KLASA: UP/II-008-07/14-01/378

URBROJ: 401-01/05-16-02

Zagreb, 7. 4. 2016.

Povjerenik za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13.), povodom žalbe Udruge Krizni Eko Stožer Marišćina, Viškovo, ………, Marčelji , izjavljene protiv rješenja Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, KLASA: UP/I-351-02/14-34/11, URBROJ: 563-09-01/16-14-2 od 21. 7. 2014. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama,  donosi sljedeće

RJEŠENJE

1. Poništava se rješenje Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, KLASA: UP/I-351-02/14-34/11, URBROJ: 563-09-01/16-14-2 od 21. 7. 2014. godine.

2. Predmet se dostavlja prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost  (u daljnjem tekstu: Fond), odbijen je zahtjev za pristup informacijama Udruge Krizni Eko Stožer Marišćina (u daljnjem tekstu: žalitelj), temeljem članka 23. stavka 5. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da se traži informacija koja se ne smatra informacijom u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. navedenog Zakona.

Žalitelj je  na pobijano rješenje pravovremeno izjavio žalbu Povjereniku za informiranje, u kojoj u bitnom navodi kako ulaže žalbu na oglušivanje na pitanja postavljena zahtjevom za pristup informacijama od 17. 7. 2014. godine, te kako je neosporno da je Republika Hrvatska donijela Zakon o potvrđivanju Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša 13. 12. 2006. godine. Žalitelj navodi kako je spomenuta međunarodna konvencija sastavni dio pravnog poretka Republike Hrvatske i ima veću pravnu snagu od domaćeg zakona, pa tako i Zakona o pravu na pristup informacijama. Žalitelj ističe protupravno ponašanje službenija za informiranje koji samovoljno i restriktivno tumači domaći zakon, koji je u neskladu i restriktivniji od  međunarodno preuzete obveze Republike Hrvatske

Žalba je osnovana.

Uvidom u spis predmeta je utvrđeno kako je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 17. 7. 2014. godine zatražio od Fonda dostavu sljedećih informacija: 1. Stručnu podlogu temeljem koje je donesena odluka da se izgradnja ŽCGO Marišćina vodi prema FIDIC žutoj knjizi; 2. Tko je donio odluku da se projekt realizira prema FIDIC žutoj knjizi; 3. Što Fond poduzima ili će poduzeti u vezi neizvršavanja 13 korektivnih mjera na projektu ŽCGO Marišćina koje je poduzeću TD Ekoplus d.o.o. naložila Županijska skupština Primorsko-goranske županije 18. 7. 2013 godine?

Člankom 23. stavkom 5. točkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se traži informacija koja se ne smatra informacijom u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. ovog Zakona.

Člankom 5. stavkom 1. točkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano kako je  informacija  svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra ili u bilo kojem drugom obliku, neovisno o načinu na koji je prikazana (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi zapis).

Fond u obrazloženju rješenja navodi kako zakonska definicija informacije ne uključuje obvezu tijela javne vlasti da sastavlja odgovore na postavljena pitanja ili obavlja dodatne aktivnosti, a kako bi zapravo tek  nastala zatražena informacija. Pristup informacijama u smislu Zakona o pravu na pristup informacijama uključuje dobivanje preslike gotove informacije koju tijelo javne vlasti  posjeduje (određeni dokument, CD i sl.), a  upiti za koje kao odgovor ne postoji gotova informacija, ne ulaze u područje predmetnog Zakona.

Povjerenik za informiranje je u žalbenom postupku utvrdio kako je Fond, prilikom rješavanja žaliteljevog zahtjeva za pristup informacijama nepotpuno utvrdio činjenično stanje te je neodgovarajuće primijenilo odredbe materijalnog prava.

Slijedom navedenog, neprihvatljivo je uskraćivanje pristupa informacije samim citiranjem zakonske definicije,  bez davanja dodatnih obrazloženja ili dokaza. Fond se niti u jednom trenutku u obrazloženju nije osvrnuo na točke iz postavljenog zahtjeva, niti je dao pojašnjenje vezano uz moguće (ne)postojanje zatražene informacije, već je samo protumačio definiciju informacije, što se može generalno primijeniti na bilo koji zahtjev.

Osim toga, žalitelj u točki 1. zahtjeva traži konkretnu informaciju u  materijaliziranom obliku, odnosno stručnu podlogu temeljem koje je donesena odluka da se izgradnja ŽCGO Marišćina vodi prema FIDIC žutoj knjizi, stoga je u tom dijelu rješenja Fond pogrešno primijenio materijalno pravo.

