KLASA: UP/II-008-07/19-01/282
URBROJ: 401-01/05-19-5
Zagreb, 26. rujna 2019.
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ……… iz Zagreba, ………, izjavljene protiv rješenja Hrvatske poštanske banke d.d., urbroj: E012-1/2019-RL od 21. veljače 2019. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Hrvatske poštanske banke d.d., urbroj: E012-1/2019-RL od 21. veljače 2019. godine.
2. Predmet se dostavlja prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanim rješenjem Hrvatske poštanske banke d.d. (dalje u tekstu: HPB) odbijen je zahtjev za pristup informacijama ……… (u daljnjem tekstu: žalitelj) od 24. kolovoza 2018. godine kojim je zatražena informacija o ukupnim isplatama svim javnim bilježnicima u razdoblju od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. godine po pojedinom javnom bilježniku te o ukupnim isplatama svim odvjetničkim društvima/odvjetničkim uredima/odvjetnicima u razdoblju od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. godine po pojedinim odvjetničkim društvima/odvjetničkim uredima/odvjetnicima. Predmetni zahtjev je odbijen temeljem odredbe članka 23. stavka 5. točke 2. a u vezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz razloga što zatražena informacija predstavlja poslovnu tajnu.
Protiv pobijanog rješenja žalitelj je pravovremeno izjavio žalbu u zbog bitne povrede upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra kako se u ovom slučaju radi o raspolaganju javnim sredstvima te da je obrazloženje kako su podaci klasificirani kao tajni paušalno, s obzirom da se iz rješenja ne razabire koja je ovlaštena osoba klasificirala traženu informaciju kao tajnu u smislu članka 7. Zakona o tajnosti podataka. Smatra kako je počinjena bitna povreda upravnog postupka jer nije sudjelovao u ispitnom postupku. Predlaže da se žalba uvaži.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je kako je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 24. kolovoza 2018. godine zatražio od HPB-a sljedeće informacije: moli informaciju o ukupnim isplatama svim javnim bilježnicima u razdoblju od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. godine po pojedinom javnom bilježniku te o ukupnim isplatama svim odvjetničkim društvima/odvjetničkim uredima/odvjetnicima u razdoblju od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. godine po pojedinim odvjetničkim društvima/odvjetničkim uredima/odvjetnicima.
HPB je povodom žaliteljevog zahtjeva donijelo pobijano rješenje, urbroj: E012-1/2019-RL od 21. veljače 2019. godine, u čijem obrazloženju u bitnom navodi kako zatražene informacije spadaju u domenu poslovne tajne te su kao tajne klasificirane oznakom tajno u skladu sa člankom 15. Zakona o pravu na pristup informacijama, Odlukom Hrvatske narodne banke o primjerenom upravljanju informacijskim sustavom („Narodne novine“, broj 37/2010.) i temeljem Pravilnika koji je u HPB-u donesen temeljem spomenute Odluke. Također navodi kako bi se davanjem zatraženih informacija HPB doveo u potpuno neravnopravan položaj prema ostalim bankama koje djeluju na tržištu i na koje se ne primjenjuju odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama. Izražava bojazan kako će im odvjetnici otkazati suradnju u slučaju da podaci o prihodima koje dobivaju od HPB-a postanu javni podatak. HPB napominje kako se ne financira iz javnih sredstava, nego sredstva ostvaruje obavljanjem bankarskih usluga na tržištu.
U drugostupanjskom postupku je utvrđeno kako je tijelo javne vlasti prilikom rješavanja žaliteljevog zahtjeva za pristup informacijama nepotpuno utvrdilo činjenično stanje i kako je neodgovarajuće primijenilo zakonske odredbe.
Člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00.,124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14.) jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.
Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su sve informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona, a ograničenja su propisana člankom 15. navedenog Zakona.
Nastavno na citirane ustavne i zakonske odredbe, potrebno je istaknuti kako je cilj Zakona o pravu na pristup informacijama omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama u skladu s načelima otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti. U tom smislu, tijelo javne vlasti je dužno u rješenju kojim uskraćuje pristup informacijama dati jasne, nedvosmislene i činjenično utemeljene argumente kojima podupire postojanje izuzetka od pristupa propisanog člankom 15. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da onemogućavanje pristupa informaciji predstavlja iznimku od navedenog zakonskog cilja.
Člankom 23. stavkom 5. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se ispune uvjeti propisani u članku 15. stavcima 2., 3. i 4., a u vezi s člankom 16. stavkom 1. ovog Zakona.
Prema odredbi članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu.
Člankom 16. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovog Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa.
S obzirom na navedene zakonske odredbe, u žalbenom postupku je utvrđeno da je tijelo javne vlasti propustilo citirati odredbu članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer se u suprotnom žalitelj dovodi u zabludu ne znajući koji je stvarni pravni temelj uskrate njegovog zahtjeva.
