrebe prava na pristup informacijama, u žalbenom je postupku bilo potrebno razmotriti žaliteljeve zahtjeve koje je podnio Učeničkom domu Virovitica, jer je za utvrđivanje zlouporabe prava na pristup informacijama potrebno razmotriti ne samo svaki konkretan zahtjev koji je žalitelj podnio navedenom tijelu javne vlasti, nego je potrebno razmotriti da li žalitelj putem više povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, kako bi se mogla utvrditi žaliteljeva namjera ostvarivanja zloupotrebe prava na pristup informacijama, kako je propisano člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama. U odnosu na žalitelja potrebno je razmotriti objektivne i subjektivne kriteriji zlouporabe prava na pristup informacijama.

Kako bi se moglo utvrditi objektivne kriterije koji se odnose na količinu podnesenih zahtjeva za pristup informacijama u drugostupanjskom postupku zatraženo je od Učeničkog doma Virovitica da joj kao dio spisa predmeta dostavi sve zahtjeve žalitelja zaprimljene u 2018. i u 2019. godini, preslike Upisnika o zahtjevima, postupcima i odlukama o ostvarivanju prava na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija za 2018. godinu i Upisnika za zahtjeve koji su podneseni u 2018. godini, te da popuni i dostavi upitnik objavljen na poveznici https://www.pristupinfo.hr/dokumenti-i-publikacije/instrument-kvalitete-upitnik-za-samoprocjenu/.

Uvidom u dostavljeno utvrđeno je da je tijelo javne vlasti u 2018. godini zaprimilo ukupno dva zahtjeva (u Upisniku za 2018. godinu jedan je zahtjev dva puta upisan) i oba su podnesena od strane žalitelja, dok je u 2019. godini do 29. siječnja 2019. godine (datum podnošenja predmetnog zahtjeva) upisan samo žaliteljev zahtjev o kojem je odlučeno pobijanim rješenjem. Zahtjevom za pristup informacijama od 27. rujna 2018. godine žalitelj je zatražio izvode za školsku godinu 2017./2018. zaključno s mjesecom rujnom 2018. godine sa svim računima, ugovore s izvođačima radova u Domu, evidencije radnog vremena po mjesecima i putne naloge te mu je Učenički dom Virovitica omogućio pristup traženim informacijama izvršavanjem uvida dana 28. prosinca 2018. godine i 8. siječnja 2019. godine. Nadalje, zahtjevom od 1. prosinca 2019. godine žalitelj je zatražio sve putne naloge i račune koje je Učenički dom Virovitica izradio u periodu od 1. runa 2017. godine do 1. prosinca 2018. godine te mu je tijelo javne vlasti omogućilo pristup traženim informacijama izvršavanjem uvida dana 28. prosinca 2018. godine i 8. siječnja 2019. godine.

Razmatrajući sadržaj navedenih zahtjeva za pristup informacijama, kao i zahtjeva koji je predmet ovog postupka, utvrđeno je da su predmet žaliteljevih traženja informacije koje se odnose na djelokrug rada i poslovanje tijela javne vlasti, a koje jesu od javnog značaja. Međutim, iz sadržaja navedenih zahtjeva proizlazi da se isti odnose na istovrsne informacije (računi, putni nalozi, ugovori te se razdoblje na koje se traženje odnosi većim dijelom preklapa), a zahtjevom koji je predmet pobijanog rješenja zatražena je sva dokumentacija koja se nalazi u skladištu tijela javne vlasti nastala u posljednjih deset godina. U praksi ostvarivanja prava na pristup informacijama takvo se podnošenje zahtjeva naziva „pecanjem“ (information fishing) i ne smatra se automatski sukladnim javnom interesu koji se ostvaruje putem Zakona o pravu na pristup informacijama. Naime, takvo se ponašanje razlikuje od situacije kad korisnik, sumnjajući u nepravilnosti, traži neke određene informacije koje bi mogle ukazati na nedostatke i nepravilnosti u radu tijela javne vlasti.

U žalbenom postupku je utvrđeno da, iako broj žaliteljevih zahtjeva za pristup informacijama u 2018. godini (2) te do 29. siječnja 2019. godine (1) ne indicira na prvi pogled mogućnost opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti, dakle zadovoljavanja objektivnog elementa zloupotrebe, međutim uvidom u sadržaj zahtjeva utvrđeno je kako su ti zahtjevi gledajući ih u cjelini voluminozni te se odnose na dulji vremenski period i njima se traže informacije, često nepreciznog traženja, korištenjem riječi „sve”, „svu”, ili „svih”. Iz navedenih traženja proizlazi kako se podnositelji stavljaju u ulogu istražitelja mogućih nepravilnosti te kontrolora rada tijela javne vlasti, tražeći velike količine dokumentacije o radu te poslovanju istog, ne bi li se u njoj pronašlo nešto što bi se moglo okarakterizirati kao nezakonito odnosno pokušavajući „upecati informaciju” koja bi navedeno razotkrila.

Nadalje, u žalbenom postupku izvršen je uvid u internetske stranice tijela javne vlasti te je utvrđeno da su na poveznici https://udv.hr/poslovanje-i-natjecaji/poslovanje-2/ostali-akti-i-dokumenti/ objavljeni dokumenti koji se tiču financijskog poslovanja Učeničkog doma Virovitica.

Kada se spoji subjektivni i objektivni element zlouporabe, rezultat bi se trebao iskazivati u prekoračivanju pravne i moralne granice primjene instituta prava na pristup informacijama, što rezultira u neproporcionalnom i neopravdanom opterećivanju rada i funkcioniranja tijela javne vlasti. U tom se slučaju pokreće pitanje potrebe ograničavanja prava na pristup informacijama radi zaštite resursa i dostojanstva tijela javne vlasti, ali i radi zaštite samog pravnog poretka, stoga je nužno razmotriti konkretan odnos žalitelja i tijela javne vlasti kako bi se utvrdilo postojanje zlouporabe prava na pristup informacijama. Uvidom u internetsku stranicu tijela javne vlasti utvrđeno je da je žalitelj zaposlenik Učeničkog doma Virovitica na radnom mjestu odgojitelja, a iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je u razdoblju od 7. lipnja 2012. godine do 7. lipnja 2017. godine obnašao dužnost ravnatelja Učeničkog doma Virovitica.

Kada se korisnikovi zahtjevi razmatraju u širem kontekstu, kao i u međusobnom odnosu, vremenskom rasponu i sadržaju te razmatranjem svih činjenica i dokaza, što je nužno pri odlučivanju o postojanju ili nepostojanju okolnosti zlouporabe prava, u žalbenom postupku je utvrđeno kako je konkretnom slučaju došlo do zloupotrebe prava na pristup informacijama, koje dovodi do onemogućavanja Učeničkog doma Virovitica u redovitom i funkcionalnom obavljanju svoje djelatnosti, uslijed kontinuiranog postavljanja zahtjeva za velikim brojem informacija i za dulji vremenski period te dovodi i do kršenja načela međusobnog poštovanja i suradnje iz članka 9.a Zakona o pravu na pristup informacijama.

Slijedom svega navedenog, prvostupanjsko rješenje sadrži jasne i valjane razloge za primjenu članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, koji žalbenim navodima žalitelja nisu dovedeni u sumnju te je prvostupanjsko tijelo po mišljenju Povjerenika za informiranje pravilno primijenilo navedenu odredbu i pravilno ocijenilo razmjer između prava na pristup informacijama i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti. Naime,  korištenje instituta prava na pristup informacijama od strane žalitelja kolidira sa javnim interesom zbog kojega navedeni institut postoji te ujedno predstavlja i obezvrjeđivane njegova cilja i svrhe.

Svako daljnje omogućavanje žalitelju da zlouporabljuje odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama ima za posljedicu neopravdano opterećivanje rada i funkcioniranja tijela javne vlasti, predstavlja prepreku učinkovitom radu tijela te je u suprotnosti s načelima pravičnosti i pravne sigurnosti. Stoga je Povjerenik za informiranje u ovom slučaju dužan zaštiti dostojanstvo i normalno funkcioniranje tijela javne vlasti, ali i sam pravni poredak, te je utvrdio kako je osporeno rješenje pravilno i na zakonu osnovano.

Odredbom članka 16. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama propisana je obveza provođenja testa razmjernosti i javnog interesa prije donošenja rješenja, kada su predmet zahtjeva informacije iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. te stavka 3. i 4. citiranog Zakona. U slučaju odbijanja zahtjeva temeljem odredbe članka 25. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama ne provodi se postupak iz članka 16. citiranog Zakona, odnosno test razmjernosti i javnog interesa.

Kako iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je tijelo javne vlasti odlučujući kao prvostupanjsko tijelo o predmetnom zahtjevu, provelo test razmjernosti i javnog interesa, utvrđeno je da je u prvostupanjskom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli utjecati na drugačije rješenje ove upravne stvari.

Stoga se, sukladno svemu navedenome, prigovori i navodi iznijeti u žalbi ne mogu prihvatiti niti utjecati na drugačije rješenje u ovoj upravnoj stvari.

Člankom 116. stavkom 1. točkom 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine”, broj 47/09.) je propisano da će drugostupanjsko tijelo odbiti  žalbu ako utvrdi da je u prvostupanjskom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli utjecati na rješenje stvari.

Slijedom navedenog, temeljem članka 116. stavka 1. točke 2. Zakona o općem upravnom postupku riješeno je kao u izreci ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

                                                            POVJERENIK ZA INFORMIRANJE

                                                            dr. sc. Zoran Pičuljan