Naime, ukoliko je Fond utvrdio da ne posjeduje predmetnu stručnu podlogu, trebao je rješenjem odbaciti zahtjev, sukladno članku 23. stavku 4. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Budući da su pitanja zaštite okoliša pitanja od javnog interesa, posebno uređena domaćom i međunarodnom pravnom regulativom, tijela javne vlasti bi prilikom rješavanja zahtjeva koji se odnose na okolišna pitanja, trebala imati na umu cilj Zakona o pravu na pristup informacijama, koji je omogućavanje i osiguravanje ostvarivanja Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Slijedom navedenog, prilikom odlučivanja o zahtjevu za pristup informacijama  Fond nije uzeo u obzir Zakon o zaštiti prirode („Narodne novine“, broj 80/13) koji određuje da su priroda i dijelovi prirode od interesa za Republiku Hrvatsku i uživaju njezinu osobitu zaštitu, a zaštita i očuvanje prirode se pored ostalih načela temelji i na načelu da javnost ima pravo na slobodan pristup informacijama o stanju prirode.

Člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00.,124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - pročišćeni tekst) jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.

Također, Fond nije uzeo u obzir da je okoliš dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu čineći time informacije o okolišu informacijama od posebnog značaja i interesa za javnost. Iz perspektive zaštite okoliša, suvremeni društveni i gospodarski razvoj predstavlja prekretnicu u naporima za očuvanje zdravog okoliša, očuvanja kakvoće ljudskog života, zdravlja te biljnog i životinjskog svijeta. Ustavna je obveza države da, vođena načelima održivog razvoja, svima osigura uvjete za zdrav okoliš. Međutim, to nije isključivo obveza države, već je obveza svakoga, da u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posveti zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Pravo na sudjelovanje javnosti u odlučivanju o određenim djelatnostima vezano za pitanja zaštite okoliša, predstavlja značajan alat koji građanima daje legitimaciju da budu aktivni sudionici u kreiranju odluka i politika koje se odnose na zaštitu okoliša. U tom smislu, dostupnost informacija o okolišu od posebne je važnosti i javnog interesa. Pristup informacijama i sudjelovanje javnosti u pitanjima koja se tiču okoliša uređen je Zakonom o zaštiti okoliša (Narodne novine 80/13, 153/13 i 78/15.), ujedno i Uredbom o informiranju i sudjelovanju javnosti i zainteresirane javnosti u pitanjima zaštite okoliša (Narodne novine 64/08) koja je donesena temeljem Zakona iz 2007. godine. Zakonom iz 2013. godine preuzeta je Direktiva 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/313/EEZ (SL L 41, 14.2. 2003.) te je ujedno usklađena s Konvencijom o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša (Aarhuška konvencija), koja je implementirana u hrvatsko pozitivno pravo Zakonom o potvrđivanju Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša („Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 1/07.). Aarhuška konvencija, čija je svrha razvoj okolišne demokracije i koja predstavlja međunarodni pravni okvir u području zaštite okoliša za sve stranke Konvencije, je u odnosu na Hrvatsku stupila na snagu 25. lipnja 2007. godine.

Potrebno je naglasiti kako je člankom 154. i 155. Zakona o zaštiti okoliša propisano kako je tijelo javne vlasti dužno osigurati pristup informacijama o okolišu, koje posjeduje i/ili nadzire, u skladu s ovim Zakonom i posebnim propisima kojima se uređuje pravo javnosti na pristup informacijama, s tim da se pravo pristupa informacijama o okolišu odnosi na svaku informaciju u pisanom, vizualnom, slušnom, elektroničkom ili bilo kojem drugom dostupnom obliku, koja se odnosi na Zakonom taksativno pobrojana okolišna pitanja. Člankom 158. stavkom 6. Zakona o zaštiti okoliša  propisano je da je Povjerenik za informiranje žalbeno tijelo u slučaju odbijanja zahtjeva za davanje informacija o okolišu

U ovom predmetu Fond mora razmotriti sve točke žaliteljevog zahtjeva i utvrditi posjeduje li ikakve informacije koje žalitelj traži ili koje se odnose na pitanja iz žaliteljevog zahtjeva. Ujedno Fond mora ispravno primijeniti materijalno pravo u situaciji kada žalitelj traži određenu informaciju u obliku dokumenta, a tijelo javne vlasti ne posjeduje informaciji niti nema saznanja gdje se informacija nalazi.

Prilikom ponovnog rješavanja zahtjeva, Fond mora uzeti u obzir preuzete međunarodne dokumente koji se odnose na pristup informacijama u pitanjima koja se tiču okoliša, ali i domaće zakone koji se odnose na zaštitu prirode i okoliša. Iz navedenog proizlazi kako pristup okolišnim informacijama ima posebno pravno uređenje, te u slučajevima rješavanja takvih zahtjeva treba razmatrati omogućavanje pristupa informacijama u širem opsegu i fleksibilnije.

Stoga je na temelju članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) poništeno prvostupanjsko rješenje, a predmet se zbog prirode upravne stvari dostavlja na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.

U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno je utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja te ih prikazati u spisima predmeta i potkrijepiti odgovarajućim dokazima, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti ovu upravnu stvar.                  

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred  Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

                                                           POVJERENICA ZA INFORMIRANJE

dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.