KLASA: UP/II-008-07/18-01/525
URBROJ: 401-01/04-19-6
Zagreb, 4. ožujka 2019.
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13. i 85/15.), povodom žalbe ......... iz Zagreba, ........., izjavljene protiv rješenja Ministarstva vanjskih i europskih poslova KLASA: UP/I-008-02/17-11/42, URBROJ: 521-GT-01-03-18-11 od 8. svibnja 2018. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama,donosi sljedeće
RJEŠENJE
Odbija se žalba ........., izjavljena protiv rješenja Ministarstva vanjskih i europskih poslova KLASA: UP/I-008-02/17-11/42, URBROJ: 521-GT-01-03-18-11 od 8. svibnja 2018. godine, kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem Ministarstva vanjskih i europskih poslova KLASA: UP/I-008-02/17-11/42, URBROJ: 521-GT-01-03-18-11 od 8. svibnja 2018. godine,odbačen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) od 19.listopada 2017. godine,kojim je tražio da mu se dostavi sljedeće: „U dijelu teksta (označenog žutim markerom) službenog dokumenta MVEP Klasa: 041-01/08-01/12, Ur.broj: 521-S-01-10-18, Zagreb, 04. listopada 2010. (u prilogu) navodi se sljedeće: - Samostalni odjel za unutarnji nadzor, financijsko upravljanje i kontrolu raspolaže službenim podacima kako su tijekom 2009. godine podaci o nepravilnostima u izdavanju viza dostavljani MUP-u RH i SOA-i. Vezano uz navedeno traže se podaci o nepravilnostima u izdavanju viza dostavljeni MUP-u RH i SOA-i tijekom 2009. godine.“ Zahtjev žalitelja odbačen je temeljem članka 20. stavka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama. U obrazloženju pobijanog rješenja Ministarstvo vanjskih i europskih poslova pozvalo se na članak18. stavak 5. Zakona o pravu na pristup informacijama i navelo kako se zahtjevom za pristup informacijama ne smatra traženje uvida u cjelokupni spis, kao ni stvaranje informacije, te da se temeljem zahtjeva i pojašnjenja žalitelja ne može utvrditi koje točno informacije žalitelj traži, a time niti koje sve odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama u odnosu na osobne podatke i klasificirane podatke treba primijeniti.
Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravovremeno uložio žalbu u kojoj u bitnom navodi kako je tijelo javne vlasti suprotno odredbama članka 23. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama odbilo njegov zahtjev navodeći da sukladno odredbi članka 18. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, ne smatra se zahtjevom za pristup informacijama traženje uvida u cjelokupni spis predmeta, kao ni stvaranje nove informacije. Nadalje navodi da je tijelo javne vlasti odbilo njegov zahtjev i zbog odredbi Zakona o zaštiti osobnih podataka. Ističe kako mu je odbijanjem zahtjeva uskraćeno zakonsko ostvarenje prava na pristup informacijama. Žalitelj navodi kako rješenje osporava u cijelosti, te izjavljuje žalbu zbog nepotpuno i pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene zakona. Nadalje navodi kako je tijelo javne vlasti nepotpuno utvrdilo činjenično stanje iz razloga što je netočna tvrdnja da se traži uvid u cjelokupni spis predmeta, jer on kao takav ne postoji, kao ni stvaranje nove informacije jer, kao što Ministarstvo vanjskih i europskih poslova navodi u rješenju, radi se o različitim dokumentima, koji po svemu sudeći, pripadaju većem broju različitih predmeta. Također navodi kako je pogrešan navod o primjeni odredbe Zakona o zaštiti osobnih podataka jer se osobni podaci aplikanata za vize kao i konzularnih djelatnika mogu zacrniti, zatamniti, precrtati, niti su oni predmet interesa. Ističe kako se ovdje prvenstveno radi o traženju podataka vezanih uz nepoštivanje procedure i nepravilnosti u izdavanju viza u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Teheranu iz 2009. godine te je vrlo lako utvrditi i kristalno je jasno koje informacije žalitelj traži. Nadalje ističe, kako je na tako utvrđeno činjenično stanje tijelo javne vlasti pogrešno primijenilo Zakon o pravu na pristup informacijama jer su ostvareni svi zakonski uvjeti za pristup zatraženoj informaciji. Zaključuje kako je iz svega navedenog vidljivo da ne postoje razlozi za odbijanje zahtjeva za pristup informacijama i uskratu zatražene informacije. Žalitelj predlaže Povjereniku za informiranje da uvaži njegovu žalbu, poništi rješenje tijela javne vlasti i omogući mu pristup zatraženoj informaciji.
Žalba je neosnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 16. listopada 2017. godine, koji je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova zaprimilo dana 19. listopada 2017. godine, zatražio od navedenog Ministarstva sljedeće: U dijelu teksta (označenog žutim markerom) službenog dokumenta MVEP Klasa: 041-01/08-01/12, Ur.broj: 521-S-01-10-18, Zagreb, 04. listopada 2010. (u prilogu) navodi se sljedeće: - Samostalni odjel za unutarnji nadzor, financijsko upravljanje i kontrolu raspolaže službenim podacima kako su tijekom 2009. godine podaci o nepravilnostima u izdavanju viza dostavljani MUP-u RH i SOA-i. Vezano uz navedeno traže se podaci o nepravilnostima u izdavanju viza dostavljeni MUP-u RH i SOA-i tijekom 2009. godine.“ Kao način pristupa informaciji žalitelj je naznačio uvid u dokumente i izradu preslika dokumenata koji sadrže traženu informaciju. Nadalje je utvrđeno da je o žaliteljevom zahtjevu Ministarstvo vanjskih i europskih poslova donijelo rješenje KLASA:UP/I-008-02/17-11/42, URBROJ: 521-GT-01-03-17-2 od 31. listopada 2017. godine, kojim je odbilo zahtjev žalitelja temeljem članka 23. stavka 5. točke 1. Zakona o pravu na pristup informacijama jer se nisu ispunili uvjeti propisani člankom 15. stavkom 1. navedenog Zakona, kojim je propisano da će tijela javne vlasti ograničiti pristup informacijama koje se tiču svih postupaka koje vode nadležna tijela u predistražnim i istražnim radnjama za vrijeme trajanja tih postupaka. Protiv citiranog rješenja Ministarstva vanjskih i europskih poslova, žalitelj je izjavio žalbu Povjereniku za informiranje navodeći u bitnom kako je postupak koji je vodilo Državno odvjetništvo, Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, završen, te je u privitku žalbe dostavio rješenje Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta,Broj: K-US-96/16, od dana 30. prosinca 2016. godine, kojim je odbačena kaznena prijava. U žalbenom postupku Povjerenik za informiranje je utvrdio kako je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova prilikom rješavanja žaliteljevog zahtjeva za pristup informacijama nepotpuno i pogrešno utvrdilo činjenično stanje i pogriješilo u primjeni zakonske odredbe te rješenjem KLASA: UP/II-008-07/17-01/1083, URBROJ:401-01/05-17-3 od 29. prosinca 2017. godine,poništio rješenje Ministarstva vanjskih i europskih poslova KLASA: UP/I-008-02/17-11/42, URBROJ: 521-GT-01-03-17-2 od 31. listopada 2017. godine i vratio predmet na ponovni postupak. Nadalje, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova dopisom KLASA: 008-02/17-11/42, URBROJ: 521-GT-01-03-18-9 od 13. ožujka 2018. godine, zatražilo od žalitelja pojašnjenje vezano za njegov zahtjev odnosno ispravak zahtjeva u bitnom navodeći da iz njegovog zahtjeva za dostavom „podataka o nepravilnostima u izdavanju viza dostavljenima MUP-u i SOA-i tijekom 2009. godine“, ne mogu sa sigurnošću utvrditi o kojim se traženim informacijama radi. Također je utvrđeno da je žalitelj u svom podnesku od 20. ožujka 2018. godine, koji je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova zaprimilo 22. ožujka 2018. godine, dao pojašnjenje kako je kristalno jasno da se kroz cijeli tekst dokumenta provlače nepravilnosti u izdavanju viza u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Teheranu tijekom 2009. godine, čiji je on bio zaposlenik u to vrijeme, te Ministarstvo vanjskih i europskih poslova raspolaže tim službenim podacima. U ponovnom postupku odlučujući o žaliteljevom zahtjevu za pristup informacijama Ministarstvo vanjskih i europskih poslova donijelo je rješenje KLASA: UP/I-008-02/17-11/42, URBROJ: 521-GT-01-03-18-11 od 8. svibnja 2018. godine, kojim je odbacilo žaliteljev zahtjev na temelju članka 20. stavka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova u obrazloženju pobijanog rješenja pozvalo se na članak 18. stavak 5. Zakona o pravu na pristup informacijama i navelo kako se zahtjevom za pristup informacijama ne smatra traženje uvida u cjelokupni spis, kao ni stvaranje informacije, te da se temeljem zahtjeva i pojašnjenja žalitelja ne može utvrditi koje točno informacije žalitelj traži, a time niti koje sve odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama u odnosu na osobne podatke i klasificirane podatke treba primijeniti.
Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
Člankom 5. stavkom 1. točkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano kako je „informacija“ svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, neovisno o načinu na koji je prikazan (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi zapis), koji je tijelo izradilo samo ili u suradnji s drugim tijelima ili dobilo od druge osobe, a nastao je u okviru djelokruga ili uvezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti.
U članku 18. stavku 5. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da se ne smatra zahtjevom za pristup informacijama traženje uvida u cjelokupni spis predmeta, objašnjenja ili uputa vezanih uz ostvarivanje nekog prava ili izvršavanje obveze, izrade analize ili tumačenja nekog propisa, kao ni stvaranje nove informacije.
Sukladno navedenom, ostvarivanje prava na pristup informaciji u smislu gore citiranih odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama predstavlja pristup već gotovoj, postojećoj informaciji i ne predstavlja obvezu tijela javne vlasti da izrađuje informaciju.
Dakle,pristup informaciji znači dobivanje preslike određenog dokumenta, snimke ili nekog drugog zapisa podataka i ne predstavlja obvezu tijela javne vlasti da obavlja određene radnje, odnosno izrađuje novu informaciju, vrši analize, daje pojašnjenja, tumačenja i slično.
Člankom 20. stavkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da u slučaju nepotpunog ili nerazumljivog zahtjeva tijelo javne vlasti će bez odgode pozvati podnositelja zahtjeva da ga ispravi u roku od 5 dana od dana zaprimanja poziva za ispravak. Ako podnositelj zahtjeva ne ispravi zahtjev na odgovarajući način , a na temelju dostavljenog se ne može sa sigurnošću utvrditi o kojoj se traženoj informaciji radi, tijelo javne vlasti će odbaciti zahtjev rješenjem.
Iz pobijanog rješenja proizlazi kako Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ni nakon ispravljenog zahtjeva žalitelja nije u mogućnosti utvrditi koje podatke žalitelj točno tražibudući da isti traži dostavu dokumenata, dostavljanih iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova Sigurnosno-obavještajnoj agenciji i Ministarstvu unutarnjih poslova tijekom 2009. godine, pri čemu se, zaključuje Ministarstvo, radi o različitim dokumentima, koji po svemu sudeći pripadaju većem broju različitih predmeta. U obrazloženju pobijanog rješenja Ministarstvo vanjskih i europskih poslova navodi kako dokumenti o vizama uvijek sadrže i osobne podatke, pa se pri odlučivanju o zahtjevu za pristup informacijama moraju sukladno primjenjivati i odredbe Zakona o zaštiti osobnih podataka. Nadalje navodi kako je s obzirom na djelokrug rada Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Sigurnosno-obavještajne agencije i Ministarstva unutarnjih poslova po pitanju izdavanja viza, uobičajeno daje pisana komunikacija u tim predmetima klasificirana. Također navodi da je žalitelj već prije obaviješten kako Ministarstvo vanjskih i europskih poslova nije provodilo nikakav postupak koji bi bio vezan uz nepravilnosti pri izdavanju viza koji bi se odnosili na njega osobno u razdoblju u kojem je bio ugovorni zaposlenik Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Također Ministarstvo vanjskih i europskih poslova napominje kako je žalitelj bio zaposlenik, odnosno raspoređen, kao ugovorni diplomat u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Teheranu, od 17. kolovoza 2009. godine, te da podaci koji su se razmjenjivali tijekom 2009. godine daleko prelaze razdoblje u kojem je on bio zaposlen.
Tijekom žalbenog postupka Povjerenik za informiranje je dopisom KLASA: UP/II-008-07/18-01/525, URBROJ: 401-01/04-18- 3, od 19. listopada 2018. godine, zatražio pojašnjenje na koji način Ministarstvo vanjskih i europskih poslova može doći do informacija da li je u 2009. godini bilo nepravilnosti vezano za izdavanje viza u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Teheranu i koje je tijelo o tome obaviješteno, odnosno da li se evidencija o izdavanju viza i utvrđenim nepravilnostima vodi u elektroničkom ili formaliziranom obliku i na koji način.