Naime, iako je iz obrazloženja rješenja očito da se zahtjev uskraćuje jer zatražena informacija predstavlja poslovnu tajnu, navođenje da su informacije klasificirane oznakom tajno predstavlja terminološku pogrešku, jer se implicira da je informacija klasificirana stupnjem tajnosti sukladno odredbama Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07 i 86/12), odnosno sukladno odredbi članka 15. stavka 2. točke 1. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Zakonom o tajnosti podataka se utvrđuje pojam klasificiranih i neklasificiranih podataka, stupnjevi tajnosti, postupak klasifikacije i deklasifikacije, pristup klasificiranim i neklasificiranim podacima, njihova zaštita i nadzor nad provedbom ovoga Zakona, a u članku 4. navedenog Zakona je propisano kako su stupnjevi tajnosti klasificiranih podataka VRLO TAJNO, TAJNO, POVJERLJIVO i OGRANIČENO. Člankom 5. Zakona o tajnosti podataka propisano je da se s obzirom na stupanj ugroze zaštićenih vrijednosti stupnjevima tajnosti iz članka 4. ovoga Zakona mogu klasificirati podaci iz djelokruga državnih tijela u području obrane, sigurnosno-obavještajnog sustava, vanjskih poslova, javne sigurnosti, kaznenog postupka te znanosti, tehnologije, javnih financija i gospodarstva ukoliko su podaci od sigurnosnog interesa za Republiku Hrvatsku.
Razmatrajući predmet žaliteljevog zahtjeva za pristup informacijama i tijelo javne vlasti od kojeg je informacija zatražena, sasvim je izgledno da zatražene informacije nisu klasificirane stupnjem tajnosti „TAJNO“, kao što je to propisano odredbom članka 7. Zakona o tajnosti podataka, slijedom čega je tijelo javne vlasti trebalo preciznije i jasnije primijeniti i citirati zakonske odredbe kako bi se otklonila svaka pravna nedoumica.
HPB je također trebao točno navesti naziv Pravilnika donesenog temeljem Odluke Hrvatske narodne banke o primjerenom upravljanju informacijskim sustavom, kako i članak sukladno kojem zatražena informacija predstavlja poslovnu tajnu.
Nadalje, prilikom utvrđivanja činjenica, kao i prilikom provedbe testa razmjernosti i javnog interesa, HPB je interpretirao sintagmu „raspolaganje javnim sredstvima“ u njezinom užem opsegu koji se odnosi samo na javno financiranje.
Međutim, HPB je trebao uzeti u obzir i odredbu članka 3. stavka 1. podstavka 1. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“, broj 52/18) kojom je propisano da pojam »državna imovina« koji se koristi u ovom Zakonu podrazumijeva, između ostalog, dionice i udjele u trgovačkim društvima čiji je imatelj Republika Hrvatska, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje te Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka ako ih je stekla u postupku sanacije i privatizacije banaka. Odredbom članka 13. navedenog Zakona, propisano je da se državnom imovinom upravlja učinkovito i razumno, pažnjom dobrog gospodara, sukladno načelima odgovornosti, javnosti, ekonomičnosti i predvidljivosti.
Slijedom navedenog, s obzirom da je HPB 74% direktno ili indirektno u vlasništvu Republike Hrvatske raspolaganje javnim sredstvima se treba shvatiti u širem opsegu od pukog financiranja, te se u obzir trebaju uzeti i odredbe Zakona o upravljanju državnom imovinom.
U tom je smislu člankom 16. stavkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano kako su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja postupka testa razmjernosti i javnog interesa, osim ako informacija predstavlja klasificirani podatak.
Važno je napomenuti kako bilo koja pravna ili fizička osoba koja sklapa ugovor sa tijelom javne vlasti mora biti svjesna da ulazi u javni prostor gdje prevladava javni interes i gdje pretežu pojačana načela transparentnosti. Ugovorna transparentnost omogućava javnosti evaluaciju ugovora koje sklapaju tijela javne vlasti u javnom interesu. Stoga eventualna gospodarska šteta koja bi nastala davanjem informacija iz takvih ugovora, primjerice isplata pojedinom odvjetniku, mora biti jasno i detaljno navedena i obrazložena.
Osim svega navedenog, tijelo javne vlasti nije Povjereniku za informiranje dostavilo zatraženu informaciju, odnosno informaciju o ukupnim isplatama po pojedinom javnom bilježniku i pojedinom odvjetniku u traženom razdoblju, već je nakon višestrukog traženja nadopune spisa dostavilo agregirani podatak o ukupnim troškovima.
Povjerenik za informiranje je slijedom navedenog na temelju članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09.), riješio kao u izreci rješenja, a predmet se zbog prirode upravne stvari dostavlja na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.
Tijelo javne vlasti je u ponovnom postupku dužno utvrditi posjeduje li zatraženu informaciju te precizirati postoje li na njoj ograničenja propisana člankom 15. Zakona o pravu na pristup informacijama, imajući tom prilikom na umu i mogućnost djelomičnog omogućavanja pristupa informaciji, propisanu člankom 15. stavkom 5. navedenog Zakona. Tijelo javne vlasti također treba imati na umu odredbu članka 16. Zakona o pravu na pristup informacijama, te u određenim, zakonom propisanim slučajevima ograničavanja pristupa informaciji, prije donošenja odluke provesti test razmjernosti i javnog interesa na način da u konkretnom slučaju pruži argumente zašto bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji zaštićeni interes bio ozbiljno povrijeđen te zašto ograničenje od pristupa u konkretnom slučaju preteže nad interesom javnosti da dobije informaciju. Tijelo javne vlasti je potom dužno prikazati utvrđeno činjenično stanje u spisu predmeta i potkrijepiti ga odgovarajućim dokazima, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti ovu upravnu stvar.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan