KLASA: UP/II-008-07/18-01/926
URBROJ: 401-01/10-19-2
Zagreb, 22. siječnja 2019. godine
Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe vijećnice u Skupštini Zagrebačke županije Petre Prugovečki, ........., Sveti Ivan Zelina, izjavljene protiv rješenja trgovačkog društva Županijske ceste Zagrebačke županije d.o.o., Urbroj: 2603/2018 od 19. studenog 2018. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje trgovačkog društva društva Županijske ceste Zagrebačke županije d.o.o., Urbroj: 2603/2018 od 19. studenog 2018. godine.
2. Djelomično se odobrava Petri Prugovečki pravo na pristup preslici Ugovora o obvezama, ovlaštenjima i plaćanju direktora Društva od 28. rujna 2017. godine, na način da se na istom prekriju podaci o adresi i osobnom identifikacijskom broju direktora društva i predsjednice Nadzornog odbora, te se u tim dijelovima zahtjev za pristup informacijama odbija.
3. Nalaže se trgovačkom društvu Županijske ceste Zagrebačke županije d.o.o. da postupi sukladno točki 2. izreke ovog rješenja u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev za pristup informacijama Petre Prugovečki, vijećnice u Skupštini Zagrebačke županije (u daljnjem tekstu: žaliteljica) kojim je tražila presliku važećeg ugovora o međusobnim pravima, obvezama i ovlaštenjima sklopljenog između Društva i direktora Društva, temeljem članka 15. stavka 2. točaka 2. i 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da prvostupanjsko tijelo smatra da zatražene informacije predstavljaju poslovnu tajnu te zaštićene osobne podatke.
Protiv navedenog rješenja žaliteljica je uložila žalbu u kojoj u bitnom navodi da osporava predmetno rješenje u cijelosti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene zakona. Ističe da Zakon o zaštiti tajnosti podataka više nije na snazi, te da ni kazneno zakonodavstvo ne definira institut poslovne tajne. Dalje ističe da predmetni podatak predstavlja neklasificirani podatak. Navodi da je prvostupanjsko tijelo u 100% vlasništvu Zagrebačke županije, te smatra da je od javnog interesa kontroliranje uvjeta rada rukovodećih pozicija u tijelima javne vlasti. Dalje ističe da Zagrebačka županija financira društva, pa je od javnog interesa da takva informacija bude transparentna. Predlaže da se žalba uvaži.
Žalba je djelomično osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žaliteljica zahtjevom za pristup informacijama, koji je prvostupanjskom tijelu ustupljen dana 24. listopada 2018. godine tražila presliku važećeg ugovora o međusobnim pravima, obvezama i ovlaštenjima sklopljenog između trgovačkog društva Županijske ceste Zagrebačke županije d.o.o. i direktora društva.
U žalbenom postupku Povjereniku za informiranje dostavljen je spis na nadležno postupanje po žalbi žalitelja, uključujući i informacije koje su predmet postupka.
Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
Sukladno članku 6. Zakona o pravu na pristup informacijama informacije su dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovog Zakona.
Člankom 16. stavkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, osim ako informacija ne predstavlja klasificirani podatak.
Člankom 15. stavkom 2. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija proglašena poslovna ili profesionalna tajna, a člankom 15. stavkom 2. točkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.
Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.
Iz pobijanog rješenja, odnosno provedenog testa razmjernosti i javnog interesa u bitnom proizlazi da prvostupanjsko tijelo smatra da u konkretnom slučaju prevladava potreba zaštite poslovne tajne i osobnih podataka u odnosu na javni interes.
Navedeno stajalište prvostupanjskog tijela nije moguće prihvatiti iz sljedećih razloga.
Sukladno članku 34. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, 79/07) propisano je da stupanjem na snagu navedenog Zakona prestaju važiti odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, 108/96), osim odredbi navedenih u glavi 8. i 9. istog zakona.
Odredbom članka 19. stavka 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96.) propisano je da poslovnu tajnu predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da se općim aktom ne može odrediti da se svi podaci koji se odnose na poslovanje pravne osobe smatraju poslovnom tajnom niti se poslovnom tajnom mogu odrediti podaci čije priopćavanje nije razložno protivno interesima te pravne osobe.
Prema članku 26. navedenog Zakona, općim aktom pravne osobe pobliže se određuju način uporabe i čuvanja podataka koji se smatraju poslovnom tajnom, te mjere, postupci i druge okolnosti od interesa za čuvanje poslovne tajne.
Slijedom navedenog, suprotno navodima žaliteljice, institut poslovne tajne definiran je odredbom članka 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka, s obzirom da je i dalje na snazi glava 8 i 9 navedenog zakona.
Povjerenik za informiranje smatra da po logici stvari ugovor koji je sklopljen između prvostupanjskog tijela i direktora ne može predstavljati proizvodnu tajnu niti rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada, a niti druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja mogle nastupiti štetne posljedice za gospodarske interese, posebno imajući u vidu da prvostupanjsko tijelo ničim ne obrazlaže u čemu bi se sastojala šteta i za čije gospodarske interese.
Dakle, na traženu informaciju nije moguće primijeniti zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.
U odnosu na zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, ističe se sljedeće.
Sukladno članku 99. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. godine o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (dalje u tekstu: Opća uredba o zaštiti podataka), ista je u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u državama članicama od 25. svibnja 2018. godine.
Člankom 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da su osobni podaci svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi („ispitanik“): pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca.
Uvodnom odredom broj 4. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da bi obrada osobnih podataka trebala biti osmišljena tako da bude u službi čovječanstva. Dalje se navodi da pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo, te da ga se mora razmatrati u skladu s načelom proporcionalnosti, odnosno da se predmetnom Uredbom poštuju sva temeljna prava i uvažavaju slobode i načela priznata Poveljom koja su sadržana u ugovorima, uključujući slobodu izražavanja i informiranja.
Posebno se ističe da sama činjenica da određena informacija sadrži osobne podatke, ne znači da je navedeni podatak automatski zaštićen.
Osim toga, ističe se da u konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo nije niti razmotralo mogućnost primjene odredbe članka 15. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, prema kojoj će se preostali dijelovi informacije učinili dostupnim, ako tražena informacija sadrži i podatak koje podliježe ograničenju iz stavaka 2. i 3. navedenog članka.
Naime, predmet zahtjeva žaliteljice je ugovor između prvostupanjskog tijela i direktora društva, a činjenica što isti sadrži i osobne podatke, ne može biti razlog za odbijanje zahtjeva za pristup informacijama u cijelosti.
Slijedom navedenog, valjalo je u žalbenom postupku temeljem članka 25. stavka 5. Zakona o pravu na pristup informacijama provesti test razmjernosti te utvrditi mogu li se tražene informacije omogućiti žalitelju.
U odnosu na podatak o adresi i osobnom identifikacijskom broju direktora društva i predsjednice Nadzornog odbora, Povjerenik za informiranje smatra da ne preteže javni interes za omogućavanjem pristupa istim, već preteže potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da bi omogućavanje pristupa traženim podacima predstavljalo nepotrebno zadiranje u privatni život navedene osobe, pa je sukladno članku 15. stavku 5. Zakona o pravu na pristup informacijama trebalo prekriti navedene podatke.
Osim toga, također se ističe da iz spisa predmeta ne proizlazi da bi objava navedenih osobnih podataka doprinijela javnom interesu u smislu ostvarivanja temeljnih vrijednosti društvenog poretka i specifičnim načelima funkcioniranja tijela javne vlasti (kao što su dobro upravljanje, zakonitost, odgovornost, integritet).
Što se tiče podatka o imenu i prezimenu direktora društva, ističe se da je navedeni podatak javno objavljen na web stranici sudskog registra, iz kojeg razloga isti ne može predstavljati zaštićeni osobni podatak, a također se radi i o osobi čiji se rad financira iz javnih sredstava, a kako je to gore obrazloženo.
Osim toga, iz predmetnog ugovora (osim podatka o plaći) vidljivi su i drugi troškovi koje tijelo javne vlasti plaća direktoru društva (službeni automobil, službena putovanja i dr.), a koji troškovi nedvojbeno predstavljaju raspolaganje javnim sredstvima u smislu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Također treba imati u vidu činjenicu da se traže podaci za odgovornu osobu u tijelu javne vlasti, odnosno direktora koji vodi poslove društva.
Uvidom u sudski registar za trgovačko društvo Županijske ceste Zagrebačke županije d.o.o. utvrđeno je osnivač navedenog društva Zagrebačka županija.
Kako je osnivač navedenog društva jedinica regionalne samouprave za koje vrijedi načelo transparentnosti u djelovanju, tada se po logici stvari isto odnosi i na prvostupanjsko tijelo. Osim toga, Povjerenik za informiranje smatra da se u konkretnom slučaju o javnim sredstvima, posebno imajući u vidu činjenicu da iz izvatka iz sudskog registra proizlazi da je temeljni kapital prvostupanjskog tijela 23.348.000,00 kn.
Također treba uzeti u obzir činjenicu da prvostupanjsko tijelo obavlja djelatnost u općem interesu, u konkretnom slučaju održavanje i zaštita cesta, autocesta i planiranje razvitka javnih cesta.
Naime, riječ je o informacijama za koje bi žalitelj i svaka druga osoba imala pravo saznanja jer se radi o tijelu javne vlasti u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, pa bi informacije iz kojih je vidljivo trošenje javnih sredstava, radi transparentnog rada tijela javne vlasti, trebale biti dostupne javnosti u skladu s ciljem Zakona o pravu na pristup informacijama, a navedeni stav je potvrđen presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: UsII-246/18 od 20. rujna 2018. godine.
Slijedom navedenog, valjalo je sukladno članku 117. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09) u vezi s člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama riješiti kao u izreci.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENIK ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Zoran Pičuljan