Dopisom KLASA: 008-02/17-11/42, URBROJ: 521-GT-01-03-18-16 od 28. prosinca 2018. godine, koji je Povjerenik za informiranje zaprimio putem elektroničke pošte dana 2. siječnja 2019. godine, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova dalo je pojašnjenje kako se zahtjevi za vizu zaprimljeni u diplomatskim misijama/konzularnim uredima Republike Hrvatske obrađuju u Hrvatskom viznom informacijskom sustavu sukladno Uredbi o hrvatskom viznom informacijskom sustavu („Narodne novine“, broj 36/13. i 105/17.), te da u navedenom sustavu ne postoje funkcionalnosti na osnovi kojih bi se mogli pretraživati predmeti kod kojih su uočene eventualne nepravilnosti pri obradi u pojedinim diplomatskim misijama/konzularnim uredima. Nadalje se u dopisu navodi kako ako se pri obradi pojedinih predmeta ili povremenim pregledom predmeta u Hrvatskom viznom informacijskom sustavu ili na temelju obavijesti drugih viznih tijela zamijete nepravilnosti, otvara poseban predmet u Službi za vize Ministarstva vanjskih i europskih poslova u sustavu urudžbenog zapisnika u Ministarstvu, istovjetno kao i za sve konzularne predmete, te se od diplomatske misije/konzularnog ureda kod kojeg su zamijećene nepravilnosti traži očitovanje, a po zaprimanju istoga i ovisno o težini propusta, obavještavaju se ustrojstvene jedinice Ministarstvo vanjskih i europskih poslova koje mogu provesti nadzor nad tim uredom. Također se navodi kako se predmeti zahtjeva za vizu u skladu s člankom 44. stavkom 3. Pravilnika o vizama („Narodne novine“, broj 7/13. i 5/18.) čuvaju dvije godine od datuma odluke o zahtjevu, a kako se sukladno članku 27. Uredbe o hrvatskom viznom informacijskom sustavu predmeti iz spomenute baze brišu automatski nakon proteka 5 godine računajući od datuma isteka valjanosti vize, ako je viza izdana, novoga datuma isteka roka valjanosti vize, ako je viza produljena, datuma otvaranja predmeta zahtjeva u Hrvatskom viznom informacijskom sustavu, ako je podnositelj odustao od zahtjeva ili je postupak obustavljen, datuma odluke viznog tijela ako je viza odbijena, poništena ili ukinuta. Navodi se i da ako je podnositelj zahtjeva za vize stekao hrvatsko državljanstvo, predmet zahtjeva za vizu i uneseni u Hrvatski vizni informacijski sustav brišu se odmah. Vezano za nepravilnosti u izdavanju viza u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Teheranu, uključivši i 2009. godinu, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova u dopisu napominje kako podaci nisu objedinjeni te kako nije uspostavljena baza podataka na osnovi koje bi se jednostavnom pretragom moglo doći do objedinjenih podataka za 2009. godinu.
U žalbenom postupku utvrđeno je da iako je žalitelj specificirao da bi se tražena informacija odnosno podaci o nepravilnostima u izdavanju viza dostavljeni Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske i Sigurnosno-obavještajnoj agenciji tijekom 2009. godine odnosili na nepravilnosti u izdavanju viza u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Teheranu tijekom 2009. godine, s obzirom na način obrade podataka u Hrvatskom viznom informacijskom sustavu odnosno nepostojanje funkcionalnosti u tom sustavu na osnovi kojih bi se mogli pretraživati predmeti kod kojih su uočene eventualne nepravilnosti pri obradi u pojedinim diplomatskim misijama/konzularnim uredima, način vođenja predmeta i rokove čuvanja predmeta, neobjedinjenost podataka, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova pravilno postupilo kada je odbacilo žaliteljev zahtjev za pristup informacijama. Naime, Povjerenik za informiranje je stajališta kako je žaliteljev zahtjev za pristup informacijama postavljen preširoko odnosno isti je nedovoljno specificiran, te da Ministarstvo vanjskih i europskih poslova pravilno ocijenilo kako ono ne može sa sigurnošću utvrditi o kojoj se traženoj informaciji radi, budući da iz spisa predmeta proizlazi da bi tražena informacija bila sadržana u različitim dokumentima u različitim predmetima, a da podaci nisu objedinjeni. Napominje se kako Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, kao tijelo javne vlasti, temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama nema obvezu uložiti dodatan odnosno istraživati i ručno pregledavati svaki predmet kako bi utvrdilo jesu li i koji su podaci o nepravilnostima u izdavanju viza dostavljeni Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske i Sigurnosno-obavještajnoj agenciji tijekom 2009. godine.
Sukladno svemu navedenom,žalbeni navodi žalitelja ne mogu se prihvatiti kao osnovani.
Člankom 116. stavkom 1. točkom 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09.), propisano je da će drugostupanjsko tijelo odbiti žalbu ako utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu osnovano.
Na temelju provedenog žalbenog postupka Povjerenik za informiranje je utvrdio da je prvostupanjski postupak pravilno proveden i da je osporeno rješenje pravilno i na zakonu osnovano.
Stoga je na temelju članka 116. stavka 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan