KLASA: UP/II-008-07/18-01/294
URBROJ: 401-01/05-18-2
Zagreb, 11. 9. 2018.
Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka. 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe udruge FUTURIST, zastupane po predsjedniku udruge ......... iz Zagreba, ........., izjavljene protiv rješenja Hrvatske gospodarske komore, KLASA: 008-02/18-04/07, URBROJ: 311-05-04-18-02 od 15. 3. 2018. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Hrvatske gospodarske komore, KLASA: 008-02/18-04/07, URBROJ: 311-05-04-18-02 od 15. 3. 2018. godine.
2. Odobrava se udruzi FUTURIST pravo na pristup preslici popisa zaposlenih u Hrvatskoj gospodarskoj komori u veljači 2018. godine.
3. Nalaže se Hrvatskoj gospodarskoj komori da u roku od 8 dana od zaprimanja ovog rješenja omogući udruzi FUTURIST pristup odobrenoj informaciji, sukladno točki 2. izreke ovog rješenja.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem Hrvatske gospodarske komore (u daljnjem tekstu: HGK) odbijen je zahtjev za pristup informacijama udruge FUTURIST (u daljnjem tekstu: žalitelj) kojim je zatražen popis zaposlenih u HGK-u veljači 2018. godine. Žaliteljev zahtjev odbijen je temeljem članka 23. stavka 5. točke 2. i 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz razloga što zatražena informacija predstavlja poslovnu tajnu, zaštićena je zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka, odnosno jer žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.
Protiv osporenog rješenja žalitelj je izjavio žalbu u kojoj u bitnom navodi kako rješenje osporava u cijelosti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene zakona. Žalitelj u nastavku žalbe navodi kako je općepoznato da je popis zaposlenih u tijelu javne vlasti podatak od javnog interesa, što potvrđuje i praksa ostvarivanja prava na pristup informacijama. Osim toga, žalitelj smatra kako HGK pogrešno i bez dokaza navodi kako je ostvarena zloupotreba prava na pristup informacijama, pogotovo zato jer žalitelj podnosi svega jedan do dva zahtjeva za pristup informacijama mjesečno. Slijedom navedenog, žalitelj smatra kako nema utemeljenog razloga za odbijanje zahtjeva za pristup informacijama i uskratu tražene informacije, stoga predlaže da se da se njegova žalba uvaži.
Žalba je osnovana.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je kako je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 28. 2. 2018. godine zatražio popis zaposlenih (stanje veljača 2018.) u HGK-u.
Uvidom u obrazloženje pobijanog rješenja utvrđeno je kako HGK u bitnom citira odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama koje se odnose na ograničenje pristupa informacijama zbog poslovne i profesionalne tajne, odredbe koje se odnose na zaštitu osobnih podataka te odredbe koje se odnose na obvezu provođenje testa razmjernosti i javnog interesa prije donošenja odluke. HGK smatra kako predmetna informacija sadrži personalizirane podatke koji sukladno članku 2. stavku 1. točki 1. Zakona o zaštiti osobnih podataka („Narodne novine“, broj 103/03., 118/06., 41/08., 130/11., 106/12. – pročišćeni tekst) omogućuju izravnu identifikaciju fizičkih osoba, odnosno čiji se identitet može utvrditi izravno, te ujedno navodi kako je HGK svojim općim aktom, Pravilnikom o zaštiti tajnosti podataka HGK, osobne podatke radnika klasificirala poslovnom tajnom, te ujedno predstavlja profesionalnu tajnu. HGK navodi kako je po provedenom testu razmjernosti i javnog interesa utvrdio kako interes za traženjem konkretne informacije ne predstavlja javni interes te kao takav ne prevladava pred pravom pojedinca na zaštitu osobnih podataka te zaštitu profesionalne i poslovne tajne, odnosno ne nalazi se legitimni cilj javnog interesa koji bi bio ispunjen dostavom ovakve informacije. HGK, osim navedenog, zaključuje da s obzirom na prirodu postavljenog zahtjeva i ostalih zaprimljenih zahtjeva korisnika, na temelju kojih proizlazi kako su funkcionalno povezani te kojima se zahtijevaju informacije koje su po svojoj prirodi istovrsne, te s obzirom na postojanje činjenice učestalog podnošenja zahtjeva od strane korisnika, dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti te iz takvog postupanja korisnika proizlazi kako korisnik zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.
