KLASA: UP/II-008-07/18-01/39
URBROJ: 401-01/06-18-3
Zagreb, 25.5.2018.
Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13. i 85/15.), povodom žalbe ......... iz Zagreba, ........., izjavljene protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Broj: Sui-244/17-2 od 14.12.2017. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Broj: Sui-244/17-2 od 14.12.2017. godine.
2. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odbijen je zahtjev za pristup informacijama ......... (u daljnjem tekstu: žaliteljica) od 29.11.2017. godine, kojim je od navedenog tijela javne vlasti zatražila podatke o broju neriješenih predmeta iz upisnika „Rev”, „Uzz” i „I Kž” odnosno prikaz za svaku vrstu predmeta po godini kada su predmeti zaprimljeni, broj neriješenih predmeta po svakoj godini te ukupan broj neriješenih predmeta, temeljem članka 23. stavka 5. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz razloga jer se ne radi o informaciji u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. navedenog Zakona.
Protiv osporenog rješenja žaliteljica je pravovremeno izjavila žalbu, u kojoj u bitnom navodi kako istu izjavljuje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene zakona te pogrešne primjene procesnih odredbi. Žaliteljica ističe da je od tijela javne vlasti zatražila obične statističke podatke o radu suda, koji postoje i obrađuju se u elektronskom obliku u sustavu eSpis i nisu objavljeni na web stranici suda, jer se na istoj objavljuju samo zbirni podaci za tromjesečje i to samo ukupan broj predmeta, ali da isti nisu prikazani po godinama primitka. Pojašnjava kako je začuđuje tvrdnja iz obrazloženja osporenog rješenja da Vrhovni sud Republike Hrvatske ne vodi službenu evidenciju o predmetima kako je to zatraženo u njezinom zahtjevu, jer je potpuno iste informacije zatražila ranije te dobila u kratkom roku, pa joj nije jasno kako to da je isti sud 2016. godine imao takve podatke, a u 2017. godini nema. Ističe da svi sudovi u Republici Hrvatskoj vode evidencije i upisnike u sustavu eSpis, da se u istom vode pojedinačni podaci i ukupni podaci o svakom predmetu i svakoj radnji u predmetu, pa se statistički podaci mogu izlistati iz navedenog sustava, kao i da to ne predstavlja nikakav dodatni trud niti stvaranje nove informacije. Žaliteljica nadalje navodi kako je sustav eSpisa reguliran Pravilnikom o radu u sustavu eSpis koji je objavljen u Narodnim novinama te da nije potrebno ulagati poseban trud da bi se došlo do traženih podataka, jer svi podaci postoje u elektroničkom obliku i u jednom su dijelu javno dostupni na internetu. Također, žaliteljica uz žalbu prilaže presliku njezinog zahtjeva od 19.9.2016. godine i odgovor Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Sui-191/16 od 29.9.2016. godine, radi usporedbe sa zahtjevom u predmetnom slučaju te navodi da se radi o potpuno istom zahtjevu. Zaključno, žaliteljica navodi kako nema zakonskog razloga za odbijanje njezinog zahtjeva, osporavajući zakonsku utemeljenost obrazloženja osporenog rješenja, pa predlaže Povjerenici za informiranje da isto poništi i omogući joj pristup zatraženim informacijama. Predlaže da se žalba uvaži.
Žalba je osnovana
Iz spisa predmeta je razvidno kako je žaliteljica dana 29.11.2017. godine podnijela zahtjev za pristup informacijama kojim je zatražila sljedeće informacije: vezano za upisnike predmeta „Rev” - revizije, „UZZ” - zahtjev za zaštitu zakonitosti u upravnim predmetima i „I Kž” - drugostupanjski kazneni predmeti, za svaku vrstu predmeta moli broj neriješenih predmeta tako da se prikaže po godini kada su predmeti primljeni na Vrhovnom sudu koliko je neriješenih predmeta po svakoj godini, kao i ukupan broj. U zahtjevu žaliteljica također navodi kako će platiti sve troškove dostave traženih informacija. Također je utvrđeno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom navedenog zahtjeva donio osporeno rješenje Broj: Sui-244/17-2 od 14.12.2017. godine o odbijanju predmetnog zahtjeva žaliteljice, temeljem odredbe članka 23. stavka 5. točke 4. iz razloga što se istim traže informacije koje se ne mogu smatrati informacijom u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama. U obrazloženju osporenog rješenja je navedeno da Vrhovni sud Republike Hrvatske ne vodi službenu evidenciju o predmetima na način kako je to zatraženo u predmetnom zahtjevu te da bi, kako bi se utvrdili zatraženi podaci, morao postaviti poseban upit u bazi podataka pojedinih upisnika, pregledati pojedinačno svaki predmet i uložiti dodatni trud da bi se stvorilo novu informaciju, a što ne predstavlja obvezu tijela javne vlasti u smislu odredbe članka 5. stavka 1. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Članak 1. Zakona o pravu na pristup informacijama u bitnom propisuje kako se ovim Zakonom uređuje pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti, dok članak 5. stavak 1. točka 3. navedenog Zakona propisuje kako je „informacija“ svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra, neovisno o načinu na koji je prikazan (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi zapis), koji je tijelo izradilo samo ili u suradnji s drugim tijelima ili dobilo od druge osobe, a nastao je u okviru djelokruga ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti.
Slijedom navedenog, ostvarivanje prava na pristup informaciji u smislu citirane odredbe predstavlja pristup već gotovoj, postojećoj informaciji i ne predstavlja obvezu tijela javne vlasti da daje odgovore na pitanja. Pristup informaciji znači dobivanje preslike određenog dokumenta, snimke ili nekog drugog zapisa podataka i ne predstavlja obvezu tijela javne vlasti da obavlja određene radnje, odnosno izrađuje novu informaciju ili mišljenje, vrši analize, daje tumačenja i slično.
Prije donošenja rješenja nadležno tijelo mora utvrditi pravo stanje stvari i u tu svrhu utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, pridržavajući se pri tome pravila koja vrijede za dokazni postupak. Prema ocjeni Povjerenice za informiranje u ovom slučaju činjenično stanje nije u potpunosti, a niti pravilno utvrđeno jer činjenice koje se nalaze u spisima ovog predmeta nisu argumentirane odnosno potkrijepljene odgovarajućim dokazima.
Naime, u drugostupanjskom postupku je utvrđeno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio predmetni zahtjev žaliteljice temeljem odredbe članka 23. stavka 5. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obrazloženjem kako se informacije koje je u zahtjevu zatražila žaliteljica ne bi mogle smatrati informacijom jer kao takve ne postoje, nego bi se iste trebalo stvarati odnosno uložiti dodatni trud i provesti analizu podataka iz postupaka koji se vode u tijelu javne vlasti, pa su iz navedenog razloga odbili predmetni zahtjev kao neosnovan.
Međutim, iz priloga predmetne žalbe je utvrđeno da je žaliteljica uz istu priložila po sadržaju identičan zahtjev za pristup informacijama, koji je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske podnijela 19.9.2016. godine, kao i dopis Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Sui-191/16 od 29.9.2016. godine, u kojem su joj u obliku tabelarnih prikaza dostavljeni svi zatraženi podaci. S obzirom na navedenu dostavljenu dokumentaciju te navode tijela javne vlasti iz obrazloženja osporenog rješenja, nije bilo razvidno je li Vrhovni sud Republike Hrvatske po ranijem zahtjevu žaliteljice informacije koje su joj po istom dostavljene izradilo, ili ih je na jednostavan način moglo ispisati iz svoje baze podataka o upisnicima predmeta koji se vode pred navedenim sudom, pa je stoga od navedenog tijela javne vlasti dana 17. i 18.5.2018. godine zatraženo da se službenicima iz ureda Povjerenice za informiranje na prikladan način omogući uvid u informacije koje su predmet postupka, odnosno uvid u način na koji isto tijelo vodi podatke u predmetnim upisnicima, kako bi se moglo nedvojbeno utvrditi činjenice o navedenom. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dopisom od 22.5.2018. godine putem elektroničke pošte izvijestio Povjerenicu za informiranje kako ostaje kod navoda iz osporenog rješenja, navodeći kako Zakon o pravu na pristup informacijama ne predviđa postupanje Povjerenika za informiranje u postupku po žalbi neposrednim uvidom u informacije kod tijela javne vlasti, citirajući odredbu članka 25. stavka 4. navedenog Zakona, s napomenom da navedeno tijelo javne vlasti nema izrađene zatražene informacije pa ne može sukladno navedenoj odredbi dostaviti iste u žalbenom postupku.
U pogledu gore navedene obavijesti Vrhovnog suda Republike Hrvatske ističe se da je člankom 47. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku propisano da službena osoba utvrđuje sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje o upravnoj stvari, a da je stavkom 2. istog članka propisano da će službena osoba pribaviti po službenoj dužnosti podatke o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi javnopravno tijelo kod kojeg se vodi postupak, odnosno drugo javno pravno tijelo ili sud.
Nadalje, ističe se da je člankom 115. stavkom 3. Zakona o općem upravnom postupku propisano da će drugostupanjsko tijelo riješiti stvar na temelju činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku. Kad činjenice nisu u potpunosti utvrđene ili su pogrešno utvrđene u prvostupanjskom postupku, drugostupanjsko će tijelo upotpuniti postupak samo ili putem prvostupanjskog tijela.
Naime, u konkretnom slučaju je sporno to što je samo prvostupanjsko tijelo u 2016. godini po sadržajno identičnom zahtjevu istoj korisnici omogućilo pristup informacijama, a u predmetnom slučaju tvrdi kako ne posjeduje takve informacije, pa je stoga od istog tijela zatražen uvid u način vođenja u predmetnom zahtjevu zatraženih podataka.
S obzirom da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije sukladno svojim zakonskim obvezama Povjerenici za informiranje omogućio uvid u informacije koje su predmet postupka, neovisno u kojem obliku se iste vode kod prvostupanjskog tijela a što je bio dužan učiniti sukladno odredbi članka 25. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, a što je bilo nužno da bi se točno utvrdile činjenice u drugostupanjskom postupku po žalbi protiv rješenja prvostupanjskog tijela te da nije pružilo nikakve dokaze koji potkrepljuju navode iz osporenog rješenja, osporeno je rješenje nužno poništiti i vratiti predmet na prvostupanjski postupak.
Prvostupanjsko tijelo je pri rješavanju predmetnog zahtjeva prije svega dužno provjeriti da li zatraženu informaciju iz zahtjeva posjeduje kao izrađenu informaciju ili ne, odnosno mora točno utvrditi koje od zatraženih informacija ima u svom posjedu, a nakon što utvrdi činjenice postupiti sukladno odredbama članka 23. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Slijedom navedenog, u ponovnom postupku po zahtjevu za pristup informacijama žaliteljice od 29.11.2017. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u obvezi provjeriti ima li u svom posjedu izrađene informacije (u nekom od zakonski propisanih oblika informacije), a iz kojih se mogu iščitati podaci vezani za pojedinačne dijelove zahtjeva korisnice u kojima se traži broj primljenih i neriješenih predmeta po naznačenim parametrima. Naime, po logici stvari proizlazi da bi Vrhovni sud Republike Hrvatske trebao imati statističke podatke o svom radu, iz kojih bi se morali moći iščitati i podaci koji se traže u predmetnom zahtjevu, pri čemu se ne ulazi u to da navedeni sud objavljuje tromjesečne statističke podatke sukladno svojim drugim obvezama. Slijedom navedenog Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon što u ponovnom postupku utvrdi sve relevantne činjenice, u obvezi donijeti odluku o mogućnosti pristupa zatraženim informacijama navedenim u predmetnom zahtjevu.
U slučaju kada tijelo javne vlasti posjeduje traženu informaciju iz zahtjeva te ograničava pristup istoj, dužno je prije donošenja odluke kod pojedinih ograničenja iz članka 15. Zakona o pravu na pristup informacijama provesti test razmjernosti i javnog interesa sukladno članku 16. istog Zakona. Navedeni test podrazumijeva da tijelo javne vlasti, kada rješava konkretni zahtjev za pristup informacijama koje su iz kategorije izuzetaka iz članka 15. Zakona o pravu na pristup informacijama, mora procijeniti hoće li omogućavanje tih informacija biti u interesu javnosti i hoće li od njihovog omogućavanja biti više koristi nego štete po zaštićene interese iz navedenog članka Zakona. Kada se nakon provedbe testa razmjernosti i javnog interesa utvrdi da preteže zaštita nekog od interesa iz članka 15. stavka 2., 3. i 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, tijelo javne vlasti je u obvezi donijeti obrazloženo rješenje o odbijanju zahtjeva, na koje bi korisnik imao pravo žalbe. Obveza donošenja rješenja postoji i u slučaju kada se korisniku omogućava djelomičan pristup informacijama (omogućavanje pristupa uz zaštitu određenih dijelova), a sukladno članku 23. stavku 3. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Člankom 117. stavkom 2. Zakona o općem upravnom postupku je propisano kad je za donošenje novoga rješenja, s obzirom na prirodu upravne stvari, nužno neposredno rješavanje prvostupanjskog tijela, a drugostupanjsko tijelo utvrdi da rješenje treba poništiti, dostavit će predmet na ponovno rješavanje prvostupanjskom tijelu.
S obzirom na sve navedeno te da je iz spisa predmeta razvidno da je u predmetnom slučaju tijelo javne vlasti postupajući po zahtjevu žaliteljice propustilo utvrditi ključne činjenice pa je, na temelju članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku riješeno je kao u izreci rješenja, a predmet se zbog prirode upravne stvari dostavlja prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno je utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, činjenice prikazati u spisima predmeta i potkrijepiti ih odgovarajućim dokazima, te utvrditi mogu li se preslike zatraženih informacija ili određenih dijelova zatraženih informacija temeljem odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama dostaviti žaliteljici i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nakon primitka rješenja u zakonskom roku riješiti ovu upravnu stvar.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENICA ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.