KLASA: UP/II-008-07/19-01/694
URBROJ: 401-01/05-19-2
Zagreb, 12. studenog 2019.
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13 i 85/15), povodom žalbe ......... iz Zagreba, ........., izjavljene protiv rješenja Hrvatske banke za obnovu i razvitak, broj: 25/2019 od 15. listopada 2019. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Hrvatske banke za obnovu i razvitak broj: 25/2019 od 15. listopada 2019. godine.
2. Odobrava se ......... pravo na pristup preslici popisa svih krajnjih korisnika kredita koje je Hrvatska banka za obnovu i razvitak kreditirala u razdoblju od 1. srpnja do 30. rujna 2019. godine, uz iznose kredita.
3. Nalaže se Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak da postupi sukladno točki 2. izreke ovog rješenja u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanim rješenjem Hrvatske banke za obnovu i razvitak (u daljnjem tekstu: HBOR) odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj), kojim je zatražena dostava popisa svih krajnjih korisnika kredita koje je HBOR kreditirala u razdoblju od 1. srpnja do 30. rujna 2019. godine, uz iznose kredita. Zahtjev je odbijen temeljem članka 23. stavka 5. točke 2., u svezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 2. i člankom 15. stavkom 2. točkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer je zatražena informacija bankovna tajna te jer je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.
Žalitelj je na pobijano rješenje pravovremeno izjavio žalbu, u kojoj u bitnom navodi kako izjavljuje žalbu zbog bitne povrede upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj smatra kako informacije o raspolaganju javnim sredstvima moraju biti automatski dostupne javnosti, ali moraju biti i objavljene na mrežnim (internetskim) stranica tijela javne vlasti. Navodi presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: UsII-460/18 od 30. siječnja 2019. godine, u kojoj se, osim pravnog shvaćanja o dostupnosti informacija o raspolaganju javnim sredstvima, zauzima pravno stajalište kako HBOR nije kreditna institucija na koju bi se odnosila odredba članka 156. Zakon o kreditnim institucijama koja definira čuvanje bankovne tajne. Predlaže da se njegova žalba usvoji.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 1. listopada 2019. godine zatražio od HBOR-a zatražio dostavu popisa svih korisnika kredita koje je HBOR kreditirala u razdoblju od 1. srpnja do 30. rujna 2019. godine, uz iznose kredita. Žalitelj u zahtjevu napominje kako pod pojmom korisnika kredita smatra zadnjeg stvarnog krajnjeg korisnika kredita (pravnu ili fizičku osobu koja nije financijska institucija koja sudjeluje u pojedinačnoj transakciji kao posrednik, agent ili slično) radi kojeg je odobren pojedini plasman od tijela javne vlasti.
U obrazloženju pobijanog rješenja HBOR citira relevantne odredbe Zakona o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o financijskom osiguranju te zaključuje da je HBOR u obvezi pridržavati se propisa o bankovnoj tajni. HBOR također uzima u obzir uzima odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka koji se odnose na poslovnu tajnu te Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (dalje u tekstu: Opća uredba o zaštiti podataka) po kojoj bi za zakonitost obrade osobnih podataka trebala postojati makar jedna osnova iz njezina članka 6., koja u konkretnom slučaju ne postoji. HBOR također citira i relevantne odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama, temeljem kojih provodi test razmjernosti i javnog interesa, prilikom čega je zaključeno kako bi se omogućavanjem pristupa zatraženim informacijama narušio poslovni odnos HBOR-a i komercijalnih banaka, kao i poslovni odnos klijenata s poslovnim bankama, te nije isključne niti mogućnost tužbe i klijenata i poslovnih banaka protiv HBOR-a. HBOR zaključuje kako bi u slučaju dostave podataka o krajnjem korisniku odao ne samo bankovnu tajnu iz odnosa sa svojim klijentom (poslovnom bankom), već bi odao i bankovnu tajnu iz zasebnog poslovnog odnosa poslovne banke s njenim klijentom/dužnikom.
Stoga je provedbom testa razmjernosti i javnog interesa utvrđeno da bi dostavljanjem traženih informacija bio ozbiljno povrijeđen interes zaštite podataka koji predstavljaju poslovnu, odnosno bankovnu tajnu te zaštite osobnih podataka, dakle u odnosu na javni interes prevladava potreba zaštite prava bankovne, odnosno poslovne tajne te zaštite osobnih podataka.