U žalbenom postupku je utvrđeno kako je HGK prilikom rješavanja žaliteljevog zahtjeva za dopunom informacije pogrešno utvrdio činjenično stanje, nakon čega je nepravilno primijenio pravni propis.
Prvenstveno je utvrđeno kako se HGK nepravilno pozvao na zakonsku odredbu čuvanja profesionalne tajne, budući da je člankom 27. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96.) propisano kako profesionalnu tajnu predstavljaju podaci o osobnom ili obiteljskom životu stranaka koje saznaju svećenici, odvjetnici, zdravstveni i socijalni djelatnici, i druge službene osobe u obavljanju svog poziva.
HGK je, nadalje, po sudu Povjerenice za informiranje propustio prikazati činjenice i okolnosti koje opravdavaju uskratu zatražene informacije jer ista predstavlja poslovnu tajnu odnosno zaštićene osobne podatke, te je ujedno propustio provesti test razmjernosti i javnog interesa na način propisan člankom 16. stavkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Člankom 23. stavkom 5. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako se ispune uvjeti propisani u članku 15. stavcima 2., 3. i 4., a u vezi s člankom 16. stavkom 1. ovog Zakona. Člankom 15. stavkom 2. točkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija poslovna ili profesionalna tajna, dok je odredbom članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka. Člankom 16. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovog Zakona, dužno prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa.
Naime, bez obzira što je HGK u obrazloženju rješenja napomenuo kako je proveo test razmjernosti i javnog interesa, u žalbenom postupku je utvrđeno kako tijelo javne vlasti nije u konkretnom slučaju dalo argumente zašto bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u predmetnoj upravnoj stvari zaštićeni interes bio ozbiljno povrijeđen, te nije obrazložilo zašto prevladava potreba zaštite prava na ograničenje u odnosu na javni interes.
Općenita formulacija kako „interes za traženjem konkretne informacije ne predstavlja javni interes te kao takav ne prevladava pred pravom pojedinca na zaštitu osobnih podataka te zaštitu profesionalne i poslovne tajne“ ne predstavlja provođenje testa razmjernosti i javnog interesa jer ne daje nikakva obrazloženja kakve su to moguće ugroze te koji je njihov stupanj i način manifestiranja, imajući na umu konkretnu informaciju zatraženu zahtjevom.
Poslovnu tajnu prema stavku 1. članka 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96.), predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese.
Slijedom navedene definicije poslovne tajne, HGK je u prvostupanjskom postupku bio dužan pružiti valjano obrazloženje kojim bi se jasno i nedvosmisleno identificirali razlozi zbog kojih bi omogućavanjem pristupa zatraženim informacijama dovelo do štetnih posljedica za nečije gospodarske interese, što je ratio legis instituta poslovne tajne.
S obzirom na to da HGK u pobijanom rješenju navodi kako traženi podaci sukladno Pravilniku o zaštiti tajnosti HGK predstavljaju poslovnu tajnu, žalbeno tijelo napominje kako Zakon o pravu na pristup informacijama predstavlja organski zakon kojim se razrađuje ustavom zajamčeno temeljeno ljudsko pravo na pristup informacijama u posjedu tijela javne vlasti, stoga slijedom pravnog načela lex superior derogat legi inferiori Zakon o pravu na pristup informacijama predstavlja viši pravni akt od navedenog Pravilnika, tako da prilikom njihove kolizije, odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama derogiraju odredbe Pravilnika.
