KLASA: UP/II-008-07/19-01/214

URBROJ: 401-01/10-19-3

Zagreb, 19. ožujka 2019. godine

Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15) povodom žalbe ........., ........., Čilipi, izjavljene protiv rješenja Lučke uprave Dubrovnik, Broj: 238298/2019 od 07. veljače 2019. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

1. Poništava se rješenje Lučke uprave Dubrovnik, Broj: 238298/2019 od 07. veljače 2019. godine.

2. Odobrava se ......... pravo na pristup preslici Ugovora o koncesiji u svrhu gospodarskog korištenja pomorskog dobra zaključenog između Lučke uprave Dubrovnik i Luke Dubrovnik d.d. dana 19. srpnja 2015. godine.

3. Nalaže se Lučkoj upravi Dubrovnik da postupi sukladno točki 2. izreke ovog rješenja u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žalitelj) kojim je tražio koncesijski ugovor Luke Dubrovnik te bilo koji dokument/pravni temelj koji uređuje poslovanje navedenog društva na području Lučke uprave Dubrovnik, temeljem članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da prvostupanjsko tijelo smatra da zatražena informacija predstavlja poslovnu tajnu, te temeljem članka 15. stavka 3. točke 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da se vodi postupak NK 13/2014.

Protiv navedenog rješenja žalitelj je uložio žalbu u kojoj navodi što je predmet njegova zahtjeva za pristup informacijama. Ističe da je tijelo javne vlasti suprotno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama odbilo njegov zahtjev. Ulaže žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene zakona. Smatra da zatražena informacija ne može predstavljati poslovnu tajnu. Predlaže da se žalba uvaži.

Žalba je osnovana.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 08. lipnja 2018. godine tražio koncesijski ugovor Luke Dubrovnik te bilo koji dokument/pravni temelj koji uređuje poslovanje navedenog društva na području Lučke uprave Dubrovnik. Postupajući po navedenom zahtjevu, Lučka uprava Dubrovnik donijela je rješenje Broj: 238298/2019 od 07. veljače 2019. godine kojim je odbijen zahtjev žalitelja temeljem članka 15. stavka 2. točke 2. i članka 15. stavka 3. točke 1. Zakona o pravu na pristup informacijama.

U žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljen je spis na nadležno postupanje, uključujući i informaciju koja je predmet postupka.

Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Sukladno članku 15. stavku 2. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji, ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu.

Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.

Iz pobijanog rješenja u bitnom proizlazi da se žalitelju uskraćuje pravo na pristup informacijama iz razloga što zatražena informacija predstavlja poslovnu tajnu, odnosno jer se vodi postupak NK 13/2014.

Navedenu argumentaciju prvostupanjskog tijela nije moguće prihvatiti iz sljedećih razloga.

Člankom 5. stavkom 1. točkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama test razmjernosti i javnog interesa definira se kao procjena razmjernosti između razloga za omogućavanje pristupa informaciji i razloga za ograničenje te omogućavanje pristupa informaciji ako prevladava javni interes.

Iz navedene definicije proizlazi kako se navedenim testom procjenjuje odnos između dvaju zaštićenih interesa – interesa zaštite određene informacije i interesa pružanja informacije. Važno je naglasiti da su oba interesa legitimna i predstavljaju javni interes samim time što su uređeni zakonom i priznati kao legitimni – u javnom je interesu zaštiti vrijednosti i interese koji se štite kao što je u javnom interesu pružiti korisnicima informaciju koja je u posjedu tijela javne vlasti. Stoga je svrha ocijeniti je li javni interes da se omogući pristup informaciji veći od potencijalne i vjerojatne štete koja bi nastala objavom informacije.

U konkretnom slučaju, prvostupanjsko tijelo u osporenom rješenju ne daje nikakve argumente u prilog omogućavanja pristupa traženoj informaciji (iz rješenja se može zaključiti da navedeni test nije niti proveden), pa je prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenilo odredbu članka 16. u vezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Sukladno članku 34. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, 79/07) propisano je da stupanjem na snagu navedenog Zakona prestaju važiti odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, 108/96), osim odredbi navedenih u glavi 8. i 9. istog zakona.

Odredbom članka 19. stavka 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96) propisano je da poslovnu tajnu predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da se općim aktom ne može odrediti da se svi podaci koji se odnose na poslovanje pravne osobe smatraju poslovnom tajnom niti se poslovnom tajnom mogu odrediti podaci čije priopćavanje nije razložno protivno interesima te pravne osobe. 

Slijedom navedenog, Povjerenik za informiranje smatra da koncesijski ugovor po logici stvari ne može predstavljati proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada, a niti druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogli nastati štetne posljedice.

Osim toga, neosnovano je pozivanje prvostupanjskog tijela na odredbu članka 26.5.2. Ugovora o koncesiji kojom je propisano da su obje ugovorne strane dužne sve povjerljive podatke tretirati kao poslovne tajne, a iz sljedećih razloga.

Prvo, ugovor između dvaju tijela javne vlasti (jer je i Luka Dubrovnik d.d u vrijeme zaključenja ugovora o koncesiji predstavljala tijelo javne vlasti) ne može biti osnova za proglašenje poslovne tajne, jer poslovna tajna može biti samo određena zakonom, a koji stav je zauzet u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: UsII-14/15 od 22. svibnja 2015. godine.

Drugo, iz odredbe članka 26.5.3. točke f) Ugovora o koncesiji u bitnom proizlazi da povjerljivi podaci neće uključivati podatke koji moraju biti otkriven radi pozitivnim zakonodavstvom određenih uvjeta.

Osim toga, uvidom u Registar koncesija, koji je javno dostupan na linku http://servisi.fina.hr/regkonc/detalji.do?indeks=1 utvrđeno je da su javno dostupni sljedeći podaci: nazivi davatelja koncesije i koncesionara i njihovi osobni identifikacijski brojevi, naziv koncesije, vrsta koncesije, datum početka i datum isteka. Također je naveden ugovoreni iznos jednogodišnje naknade u iznosu od 224.831,31 kn, te koeficijent od 1,5% (varijabilni dio koncesije).

Sukladno članku 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11) pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu.

Člankom  67. stavkom 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama  propisano je da se koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti, korištenje postojeće podgradnje i nadgradnje, te građenje novih građevina i drugih objekata nadgradnje i podgradnje, daju na rok od 99 godine.

Iz stavka 3. navedenog članka u bitnom proizlazi da koncesiju za obavljanje lučkih djelatnosti daje lučka uprava na temelju javnog prikupljanja ponuda, a iz stavka 4. proizlazi da je za koncesiju na rok od 30 do 50 godina.

Uvidom u link http://www.mppi.hr/default.aspx?id=20753 utvrđeno je da je Vlada na sjednici dana 03. lipnja 2015. godine usvojila Odluku o davanju prethodne suglasnosti na Odluku Upravnog vijeća Lučka uprava Dubrovnik o izmjenama i dopunama Odluke o dodjeli prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje i održavanje određenih postojećih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području luke Dubrovnik (Gruž) klase: UP/I-342-01/01-03/1, urbroja: 2117-562-03-01, od 16. svibnja 2003. godine.

Također se usvojenom Odlukom daje suglasnost na Odluku Upravnog vijeća LU Dubrovnik, kojom se produžuje prvenstvena koncesija društvu Luka Dubrovnik d.d., radi izgradnje putničkog terminala za putnike sa kružnih putovanja, na daljnjih 38 godina, računajući od dana 19. srpnja 2015. godine, odnosno od dana završetka roka trajanja važeće koncesije, čime bi ukupno vrijeme trajanja prvenstvene koncesije iznosilo 50 godina.

Zaključno se navodi da stalni dio koncesijske naknade iznosi 1,5 Eura/m2 godišnje plativo po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, s time da se za korištenje prostora u Upravnoj zgradi obračunava u iznosu od 26,40 Eura/m2, a za korištenje zajedničkih objekata lučke podgradnje i nadgradnje, Ovlaštenik koncesije zadužen je plaćati naknadu u iznosu od 7.000,00 kuna. Promjenjivi dio koncesijske naknade iznosi 1,5% prihoda ostvarenog obavljanjem djelatnosti.

Slijedom svega navedenog, Povjerenik za informiranje smatra da ugovor o koncesiji predstavlja informaciju o javnog značaja, posebno imajući u vidu da se radi o koncesiji na općem dobru, pa se za navedenu informaciju pretpostavlja javni interes, pri čemu se ističe da je načelo transparenosti propisano člankom 20. Zakona o koncesijama kao jedno od načela prilikom davanja koncesija.

Kako je bitan sadržaj ugovora već javno objavljen u Registru koncesija, a i na gore navedenom linku Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Povjerenik za inforrmiranje smatra da ugovor o koncesiji kao upravni ugovor (dakle, ne ugovor privatnog prava), ne može predstavljati poslovnu tajnu (a što je i samo prvostupanjsko tijelo potvrdilo pozivajući žalitelja na uvid u ugovor, bez mogućnosti kopiranja, a kako je to opisano u obrazloženju prvostupanjskog rješenja).

U odnosu na pozivanje prvostupanjskog tijela na odredbu članka 15. stavka 3. točke 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, isto je neosnovano iz sljedećih razloga.

Sukladno članku 15. stavku 3. točki 1. Zakona o pravu na pristup informacijama tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako postoje osnove sumnje da bi njezino objavljivanje onemogućilo učinkovito, neovisno i nepristrano vođenje sudskog upravnog ili drugog pravno uređenog postupka.

Naime, i u slučaju navedenog zakonskog ograničenja prvostupanjsko tijelo ne daje nikakve razloge za pristup informaciji, odnosno ne provodi test razmjernosti i javnog interesa, čime je povrijeđena odredba članka 16. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Uvidom u dopis prvostupanjskog tijela upućenom Povjereniku za informiranje, proizlazi da je prvostupanjsko tijelo pod brojem NK13/2014 provodilo postupak davanja koncesije za javne usluge i koncesije za gospodarsko korištenje općeg dobra na pomorskom dobru u Luci Gruž. Dalje se navodi da je prvostupanjsko tijelo odlukom br. 9802-3/2016 na 98. sjednici Upravnog vijeća utvrdila da je raskinut Predugovor između Lučke uprave Dubrovnik i Dubrovnik international cruise port investment d.o.o., te da je navedeno društvo dopisima obavještavalo prvostupanjsko tijelo o mogućnosti korištenja pravnih sredstava radi zaštite prava.

Navedene razloge prvostupanjskog tijela nije moguće prihvatiti iz sljedećih razloga.

Naime, ostalo je nejasno na koji bi način dostava ugovora o koncesiji, čiji su bitni dijelovi javno objavljeni mogla utjecati na postupak davanja koncesije pod brojem NK 13/2014.

Osim toga, žalitelj traži važeći ugovor o koncesiji, pa činjenica na koji će način završiti predmetni spor po žalbi Dubrovnik international cruise port investment d.o.o., ne utječe na predmetni ugovor, jer iz spisa predmeta ne proizlazi da bi zbog navedenog postupka trebalo izmijeniti ugovor o koncesiji.

Ako bi i došlo do izmjena ugovora o koncesiji iz određenih okolnosti nakon podnošenja zahtjeva žalitelja u ovom postupku, navedeno također ne bi bilo od utjecaja na odluku u ovj pravnoj stvari, jer je u trenutku podnošenja zahtjeva za pristup informacijama pitanje koncesije regulirano ugovorom koji je predmet postupka.

Dakle, prvostupanjsko tijelo nije učinilo vjerojatnim da bi objavljivanje ugovora o koncesiji na bilo koji način moglo onemogućiti postupak davanja koncesije pod brojem NK 13/2014.

Vezano za navod prvostupanjskog tijela da žalitelj u žalbi izričito ne osporava zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 3. točke 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, ističe se da sukladno članku 108. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09) stranka u žalbi samo mora navesti zbog čega je nezadovoljna rješenjem (dakle ne mora se posebno osvrtati na zakonska ograničenja, jer navedeno Povjerenik za informiranje ispituje u žalbenom postupku temeljem članka 25. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama).

Člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da kad utvrdi da je žalba osnovana, Povjerenik će rješenjem korisniku omogućiti pristup informaciji.

Slijedom navedenog, valjalo je sukladno članku 117. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku u vezi s člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama riješiti kao u izreci.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

                                                           POVJERENICA ZA INFORMIRANJE

                                                           dr. sc. Zoran Pičuljan