U žalbenom postupku je prvenstveno utvrđeno kako se u ovoj upravnoj stvari radi o novom zahtjevu za pristup informacijama, a ne o zahtjevu za dopunu informacije, čime se potvrđuje stajalište HBOR-a koji je žaliteljev zahtjev od 17. prosinca 2018. godine tretirao kao novi zahtjev za pristup informacijama.
S obzirom na razlog uskrate prava na pristup informacijama, u žalbenom je postupku kao mjerodavno pravo razmatrana odredba članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu, s obzirom da navedena odredba obuhvaća i pojam bankovne tajne koja je propisana odredbom članka 156. stavka 1. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, broj: 159/13, 19/15, 102/15, 15/18), a na koju se HBOR poziva u pobijanom rješenju.
Također je razmatrana odredba članka 15. stavka 2. točke 4. istog Zakona, kojom je propisano kako tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.
Slijedom navedenog, u žalbenom postupku je utvrđeno kako je HBOR u prvostupanjskom postupku iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak te je pogrešno primijenio pravni propis.
U tom smislu treba ukazati kako je HBOR razvojna i izvozna banka u 100% vlasništvu Republike Hrvatske osnovana sa svrhom kreditiranja obnove i razvitka hrvatskoga gospodarstva. Položaj, poslovi, vlasništvo, ovlaštenja i ustroj Hrvatske banke za obnovu i razvitak kao posebne financijske institucije uređeni su Zakonom o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, čijim je člankom 5. propisano kako je temeljni kapital HBOR-a 7.000.000.000,00 kuna te da ga uplaćuje Republika Hrvatska iz državnog proračuna.
Na navedeno se nadovezuje odredba članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, koja propisuje kako su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, osim ako informacija predstavlja klasificirani podatak.
Visoki upravni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama, primjerice presuda broj: UsII-169/19-5 od 10. travnja 2019. godine, zauzeo stajalište kako informacija o krajnjim korisnicima kredita treba biti dostupna javnosti budući da HBOR raspolaže javnim sredstvima, zbog čega se ne može razmatrati pitanje zlouporabe prava podnositelja zahtjeva za pristup informacijama.
Iako HBOR u pobijanom rješenju tvrdi da zatražena informacija predstavlja bankovnu tajnu i zaštićene osobne podatke, u slučaju raspolaganja javnim sredstvima ne provodi se test razmjernosti i javnog interesa, stoga su informacije o krajnjim korisnicima kredita automatski dostupne javnosti.
S obzirom da HBOR spominje Opću uredba o zaštiti podataka, naglašava se kako je pogrešan njegov navod kako ne postoji osnova za zakonitost obrade iz 6. navedene Uredbe.
Naime, člankom 6. stavkom 1. točkom c) Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je kako je obrada zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećega: obrada je nužna radi poštovanja pravnih obveza voditelja obrade. U stavku 3. članka 6. Uredbe navodi se kako pravna osnova za obradu iz stavka 1. točaka c) i e) utvrđuje se u: a) pravu Unije; ili b) pravu države članice kojem voditelj obrade podliježe.
Spomenuta zakonitost obrade se u ovom slučaju izvodi iz odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama, koji razrađuje odredbu članka 38. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske kojom se jamči pravo na pristup informacijama u posjedu tijela javne vlasti, naravno, uvažavajući preduvjet ispravne provedbe testa razmjernosti i javnog interesa u slučaju postojanja ograničenja od pristupa, odnosno u određenim slučajevima primjenjujući odredbu članka 16. stavka 3. navedenog Zakona - osiguravajući automatsku dostupnost zatražene informacije i bez provedbe navedenog testa kada se radi o raspolaganju javnim sredstvima.
Uvažavajući stajalište Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, u žalbenom postupku je utvrđeno kako se žaliteljevim zahtjevom traže informacije koje se odnose na raspolaganje javnim sredstvima, a koje moraju biti dostupne svakome, stoga u ovom slučaju ne postoji mogućnost uskrate pristupa informaciji zbog postojanja bankovne tajne, odnosno poslovne tajne iz članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, kao niti ograničenja zbog zaštite osobnih podataka iz članka 15. stavka 2. točke 4. istog Zakona.
Člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da kad utvrdi da je žalba osnovana, Povjerenik će rješenjem korisniku omogućiti pristup informaciji.
Slijedom navedenog, valjalo je sukladno članku 117. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09), u vezi s člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama, riješiti kao u izreci ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan