KLASA: UP/II-008-04/14-01/346

URBROJ: 401-01/06-18-2

Zagreb, 18.5.2018.

Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka. 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13.), povodom žalbe novinara ......... iz Zagreba, ........., izjavljene protiv rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave KLASA: UP/I-413-01/14-01/87, URBROJ: 513-02-2320/3-14-2 od 20.6.2014. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

1. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Carinske uprave, KLASA: UP/I-413-01/14-01/87, URBROJ: 513-02-2320/3-14-2 od 20.6.2014. godine.

2. Odobrava se ......... pravo na pristup zatraženim informacijama dostavom preslika:

- popisa uvoznika azbesta od 2006. do 2010. godine

- popisa uvoznika azbesta od 2011. do 2014. godine.

3. Nalaže se Ministarstvu financija, Carinskoj upravi, da u roku od 30 dana od dana     primitka ovog rješenja postupi sukladno točki 2. izreke ovog rješenja.

O b r a z l o ž e n j e

Osporenim rješenjem je u točki 1. izreke djelomično odbijen zahtjev za pristup informacijama ......... (dalje u tekstu: žalitelj) temeljem odredbe članka 23. stavka 5. točke 2., a u vezi s člankom 15. Zakona o pravu na pristup informacijama, iz razloga što je zatražena informacija - popis svih tvrtki i fizičkih osoba koji su od 1.1.2006. godine do 7.3.2014. godine, uvozili proizvode odnosno robu koja u sebi sadrži azbest, konkretno vezano za uvoz roba koje se vode pod tarifnim oznakama 2524, 6811, 6812 i 6813 - poslovna ili profesionalna tajna, porezna tajna i jer se na istu primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuje zaštita osobnih podataka te jer bi dostavljanje traženih podataka bilo protivno odredbama propisa kojima se eksplicitno određuje ovlaštenje i /ili dužnost carinske službe. U točki 2. izreke osporenog rješenja omogućen je djelomičan pristup informacijama te je žalitelju u pogledu predmetnog zahtjeva dostavljen tablični prikaz sa podacima o razdoblju uvoza, tarifnim brojevima, neto težini te informacija o tome da li su za navedenu robu bile potrebne kakve posebne dozvole, odnosno jesu li se pojedini uvoznici azbesta izuzimali od restrikcija u bilo kojoj aktivnosti koja se odnosi na robe navedene u zahtjevu.

Protiv osporenog rješenja imenovani je pravodobno uložio žalbu u kojoj u bitnome navodi kako je tijelo javne vlasti suprotno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama, djelomično odbilo pružiti informacije o nazivima tvrtki i fizičkih osoba pozivanjem na iznimke navedene u članku 15. stavku 2., 3. i 4. istog Zakona. Navodi da je temeljno načelo propisano Zakonom o pravu na pristup informacijama načelo javnosti i slobodnog pristupa informacijama, pa stoga svaku iznimku od istog treba tumačiti i primjenjivati što je moguće uže te da mu je odbijanjem dijela zahtjeva uskraćeno zakonsko ostvarenje prava na pristup informacijama. Nadalje, navodi kako je tijelo javne vlasti pogrešno primijenilo Zakon o pravu na pristup informacijama  s obzirom da u osporenom rješenju ne navodi koju vrstu iznimki predstavljaju zatražene informacije, već se poziva na nekoliko iznimki propisanih u članku 15. Zakona te dodatno navodi kako je pružanje zatraženih informacija ograničeno u smislu članka 15. Carinskog zakonika zajednice (Uredba Vijeća EEZ-a br. 2913/92 od 12.10.1992.) kao službena tajna. Navodi kako je člankom 8. Općeg poreznog zakona („Narodne novine″, broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12. i 73/13.) definirana porezna tajna te da iz navedene odredbe proizlazi kako se radi o podacima danim u okviru poreznog postupka te kako je Zakonom o provedbi carinskih propisa Europske unije („Narodne novine″ broj 54/13.) jasno definiran postupak carinskog nadzora i carinski postupak te da se isti postupak ne može smatrati poreznim postupkom u smislu Općeg poreznog zakona, pa se sukladno navedenom zatražene informacije ne mogu smatrati poreznom tajnom. Vezano za navode iz osporenog rješenja kao se na zatražene informacije treba primijeniti odredba članka 15. Carinskog zakonika zajednice, žalitelj napominje da iz navedene odredbe jasno proizlazi da se službenom tajnom smatraju podaci koji su već po svojoj naravi povjerljivi ili su pribavljani na povjerljiv način, a da se nazivi pravnih osoba te fizičkih osoba-uvoznika ne mogu sami po sebi smatrati povjerljivim. Žalitelj ističe je Zakonom o sudskom registru („Narodne novine″, broj 1/95., 57/96.,1/98., 30/99., 45/99., 54/05., 40/07., 91/10., 90/11. i 148/13.) regulirana javna knjiga koja sadrži podatke o upisanim subjektima koja je javna te da među iste spadaju i pravne osobe-uvoznici, čiji su nazivi zatraženi odnosno da nazivi pravnih osoba predstavljaju javni podatak. Nadalje, žalitelj navodi kako se Zakon o zaštiti osobnih podataka („Narodne novine“, broj 103/03., 118/06., 41/08., 130 /11. i 106/12., - pročišćeni tekst) primjenjuje isključivo na fizičke osobe te prema navedenom nazivi pravnih osoba ne mogu biti zaštićeni navedenim zakonom, a u pogledu fizičkih osoba čija imena i prezimena jesu osobni podaci, ističe da se radi o fizičkim osobama uvoznicima proizvoda odnosno robe koja u sebi sadrži azbest, pa iz tog razloga smatra da u konkretnom slučaju postoji opravdani javni interes koji preteže nad zaštitom osobnih podataka, kao i da njihova privatnost davanjem traženih informacija ne bi bila ugrožena. Žalitelj nadalje obrazlaže kako se radi o uvozu vrlo opasne tvari koja ima poguban utjecaj na zdravlje ljudi i okoliš te kako je Zakonom o kemikalijama (Narodne novine broj 18/13.) radi zaštite života i zdravlja ljudi te zaštite okoliša od štetnog djelovanja kemikalija propisuju uvjeti  koje moraju ispunjavati pravne i fizičke osobe za obavljanje djelatnosti proizvodnje, stavljanja na tržište i korištenja kemikalija, regulira zabrana i u posebnim uvjetima propisuje proizvodnja te stavljanje u promet i uporaba azbestnih vlakana te proizvoda kojima su ta vlakna namjerno dodana. Također, navodi kako je prema Zakonu o provedbi Uredbe EZ br. 689/2008 Europskog parlamenta i Vijeća o izvozu i uvozu opasnih kemikalija reguliran poseban režim carinskog nadzora proizvoda i robe koji sadrže azbest te da je još tijekom pretpristupnih pregovora o ulasku Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije naša zemlja u potpunosti prihvatila, kao dio europske pravne stečevine, i potpunu zabranu uvoza, izvoza, proizvodnje, transporta i uopće svih aktivnosti s azbestom, s izuzetkom tek ekstremno rijetkih i najstrože kontroliranih proizvoda u iznimnim situacijama te da je Europska unija azbest u potpunosti zabranila Direktivom 1999/77/EC, koja se primjenjuje od početka 2005. godine. Nadalje, žalitelj ističe i da je prema Zakonu o obveznom zdravstvenom nadzoru radnika profesionalno izloženih azbestu („Narodne novine″ broj 79/07. i 139/10) reguliran način praćenja zdravstvenog stanja radnika izloženih azbestu te kako je Republika Hrvatska kao dio europske pravne stečevine prihvatila zabranu rada s azbestom navedenu u Direktivi 2009/148/EC, s izuzetkom samo strogo ograničenih i kontroliranih situacija. Isto tako, navodi da se sukladno Pravilniku o načinu i postupcima gospodarenja otpadom koji sadrži azbest („Narodne novine″, broj 042/2007) emisija azbesta u zrak, ispust azbesta u vode i nastanak krutog otpada koji sadrži azbest moraju spriječiti ili smanjiti na izvoru u mjeri u kojoj je to razumno provedivo te da se istim pravilnikom propisuju način i postupci sprječavanja onečišćenja okoliša azbestom, načini i postupci gospodarenja otpadnim azbestom i otpadom koji sadrži azbest, a u svrhu zaštite ljudskog zdravlja i okoliša. Zaključno, žalitelj navodi kako smatra da je u konkretnom slučaju postoji izuzetan opravdani javni interes, a u prilog svojoj tvrdnji navodi kako je za članak o tome da je unatoč zabrani uvoza od 1. siječnja 2006. godine u Republiku Hrvatsku uvezeno 11 677 tona proizvoda koji su sadržavali azbest, nagrađen Velebitskom degenijom te nagradom Marija Jurić Zagorka, istaknuvši da iz svega navedenog proizlazi da ne postoje razlozi za djelomično odbijanje zahtjeva za pristup informacijama odnosno uskratu dijela u istom zatraženih informacija. Predlaže da se žalba uvaži.

Žalba je osnovana.

Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su sve informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona, a ograničenja su propisana člankom 15. navedenog Zakona.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama zatražio od Ministarstva financija, Carinske uprave, dostavu sljedećih informacija: cjelovit popis svih tvrtki i fizičkih osoba koji su od 1.1.2006. godine do 7.3.2014. godine, uvozili proizvode odnosno robu koja u sebi sadrži azbest, konkretno vezano za uvoz roba koje se vode pod tarifnim oznakama 2524, 6811, 6812 i 6813. Žalitelj je naglasio kako je neophodno da traženi podaci sadrže i popis roba, količine koje su tvrtke ili pojedinci uvozili, kao i datume pojedinih uvoza dotičnih roba od strane tvrtki ili fizičkih osoba. Također, žalitelj je zatražio da mu se posebno naglasi ukoliko je uvoznik pri nekom od pojedinih uvoza takvih roba imao posebnu dozvolu nadležnih tijela za takav uvoz zbog posebnih potreba Republike Hrvatske, izuzimao se od restrikcija za uvoz, izvoz, transport, proizvodnju ili bilo koju od aktivnosti koje se odnose na robe koje sadrže azbest, a što je hrvatskim zakonima zabranjeno od 1.1.2006. godine. Nadalje je utvrđeno da je tijelo javne vlasti povodom navedenog zahtjeva donijelo rješenje KLASA: UP/I-413-01/14-01/87, URBROJ: 513-02-2320/3-14-2 od 20.6.2014. godine, kojim se djelomično odbija žaliteljev zahtjev jer su traženi podaci zaštićeni kao podaci koji predstavljaju službenu i poslovnu tajnu, poreznu tajnu te se na iste primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuje zaštita osobnih podatka. U točki 2. citiranog rješenja tijelo javne vlasti je omogućilo žalitelju djelomičan pristup informacijama te mu dostavilo tablični prikaz sa podacima o razdoblju uvoza, tarifnim brojevima, neto težini te informaciju o tome da li su za navedenu robu bile potrebne kakve posebne dozvole, odnosno jesu li se pojedini uvoznici azbesta izuzimali od restrikcija u bilo kojoj aktivnosti koja se odnosi na robe navedene u zahtjevu.

U drugostupanjskom postupku je Ministarstvo financija, Carinska uprava, dopisom KLASA: UP/I-413-01/14-01/87, URBROJ: 513-02-2320/03-13-05 od 23.7.2014. godine dostavila Povjerenici za informiranje spis predmeta čiji su sastavni dio u zahtjevu zatražene informacije: cjelovit popis svih trgovačkih društava i fizičkih osoba koji su od 1.1.2006. godine do 7.3.2014. godine, uvozili proizvode odnosno robu koja u sebi sadrži azbest, konkretno vezano za uvoz roba koje se vode pod tarifnim oznakama 2524, 6811, 6812 i 6813. Također, je dostavljena tablica koja sadrži razdoblje uvoza, tarifni broj pod kojim je roba uvezena, neto težinu uvezene robe te informaciju da li su za navedenu robu bile potrebne kakve posebne dozvole koje se zahtijevaju pri carinskim postupcima za takvu robu i iz kojih bi potom bilo razvidno jesu li se pojedini uvoznici izuzimali od restrikcija na uvoz, izvoz, transport, proizvodnju ili bilo koju od aktivnosti koje se odnose na predmetne robe, a koja je povodom predmetnog zahtjeva omogućena žalitelju. Vezano za rješavanje predmetnog zahtjeva, prvostupanjsko tijelo također je kao dio spisa predmeta dostavilo izvješće sa sastanka, radnog naziva - Provođenje testa razmjernosti i javnog interesa, održanog 28.5.2014. godine u Ministarstvu financija, Carinskoj upravi. 

Uvidom u osporeno rješenje utvrđeno je da je u istom navedeno kako je prvostupanjsko tijelo prije donošenja odluke provelo test razmjernosti i javnog interesa sukladno obvezi iz članka 16. stavka 2. Zakona o pravu na pristup informacijama te da komisija koja je provodila navedeni test nije našla uporište za omogućavanje pristupa cjelovitoj informaciji te opravdavanje interesa javnosti za davanjem iste, a s obzirom da prema podacima koje sadrži tražena informacija, nije ugrožena ni kršena niti jedna zakonom propisana procedura kod uvoza robe te da bi se omogućavanjem tražene informacije u cjelini ozbiljno povrijedio interes zaštite podataka odnosno kako je navedenim testom utvrđeno da u pogledu dijela zatražene informacije prevladava zaštita prava na ograničenje. U osporenom rješenju se naglašava kako su traženi podaci pohranjeni u evidencije koje vodi Carinska uprava i koje prikuplja u obavljanju poslova iz svoje nadležnosti, a da pravo uvida u evidencije imaju zainteresirane osobe i to u onaj dio koji se odnosi na njihove podatke.

Dakle, iz rješenja prvostupanjskog tijela razvidno je da se isto temelji na stajalištu da su traženi podaci zaštićeni kao podaci koji predstavljaju službenu i poslovnu tajnu, poreznu tajnu te da se na iste primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuje zaštita osobnih podatka  te poslovna tajna.

Povjerenica za informiranje je u drugostupanjskom postupku razmotrila navode žalbe, zapisnik o provedenom testu razmjernosti i javnog interesa prvostupanjskog tijela i ostalu dokumentaciju u spisu predmeta, te je utvrdila da osporeno rješenje treba poništiti. Naime, iz dostavljene dokumentacije je utvrđen da je prvostupanjsko tijelo razmotrilo mogućnost djelomičnog omogućavanja informacija, međutim da nije u dovoljnoj mjeri prepoznalo interes javnosti u pogledu informacija o pravnim osobama koje su uvozile azbest a koji sadrži tvari opasne po zdravlje građana.

Stoga je Povjerenica za informiranje ispitujući pravilnost testa razmjernosti i javnog interesa u prvostupanjskom postupku, u žalbenom postupku razmotrila da je li žalitelju moguće odobriti pristup zatraženim informacijama, a također i utvrdila da li se pristup traženoj informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavka 2. i 3. ovog Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.

Člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00.,124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - pročišćeni tekst) jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.

Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama u skladu s načelima otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Odredbom članka 34. Zakon o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07.) propisano je da stupanjem na snagu ovoga Zakona prestaju važiti odredbe Zakona o zaštiti tajnosti podataka (»Narodne novine«, br. 108/96.) osim odredbi navedenih u glavi 8. i 9. istog Zakona. Glava 8. Zakona o zaštiti tajnosti podataka sadrži odredbe o poslovnoj tajni. 

Članak 19. stavak 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 108/96.) propisuje da poslovnu tajnu predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese. Stavak 2. istog  članka Zakona propisuje da se općim aktom ne može odrediti da se svi podaci koji se odnose na poslovanje pravne osobe smatraju poslovnom tajnom niti se poslovnom tajnom mogu odrediti podaci čije priopćavanje nije razložno protivno interesima te pravne osobe.

Člankom 29. stavkom 1. Zakona o carinskoj službi („Narodne novine″, broj 68/13. i 30/14.) propisano je da u prikupljanju, evidentiranju, obradi i korištenju osobnih te drugih podataka i obavijesti Carinska uprava posebno skrbi o zaštiti osobnih i drugih podataka te o njihovoj tajnosti i povjerljivosti. Stavkom 2. navedenog članka propisano je da se prilikom primjene ovlasti iz članka 24. ovoga Zakona primjenjuju propisi kojima se uređuje zaštita osobnih podataka i podataka koji predstavljaju poslovnu i drugu tajnu.

U članku 8. stavku 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine″, broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) je propisano da je porezno tijelo dužno kao poreznu tajnu čuvati sve podatke koje porezni obveznik iznosi u poreznom postupku te sve druge podatke u vezi s poreznim postupkom kojima raspolaže, kao i podatke koje razmjenjuje s drugim državama u poreznim stvarima.

U članku 1. stavku 1. Zakona o kemikalijama („Narodne novine″, broj 18/13.) propisano je da se  radi zaštite života i zdravlja ljudi te zaštite okoliša od štetnog djelovanja kemikalija ovim Zakonom propisuju uvjeti koje moraju ispunjavati pravne i fizičke osobe za obavljanje djelatnosti proizvodnje, stavljanja na tržište i korištenja kemikalija te uvjeti za obavljanje uslužnih ili posredničkih poslova, pri kojima ne dolaze u neposredan doticaj s kemikalijama.

U odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o provedbi carinskih propisa Europske unije („Narodne novine″, broj 84/13. - prestao važiti donošenjem Zakona o provedbi carinskog nadzora zakonodavstva Europske unije, „Narodne novine″ broj 40/16.) je propisano da se knjiženja i druga evidentiranja koja se odnose na primjenu carinskih propisa moraju obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno. Evidencije koje se odnose na primjenu carinskih propisa moraju biti sukladne s poreznim, knjigovodstvenim i drugim evidencijama i ispravama osobe ili osoba na koje se odnose. Stavkom 2. istog članka je propisao da evidencije iz stavka 1. ovoga članka obuhvaćaju i sve pripadajuće knjigovodstvene i carinske isprave koje se odnose na podatke upisane u evidenciju.

Gore navedena odredba prenesena je u članak 21. stavak 1. Zakona o provedbi carinskog nadzora zakonodavstva Europske unije („Narodne novine″, broj 40/16.) kojom je propisano da evidencije koje se odnose na primjenu carinskog zakonodavstva moraju biti sukladne s poreznim, knjigovodstvenim i drugim evidencijama i ispravama osobe ili osoba na koje se odnose. Stavkom 2. istog članka je propisano da evidencije iz stavka 1. ovoga članka obuhvaćaju i sve pripadajuće knjigovodstvene i carinske isprave koje se odnose na podatke upisane u evidenciju. U stavku 3. navedenog članka je propisano da se u svrhu provedbe carinske provjere i naknadne provjere evidencije moraju predočiti i učiniti dostupnima carinskom uredu.

Odredbom članka 4. Zakona o provedbi carinskog nadzora zakonodavstva Europske unije je propisano da je carinsko tijelo u Republici Hrvatskoj nadležno za primjenu odredbi carinskog zakonodavstva donesenog na razini Unije, odredbi zakonodavstva Unije o carinskoj provedbi prava intelektualnog vlasništva i ovoga Zakona Ministarstvo financija, Carinska uprava (u daljnjem tekstu: Carinska uprava).

Člankom 3. stavkom 1. Zakona o provedbi Uredbe (EU) br. 649/2012 o izvozu i uvozu opasnih kemikalija (Narodne novine, broj 41/14.) je propisano da je nadležno tijelo za provedbu Uredbe (EU) br. 649/2012 i ovoga Zakona ministarstvo nadležno za zdravlje (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Stavkom 2. istog članka je propisano da je ministar nadležan za zdravlje ovlašten donijeti pravilnik kojim će pobliže urediti pojedina pitanja uvoza i izvoza opasnih kemikalija radi provedbe pravno obvezujućih akata Europske unije donesenih na temelju Uredbe (EU) br. 649/2012. U stavku 3. navedenog članka je propisano da pri provedbi ovoga Zakona Ministarstvo surađuje sa središnjim tijelima državne uprave nadležnima za poslove poljoprivrede, zaštite okoliša, prometa, pomorstva, gospodarstva i carinskog nadzora.

U članku 5. stavku 1. Zakona o provedbi Uredbe (EU) br. 649/2012 o izvozu i uvozu opasnih kemikalija je propisano da inspekcijski nadzor nad provedbom Uredbe (EU) br. 649/2012 i ovoga Zakona obavljaju sanitarni inspektori sukladno propisima kojima je uređen djelokrug i ovlasti sanitarne inspekcije te nadzor nad kemikalijama. Stavkom 2. istog članka je propisano da carinski nadzor nad provedbom Uredbe (EU) br. 649/2012 i ovoga Zakona obavlja Carinska uprava Ministarstva financija.

Člankom 7. stavkom 1. Zakona o provedbi Uredbe (EU) br. 649/2012 o izvozu i uvozu opasnih kemikalija je propisano da nadzor nad izvozom i uvozom opasnih kemikalija obavljaju carinska tijela u skladu s člankom 19. Uredbe (EU) br. 649/2012 i ovoga Zakona, pri čemu obavljaju sljedeće zadaće: obavještavaju sanitarnog inspektora na granici o prispijeću pošiljke u svrhu obavljanja sanitarnog nadzora nad opasnim kemikalijama; provjeravaju je li izvoznik prilikom izvoza opasne kemikalije na koju se primjenjuje Uredba (EU) br. 649/2012 u polje 44 izvozne deklaracije naveo referentni identifikacijski broj; provjeravaju je li navedeni referentni identifikacijski broj ispravan, a samim tim i dopuštenost izvoza; provjeravaju u okviru carinskog nadzora jesu li opasne kemikalije na koje se primjenjuje Uredba (EU) br. 649/2012 u skladu s podacima koji su navedeni u izvoznoj deklaraciji i pratećim ispravama. Stavkom 2. istog članka je propisano da carinska tijela na temelju članka 22. Uredbe (EU) br. 649/2012 Ministarstvu, povodom njegova zahtjeva, dostavljaju podatke o provedbi carinskog nadzora nad izvozom opasnih kemikalija.

U članku 1. Liste opasnih kemikalija čiji je promet zabranjen, odnosno ograničen („Narodne novine″, broj 39/10.) koju je donijelo Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi na temelju članka 53. stavka 2. Zakona o kemikalijama („Narodne novine″, broj 150/05. i 53/08.) azbest je, između ostalih, naveden kao opasna kemikalija. U dodatku 1. Unosa 28. - Karcinogene tvari: Kategorija 1A (Tablica 3.1.)/kategorija 1. (Tablica 3.2) navedene liste, između ostalih je naveden azbest te su u dodatku 7. iste liste, navedene posebne odredbe o označavanju proizvoda koji sadrže azbest.

Uzimajući u obzir sve gore citirane odredbe, iz kojih proizlazi da tražene informacije iz zahtjeva obvezno prikuplja Ministarstvo financija, Carinska uprava, prilikom provođenja carinskog postupka u odnosu na uvoz opasnih kemikalija, u koje spada i azbest te je isti također i karcinogena tvar, odnosno da se iste informacije ne prikupljaju tijekom poreznog postupka, Povjerenica za informiranje stoga u predmetnom slučaju ne nalazi razloga za ograničenje predmetnih informacija zbog porezne tajne.

Iz citiranih odredbi Zakona o carinskoj službi proizlazi kako navedeni zakon općenito govori o primjeni propisa kojima se uređuje zaštita osobnih podataka i podataka koji predstavljaju poslovnu i drugu tajnu, o evidencijama koje se vode u Carinskoj službi, a činjenicu da li je konkretna zatražena informacija poslovna tajna je potrebno utvrditi u svakom pojedinačnom slučaju. S obzirom na navedeno, u drugostupanjskom je postupku utvrđeno da u predmetnom slučaju prvostupanjsko tijelo ničim nije potkrijepilo tvrdnju da tražene informacije predstavljaju poslovnu tajnu osim citiranja općenitih zakonski odredbi. Povjerenica za informiranje ne nalazi da bi tražene informacije predstavljale proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog rada ili konstrukcijskog rada, stoga jedino preostaje da se radi o podatku zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese. Koje su to štetne posljedice i konkretno davanjem koje informacije bi one nastupile prvostupanjsko tijelo također nije obrazložilo.

Izvršenim uvidom u dostavljene popise uvoznika azbesta, Povjerenica za informiranje je utvrdila kako u istima nisu navedeni podaci koji bi se sukladno zakonu mogli okarakterizirati kao poslovna tajna. Daljnjim uvidom u predmetne popise utvrđeno je da se na popisu uvoznika azbesta od 2006. do 2010. godine nalaze podaci o nazivu uvoznika pravnih osoba, tarifni brojevi, postojanje ili nepostojanje posebnih dozvola te količina uvezenog azbesta, a što se ne može podvesti pod zakonsko određenje poslovne tajne.

Slijedom navedenog Povjerenica za informiranje nije utvrdila razloge za ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer traženi podaci nisu zaštićeni poreznom tajnom sukladno zakonu, da se isti ne mogu smatrati poslovnom tajnom sukladno zakonu, a osim navedenog podaci o pravnim osobama ne uživaju zaštitu sukladno Zakonu o zaštiti osobnih podataka.

Naime, prema članku 2. stavku 1. točki 1. Zakona o zaštiti osobnih podataka („Narodne novine“, broj 103/03., 118/06., 41/08., 130 /11. i 106/12. - pročišćeni tekst) propisano je da je osobni podatak svaka informacija koja se odnosi na identificiranu fizičku osobu ili fizičku osobu koja se može identificirati (ispitanik); osoba koja se može identificirati je osoba čiji se identitet može utvrditi izravno ili neizravno, posebno na osnovi identifikacijskog broja ili jednog ili više obilježja specifičnih za njezin fizički, psihološki, mentalni, gospodarski, kulturni ili socijalni identitet.

Međutim, u pogledu popisa uvoznika azbesta od 2011. do 2014. godine utvrđeno je da se na istima nalaze podaci o imenima i prezimenima uvoznika koji su fizičke osobe, nazivu uvoznika pravnih osoba, tarifni brojevi, postojanje ili nepostojanje posebnih dozvola te količina uvezenog azbesta.

Člankom 7. stavkom 1. podstavkom 1. do 8. istog Zakona propisani su pravni temelji prikupljanja i obrade osobnih podataka. Člankom 11. stavkom 3. Zakona o zaštiti osobnih propisano je da je zabranjeno davanje osobnih podataka na korištenje drugim primateljima za čiju obradu, odnosno korištenje nisu ovlašteni prema odredbama članka 7. i članka 8. stavka 2. ovoga Zakona te ako je svrha za koju se osobni podaci traže na korištenje suprotna odredbi članka 6. stavka 2. i 3. ovoga Zakona.

Člankom 15. stavkom 2. točkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je kako tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje područje zaštite osobnih podataka.

S obzirom na citirane zakonske odredbe razvidno je da se pristup informacijama može djelomično ograničiti zbog zaštite osobnih podataka. Međutim, sama činjenica da je nešto osobni podatak ne znači automatski da je on i u konkretnom slučaju zaštićen. U odnosu na davanje osobnih podataka odnosno imena i prezimena fizičkih osoba iz predmetnih popisa uvoznika potrebno je razmotriti da li preteže interes njihove zaštite, odnosno ograničenja od javnog pristupa, u odnosu na javni interes dobivanja tih podataka. Stoga je neophodno razmotriti da li bi dostavom predmetnih popisa u cijelosti došlo do kršenja odredbi Zakona o zaštiti osobnih podataka i da li unatoč tome javni interes za dostavom informacija preteže u odnosu na zaštitu osobnih podataka.

Zakon o zaštiti prirode („Narodne novine“, broj 80/13.) određuje da su priroda i dijelovi prirode od interesa za Republiku Hrvatsku i uživaju njezinu osobitu zaštitu, a zaštita i očuvanje prirode se pored ostalih načela temelji i na načelu da javnost ima pravo na slobodan pristup informacijama o stanju prirode. Osim navedenog, posebno se ističe da su pitanja zaštite okoliša pitanja od javnog interesa, koja su posebno uređena domaćom i međunarodnom pravnom regulativom te bi tijela javne vlasti prilikom rješavanja zahtjeva za pristup informacijama koji se odnose na okolišna pitanja, trebala imati na umu cilj Zakona o pravu na pristup informacijama, koji je omogućavanje i osiguravanje ostvarivanja Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti. Pri navedenom je potrebno istaknuti da je pristup informacijama i sudjelovanje javnosti u pitanjima koja se tiču okoliša uređen Zakonom o zaštiti okoliša (Narodne novine 80/13, 153/13 i 78/15.) te Uredbom o informiranju i sudjelovanju javnosti i zainteresirane javnosti u pitanjima zaštite okoliša (Narodne novine 64/08) koja je donesena temeljem Zakona iz 2007. godine, a Zakonom iz 2013. godine preuzeta je Direktiva 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/313/EEZ (SL L 41, 14.2. 2003.) te je ujedno usklađena s Konvencijom o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša (Aarhuška konvencija), koja je implementirana u hrvatsko pozitivno pravo Zakonom o potvrđivanju Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša („Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 1/07.). Aarhuška konvencija, čija je svrha razvoj okolišne demokracije i koja predstavlja međunarodni pravni okvir u području zaštite okoliša za sve stranke Konvencije, je u odnosu na Hrvatsku stupila na snagu 25. lipnja 2007. godine. Iz perspektive zaštite okoliša, suvremeni društveni i gospodarski razvoj predstavlja prekretnicu u naporima za očuvanje zdravog okoliša, očuvanja kakvoće ljudskog života, zdravlja te biljnog i životinjskog svijeta. Ustavna je obveza države da, vođena načelima održivog razvoja, svima osigura uvjete za zdrav okoliš. Međutim, to nije isključivo obveza države, već je obveza svakoga, da u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posveti zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Pravo javnosti na pristup informacijama koja su vezana za pitanja zaštite okoliša, predstavlja značajan alat koji građanima daje legitimaciju da budu aktivni sudionici u kreiranju odluka i politika koje se odnose na zaštitu okoliša. U tom smislu, dostupnost informacija o okolišu od posebne je važnosti i javnog interesa, a u žalbenom je postupku utvrđeno da navedeni interes nedvojbeno postoji i u konkretnom slučaju.

Razmatrajući sadržaj popisa uvoznika azbesta od 2011. do 2014. godine, Povjerenica za informiranje je u drugostupanjskom postupku utvrdila da je žalitelju moguće odobriti pristup zatraženim informacijama u cjelini odnosno u odnosu na imena pravnih osoba te imena i prezimena fizičkih osoba koje su uvozile proizvode koji sadrže azbest. Naime, zaključeno je da u konkretnom slučaju preteže javni interes u odnosu na imena i prezimena osoba koje su uvozile azbest u navedenom razdoblju, jer se radi o uvozu opasne tvari koja ima negativan utjecaj na zdravlje ljudi i okoliš, a koje bi trebale biti dostupne građanima, imajući u vidu  da je člankom 70. Ustava Republike Hrvatske propisano da svatko ima pravo na zdrav život, da država osigurava uvjete za zdrav okoliš te da je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. S obzirom da su podaci o tome tko uvozi azbest u Republiku Hrvatsku, za koje potrebe i u kojim količinama predmet rasprave u medijima i za iste je osobito zainteresirana šira javnost, zaključeno je da u pogledu otkrivanja imena i prezimena pojedinaca koji su za svoje potrebe uvozili navedeni materijal, preteže interes javnosti za omogućavanje pristupa istim podacima u odnosu na ograničenje zbog zaštite osobnih podataka. Naime, uzimajući u obzir činjenicu da je zbog dokazane štetnosti po zdravlje ljudi u cijeloj Europskoj uniji potpuno zabranjena proizvodnja, promet i uporaba svih vrsta azbestnih vlakana te da su podaci o uvozu opasnih tvari u uskoj vezi s pitanjima zaštite okoliša, koji predstavlja dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu, u žalbenom je postupku zaključeno da je dostupnost takvih informacija od posebnog značaja za širu javnost, neovisno o tome jesu li te tvari uvozile pravne ili fizičke osobe.

Člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da kad utvrdi da je žalba osnovana, Povjerenik će rješenjem korisniku omogućiti pristup informaciji.

Stoga je na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku i članka 25. stavka 7. Zakona o pravu na pristup informacijama riješeno kao u izreci ovog  rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred mjesno nadležnim upravnim sudom u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

                                                           POVJERENICA ZA INFORMIRANJE

                                                           dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.