Što se tiče zaštite osobnih podataka zaposlenih, ukazujemo kako je člankom 2. stavkom 1. točkom 1. Zakona o zaštiti osobnih podataka („Narodne novine“, broj 103/03., 118/06., 41/08., 130/11., 106/12. – pročišćeni tekst), koji je bio na snazi u vrijeme rješavanja zahtjeva, propisano je da je osobni podatak svaka informacija koja se odnosi na identificiranu fizičku osobu ili fizičku osobu koja se može identificirati (ispitanik); osoba koja se može identificirati je osoba čiji se identitet može utvrditi izravno ili neizravno, posebno na osnovi identifikacijskog broja ili jednog ili više obilježja specifičnih za njezin fizički, psihološki, mentalni, gospodarski, kulturni ili socijalni identitet. Odredbom članka 7. stavka 1. podstavka 1. do 8. istog Zakona propisani su pravni temelji prikupljanja i obrade osobnih podataka, dok je u članku 11. stavku 3. Zakona o zaštiti osobnih podataka propisano da je zabranjeno davanje osobnih podataka na korištenje drugim primateljima za čiju obradu, odnosno korištenje nisu ovlašteni prema odredbama članka 7. i članka 8. stavka 2. ovoga Zakona te ako je svrha za koju se osobni podaci traže na korištenje suprotna odredbi članka 6. stavka 2. i 3. ovoga Zakona.
Postavlja se pitanje zašto HGK nije našao elemente javnog interesa u postavljenom zahtjevu za pristup informacijama, pogotovo ako se uzme u obzir da je HGK pravna osoba s javnim ovlastima te da članarina HGK-u i doprinos javnoj ovlasti HGK, koje su komorski prihod, predstavljaju zakonom određen parafiskalni namet, koji se nalazi u registru neporeznih prihoda (http://www.mfin.hr/adminmax/docs/RNP080905.pdf).
U tom smislu HGK nije uzeo u obzir odredbu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, kojom je propisano kako su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja postupka testa razmjernosti i javnog interesa, osim ako informacija predstavlja klasificirani podatak.
Zaposlenici u tijelima javne vlasti, naime, na svoja radna mjesta uglavnom dolaze javnim natječajem, plaćeni su iz javnih sredstava i djeluju u javnom interesu, stoga su njihova imena i prezimena te podaci kao što su opis poslova, bruto plaća i sl. javno dostupni podaci.
Slijedom navedenog, iako ime i prezime fizičke osobe predstavlja osobni podatak, to ne znači da takav podatak u svakom slučaju predstavlja i zaštićeni osobni podatak, a to pogotovo ne znači u slučaju kada je fizička osoba zaposlenik u tijelu javne vlasti.
Također treba imati na umu dosadašnju praksu Povjerenika za informiranje, ali i upravnosudsku praksu koja je te odluke potvrđivala, kako bi određeni podaci o zaposlenicima u tijelima javne vlasti trebali biti javno dostupni.
Stoga, imajući u vidu sve ranije navedeno, napominje se kako Zakon o pravu na pristup informacijama, a pogotovo njegov članak 16., predstavlja pravni temelj iz članka 8. stavka 2. Zakona o zaštiti osobnih podataka, temeljem kojeg se zatraženi osobni podaci mogu dati kada su zatraženi zahtjevom za pristup informacijama.
Zaključno, HGK je pogrešno primijenio zakonske odredbe kada je ustanovio da je došlo do zloupotrebe prava na pristup informacijama.
Člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.
Naime, člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00.,124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - pročišćeni tekst) jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom. Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su sve informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona, a ograničenja su propisana člankom 15. navedenog Zakona.
S obzirom na citirane ustavne i zakonske odredbe, potrebno je istaknuti kako je cilj Zakona o pravu na pristup informacijama omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama u skladu s načelima otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
U tom je smislu tijelo javne vlasti dužno u rješenju kojim uskraćuje pristup informacijama dati jasne, nedvosmislene i činjenično utemeljene argumente kojima se podupiru razlozi uskrate prava na pristup informacijama, s obzirom na to da onemogućavanje pristupa informaciji predstavlja iznimku od navedenog zakonskog cilja i onemogućavanje korisnika da konzumiraju ustavom propisano temeljno ljudsko pravo na pristup informacijama u posjedu tijela javne vlasti.
Prilikom razmatranja definicije djela zloupotrebe prava na pristup informacijama, kako je propisano člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, mogli bi je razložiti na subjektivni i objektivni element, te na cjelinu u kojoj se subjektivni i objektivni element međusobno nadopunjuju.
Subjektivni element zloupotrebe možemo prepoznati u prvom dijelu definicije, u kojem stoji kako „jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.“ Slijedom navedenog, prilikom utvrđivanja subjektivnog elementa zloupotrebe je potrebno utvrditi subjektivni odnos podnositelja zahtjeva prema cilju koji se postiže podnošenjem zahtjeva, odnosno ima li podnositelj zahtjeva namjeru zloupotrebljavanja prava.
Iako prema Zakonu o pravu na pristup informacijama podnositelji zahtjeva ne moraju navoditi razloge zbog kojih traže informaciju, slučajevi potencijalne zloupotrebe prava su drugačiji jer rješavatelj zahtjeva odnosno rješavatelj žalbe mora uzeti u obzir i širi kontekst podnošenja zahtjeva, ciljeve koji se žele postići podnošenjem zahtjeva te međusobni odnos podnositelja zahtjeva i tijela javne vlasti.
Subjektivni element zloupotrebe bi stoga mogao ući u moralnu kategoriju, koja stavlja u odnos podnositelja zahtjeva, tijelo javne vlasti i javni interes.
Objektivni element zloupotrebe možemo prepoznati u drugom dijelu definicije, u kojem stoji „…osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.“
Objektivni element zloupotrebe ukazuje na činjenicu da iako ponekad kod podnositelja zahtjeva ne mora postojati subjektivni element zloupotrebe, biće djela zloupotrebe prava na pristup informacijama može biti ostvareno i prekomjernim podnošenjem zahtjeva, što dovodi do opterećivanja rada i funkcioniranja tijela javne vlasti te onemogućavanja tijela javne vlasti da obavlja svoju djelatnost, koja se u slučaju tijela javne vlasti obavlja u javnom interesu.
Drugim riječima, u slučajevima kada su prekomjerno opterećeni radni kapaciteti tijela javne vlasti, može se dogoditi da dođe do ugrožavanja javnog interesa, koji se odražava u redovitom funkcioniranju tijela javne vlasti, ostvarivanju njegove izvorne svrhe te u konačnici zaštiti prava trećih osoba koja ulaze u međuodnos sa tijelom javne vlasti i koje očekuju da će tijelo javne vlasti ispuniti svoju zakonom predviđenu javnu svrhu.
Razumljivo je da kada se spoje subjektivni i objektivni element zloupotrebe, rezultat bi se trebao iskazivati u prekoračivanju pravne i moralne granice primjene instituta prava na pristup informacijama, što rezultira u neproporcionalnom i neopravdanom opterećivanju rada i funkcioniranja tijela javne vlasti.
U tom se slučaju pokreće pitanje potrebe ograničavanja prava na pristup informacijama radi zaštite resursa i dostojanstva tijela javne vlasti, ali i radi zaštite samog pravnog poretka, stoga je nužno razmotriti konkretan odnos žalitelja i tijela javne vlasti kako bi se utvrdilo postojanje zloupotrebe prava na pristup informacijama.
Ako u konkretnom slučaju procjenjujemo žaliteljevu namjeru da zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, trebali bi razmotriti njegov interes za informacijama koje traži i relevantnost zatraženih informacija za širu zajednicu, učestalost podnošenja zahtjeva prema tijelu javne vlasti i način obraćanja prema tijelu, opseg zatraženih informacija i moguće opterećenje koje bi tijelo javne vlasti imalo prilikom omogućavanja pristupa informaciji.
Slijedom navedenog, razmatrajući interes žalitelja za traženom informacijom u konkretnom slučaju, ali i u drugim povezanim zahtjevima, budući da se razmatra pitanje zloupotrebe prava, vidljivo je kako žalitelj traži informacije koje se uglavnom odnose na trošenje financijskih sredstava HGK-a, te samim time na zakonitost djelovanja tijela javne vlasti, odnosno raspolaganje javnim sredstvima financiranim parafiskalnim nametima: članarinom i doprinosom
Takav tip informacija ulazi u krug informacija za koje postoji javni interes za njihovim dobivanjem, koje nisu trivijalne i čije traženje potiče jačanje odgovornosti rada tijela javne vlasti i njihovu usklađenost za propisima, te posljedično jača povjerenje građana u vladavinu prava.
U skladu s navedenim, HGK bi u određenom opsegu bio dužan i proaktivno, na svojim internetskim stranicama objavljivati informacije iz članka 10. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, a u odnosu na ovaj slučaj pogotovo financijska izvješća, podatke o prihodima i rashodima tijela javne vlasti, podatke o izvršenju financijskog plana i slično.
Osim toga, članak 16. stavak 3. Zakona o pravu na pristup informacijama propisuje kako su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, osim ako informacija predstavlja klasificirani podatak. Slijedom navedenog, bez obzira što se u ovoj upravnoj stvari razmatra pitanje zloupotrebe prava, u kojem slučaju se ne provodi test razmjernosti i javnog interesa, činjenica da korisnik traži informacije koje se odnose na potrošnju financijskih sredstava tijela javne vlasti, ukazuje na postojanje javnog interesa za omogućavanjem pristupa navedenim informacijama.
HGK u pobijanom rješenju također nije uspio dokazati niti subjektivnu niti objektivnu namjeru zloupotrebe prava na pristup informacijama, odnosno nije uspio dokazati da žalitelj očito zloupotrebljava svoje pravo, niti da je tijelo javne vlasti posebno opterećeno i da zbog žaliteljevih zahtjeva trpi redovita djelatnost i normalno funkcioniranje tijela javne vlasti.
Naime, HGK u pobijanom rješenju nije uspio dokazati malicioznost žalitelja prilikom podnošenja zahtjeva, niti njihovu namjeru da šikaniraju tijelo javne vlasti Njegovi zahtjevi ujedno nisu zlonamjerno intonirani, niti sadrže pejorativan diskurs. Gledano sa pozicije podnositelja zahtjeva u obraćanju prema tijelu javne vlasti, predmetni zahtjevi su u skladu sa načelom međusobnog poštovanja i suradnje, propisanog člankom 9.a Zakona o pravu na pristup informacijama.
Razmatrajući sadržaj i količinu žaliteljevih zahtjeva za pristup informacijama uvidom u Upisnik o zahtjevima HGK-a za 2017. i 2018. godinu, u žalbenom je postupku utvrđeno kako je žalitelj u 2017. godini imao jedan zahtjev, dok je u 2018. godini u trenutku podnošenja predmetne dopune zahtjeva imao prije toga podnesena tri zahtjeva za pristup informacijama.
Razmatranjem žaliteljevih zahtjeva utvrđeno je kako su zahtjevi određeni, jasni te obuhvaćaju jedan segment djelatnosti tijela javne vlasti, nisu raspršeni na ukupno poslovanje, nisu prekomjerni i neozbiljni te ne ugrožavaju ostvarivanje prava drugih građana. Ponovno se napominje kako se zahtjevi odnose na raspolaganje javnim sredstvima tijela javne vlasti.
Prilikom utvrđivanja bića djela zloupotrebe prava na pristup informacijama, kako je propisano člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, Povjerenica za informiranje nije utvrdila žaliteljevu subjektivnu namjeru zloupotrebe prava, niti je utvrdila objektivno opterećivanje rada i funkcioniranja tijela javne vlasti te onemogućavanje tijela javne vlasti da obavlja svoju djelatnost.
Slijedom navedenog, Povjerenica za informiranje nije utvrdila razloge za ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 2. i točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer se traženi podaci ne mogu smatrati poslovnom tajnom ili profesionalnom tajnom, niti predstavljaju zaštićeni osobni podatak, kao što u ovom slučaju nije došlo do zloupotrebe prava na pristup informacijama, kao što je propisano člankom 23. stavkom 5. točkom 5. navedenog Zakona, stoga je utvrđeno da javni interes za dostupnošću zatražene informacije prevladava nad potrebom zaštite od nastanka moguće štete po zaštićene interese.
Člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da kad utvrdi da je žalba osnovana, Povjerenik će rješenjem korisniku omogućiti pristup informaciji.
Stoga je na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku i članka 25. stavka 7. Zakona o pravu na pristup informacijama riješeno kao u izreci rješenja.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENICA ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.