KLASA: UP/II-008-07/19-01/264
URBROJ: 401-01/10-19-4
Zagreb, 03. lipnja 2019. godine
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe Hrvatske udruge roditelja aktivista, koju zastupa predsjednica ………, izjavljene protiv rješenja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, KLASA: 008-02/19-14/1, URBROJ: 381-14-140-19-2 od 27. veljače 2019. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
Odbija se žalba Hrvatske udruge roditelja aktivista izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, KLASA: 008-02/19-14/1, URBROJ: 381-14-140-19-2 od 27. veljače 2019. godine kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za dopunom informacije Hrvatske udruge roditelja aktivista, zastupane po predsjednici ……… (u daljnjem tekstu: žaliteljica), kojim je tražila dopunu informacija koje su pružene dopisom prvostupanjskog tijela, KLASA: 008-02/18-09/16, URBROJ: 381-09-90-18-3 od 19. prosinca 2018. godine, temeljem članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da prvostupanjsko tijelo smatra da žaliteljica zluopotrebljava pravo na pristup informacijama, te temeljem članka 23. stavka 5. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da prvostupanjsko tijelo smatra da se ne radi o informacijama nastalim u djelokrugu tijela javne vlasti.
Protiv navedenog rješenja žaliteljica je uložila žalbu u kojoj navodi što je tražila zahtjevom za pristup informacijama. Ističe da joj je odbijanjem zahtjeva uskraćeno zakonsko ostvarenje prava na pristup informacijama. Smatra da je prvostupanjsko tijelo nepotpuno utvrdilo činjenično stanje i pogrešno primijenilo Zakon o pravu na pristup informacijama. Dalje ističe da je prvostupanjsko tijelo trebalo odbaciti zahtjev ako ne posjeduje tražene informacije. Poziva se na Statut prvostupanjskog tijela navodeći koje su djelatnosti prvostupanjskog tijela. Smatra da je logično da prvostupanjsko tijelo posjeduje repozitorij znanstvenih referenci na temelju kojih savjetuje Ministarstvo zdravstva. Ističe da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu instituta zlouporabe prava na pristup informacijama. Navodi da informacije koje su predmet zahtjeva nisu javno objavljene. Predlaže da se žalba prihvati.
Žalba je neosnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žaliteljica podneskom od 21. studenog 2018. godine tražila odgovore na sljedeća pitanja:
1. Da li je u Republici Hrvatskoj učestalost zaraze virusnim hepatitisom B niska?
2. Provodi li se u Republici Hrvatskoj rutinsko testiranje trudnica u svrhu ustanovljavanja jesu li buduće majke HbsAg pozitivne?
3. Koliko je potrebno cijepljenja/docijepljivanja protiv hepatitisa B da se stekne (navodno) doživotni imunitet, tri ili četiri?
4. Postoje li jasni i nedvojbeni znanstveni dokazi da davanje četvrte doze cjepiva protiv hepatitisa B u drugoj godini ne predstavlja nikakav rizik za zdravlje djeteta?
5. Zašto se osnovnoškolci, koji nisu bili procijepljeni u ranijoj dobi, u šestom razredu cijepe samo s tri doze hepatitisa B, a ne s četiri?
6. Koje je medicinsko opravdanje tolikog broja docjepljivanja tijekom prve i druge godine života, budući da novorođenčad nema naviku drogirati se putem injekcije ili se ponašati promiskuitetno, pa time ne spada u rizične skupine za obolijevanje od virusnog hepatitisa B?
7. Da li je istražena simultana primjena cjepiva protiv hepatitisa B s drugim cjepivima?
8. Da li je trenutno jedino dostupno cjepivo „6u1“ izrađeno tehnikom genetskog inženjeringa, kao što je tom tehnikom inženjeringa bio izrađen Engerix B, cjepivo protiv hepatitisa B, koje se koristilo od 1999. godine u Republici Hrvatskoj?
Daljnim uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je prvostupanjsko tijelo dopisom, KLASA: 008-02/18-09/16, URBROJ: 381-09-90-18-3 od 19. prosinca 2018. godine, koji je žaliteljica zaprimila dana 10. siječnja 2019. godine, odgovorilo žaliteljici na postavljena pitanja.
S obzirom da je žaliteljica smatrala da informacije koje je dobila nisu potpune, dana 11. veljače 2019. godine podnijela je zahtjev za dopunu informacije kojim traži sljedeće informacije:
1. Jesu li u razdoblju od uvođenja cjepiva protiv hepatitisa B u novorođenačku dob (2007. godina), pa sve do 2015. godine novorođenčad i djeca tijekom prve i druge godine života cijepljena s 3 ili 4 doze cjepiva protiv hepatitisa B i kakvu je ulogu u odluci za broj doza imao nalaz o rezultatima testiranja majki na nosilaštvo HbsAg?
2. Koji je isključivi razlog zbog kojeg, počevši od 2016. godine, nije moguće u prvoj godini života primijeniti primarno cijepljenje i u drugoj godini života procijepiti protiv difterije, tetanusa i hripavca ni na koji način – osim primjenom kombiniranog cjepiva DTP-a-IPV-HepB-Hib, koje osim, prethodno navedenih komponenti, sadrži i hepatitis B komponentu?
3. Molimo popis neovisnih istraživanja (referenci) iz kojih je vidljivo da se davanjem četvrte doze cjepiva protiv hepatitisa B postiže bolji imunitet i dugotrajnija zaštita.
4. Molimo popis neovisnih istraživanja (referenci) u kojim se došlo do zaključka da davanje četvrte doze cjepiva protiv hepatitisa B tijekom druge godine života djeteta ili kasnije, ne predstavlja nikakav rizik za zdravlje djeteta?
5. Navodite da su u dobi od 12 godina dovoljne tri doze cjepiva protiv hepatitisa B kako bi se osigurala solidna i trajna zaštita. Navodite i da se u ranijoj dobi (prije 12 godine života) davanjem četvrte doze cjepiva protiv hepatitisa B postiže bolji imunološki odgovor i dugotrajnija zaštita
Molimo popis neovisnih istraživanja (referenci) u kojima je uspoređeno davanje četiri doze cjepiva protiv hepatitis B u dobi do 12. godine života s davanjem tri doze cjepiva u 12. godini života, uz dokaze pozitivnog omjera korist/šteta
6. Kojom dijagnostičkom metodom ili postupkom se u rodilištu isključuje primarna imunodeficijencija novorođenčeta, koja sukladno Uputama proizvođača cjepiva, predstavlja trajnu kontraindikaciju za davanje BCG cjepiva, odnosno posebnu kontraindikaciju prema Pravilniku o načinu provođenja imunizacije, seroprofilakse, kemoprofilakse protiv zaraznih bolesti te o osobama koje se moraju podvrgnuti toj obvezi („Narodne novine“, 103/13)
7. Molimo nekoliko primjera iz prakse izvršenih pretraga uključivanja primarne imunodeficijencije kod novorođenčadi u rodilištima prije besežiranja s anonimiziranim osobnim podacima prema pozitivnim propisima o zaštiti osobnih podataka, a u svrhu dokaza da liječnici postupaju sukladno navedenom Pravilniku
Prema članku 5. stavku 1. točki 3. Zakona o pravu na pristup informacijama informacija je svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra, neovisno o načinu na koji je prikazan (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi zapis), koji je tijelo izradilo samo ili u suradnji s drugim tijelima ili dobilo od druge osobe, a nastao je u okviru djelokruga ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti.
Člankom 18. stavkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da se ne smatra zahtjevom za pristup informacijama traženje uvida u cjelokupni spis predmeta, objašnjenja ili uputa vezanih uz ostvarivanje nekog prava ili izvršavanje obveze, izrade analize ili tumačenja nekog propisa, kao niti stvaranje nove informacije.
Pristup informaciji u smislu Zakona o pravu na pristup informacijama pretpostavlja pristup već gotovoj i postojećoj informaciji, dakle informaciji koja postoji u materijaliziranom obliku, odnosno zakonska definicija informacije ne uključuje obvezu tijela javne vlasti da izrađuje analize, izvješća i sastavlja odgovore na pitanja, sastavlja izjave, pokreće postupke ili da obavlja dodatne aktivnosti. Drugim riječima, pristup informacijama u smislu Zakona uključuje dobivanje preslike gotove informacije koju tijelo javne vlasti posjeduje u trenutku podnošenja zahtjeva, npr. određenog dokumenta, ili drugog zapisa podataka, odnosno do koje bi moglo doći jednostavnim pretraživanjem elektroničke baze podataka.
Osim toga, pravo na pristup informaciji uključuje pravo na pristup onoj dokumentaciji iz koje su razvidne informacije koje žalitelj traži, odnosno presliku više dokumenata iz kojih bi žalitelj samostalnom obradom došla do traženih podataka.
Uvidom u podnesak žaliteljice od 21. studenog 2018. godine utvrđeno je da žaliteljica navedenim podneskom ne traži točno određene informacije u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacija, već se navedenim podneskom traže odgovori na upite, odnosno određeno objašnjenje od tijela javne vlasti.
Slijedom navedenog, a kako podnesak žaliteljice od 21. studenog 2018. godine ne predstavlja zahtjev pristup informacijama, tada se niti očitovanje prvostupanjskog tijela, KLASA: 008-02/18-09/16, URBROJ: 381-09-90-18-3 od 19. prosinca 2018. godine, kojim je prvostupanjsko tijelo odgovorilo na upit žaliteljice ne može smatrati pružanjem informacije u smislu članka 24. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama.
S tim u vezi, niti zahtjev žaliteljice od 11. veljače 2019. godine ne može se smatrati zahtjevom za dopunom informacije u smislu članka 24. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer žaliteljici nije pružena informacija, već joj je odgovoreno na upit.
Uvidom u navedeni zahtjev žaliteljice razvidno je da žalitelica pod točkama 1., 2., 6. i 7. ponovno ne traži konkretnu informaciju, već traži određena objašnjenje (npr. pod točkom 2. traži se odgovor na pitanje koji je ključni razlog zbog kojih nije moguće primijeniti cijepljenje, odnosno upit o dijagnostičkoj metodi pod točkom 6.).
Daljnjim uvidom u točke 3., 4. i 5. zahtjeva utvrđeno je da žaliteljica u istim traži popis neovisnih istraživanja (referenci), a što bi predstavljalo konkretnu informaciju u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Slijedom navedenog, dopisom Povjerenika za informiranje, KLASA: UP/II-008-07/19-01/264, URBROJ: 401-01/10-19-2 od 10. travnja 2019. godine od prvostupanjskog tijela je zatraženo dodatno očitovanje o tome posjeduje li neovisna istraživanja (reference) koje su predmet točaka 3., 4. i 5. zahtjeva žaliteljice.
Iz dopisa prvostupanjskog tijela, KLASA: 008-02/19-14/1, URBROJ: 381-14-140-19-6 od 15. travnja 2019. godine, koji je upućen Povjereniku za informiranje, u bitnom proizlazi da prvostupanjsko tijelo ne posjeduje sveobuhvatni repozitorij znanstvenih istraživanja i rezultata znanstvenih istraživanja, niti je zakonski obvezan posjedovati ga. Dalje se navodi da prvostupanjsko tijelo nije ovlašteno za provjeru rada Europske agencije za lijekove na način da od iste zahtijeva cjelokupnu literaturu na temelju koje je odobren Sažetak opisa svojstva lijeka, iz kojeg razloga ne posjeduje reference na kojima se temelji Sažetak opisa svojstava lijeka.
Dakle, moglo bi se zaključiti da prvostupanjsko tijelo ne posjeduje reference koje žaliteljica traži u točkama 3., 4. i 5. zahtjeva, pa je pravilnom primjenom članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama trebalo odbaciti, a ne odbiti zahtjev žaliteljice u tom dijelu.
Međutim navedeni propust prvostupanjskog tijela nije od utjecaja, odnosno nije utjecao na prava žaliteljice iz razloga što se ne može omogućiti pristup informaciji koju prvostupanjsko tijelo ne posjeduje.
Slijedom navedenog, a budući da predmet zahtjeva žaliteljice nisu informacije u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09) odlučeno je kao u izreci, dok je u odnosu na točke 3., 4. i 5. zahtjeva (kojima se traže informacije) trebalo odbiti žalbu temeljem članka 116. stavka 1. točke 2. Zakona o općem upravnom postupku.
Uzimajući u obzir gore izneseno, ističe se da se u konkretnom slučaju ne može raditi o zlouporabi prava na pristup informacijama, koja se također navodi kao razlog odbijanja zahtjeva, iz razloga što se dijelom zahtjeva ne traže informacije u smislu odrebi Zakona o pravu na pristup informacijama, odnosno iz razloga što prvostupanjsko tijelo ne posjeduje informacije pod točkama 3., 4. i 5. zahtjeva žaliteljice.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr.sc. Zoran Pičuljan