KLASA: UP/II-008-07/17-01/1027

URBROJ: 401-01/04-18-5

Zagreb, 22. veljače 2018. godine

Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ……… iz Đurmanca, ………, izjavljene protiv rješenja Sveučilišta u Zagrebu, Fakulteta organizacije i informatike Varaždin, KLASA: 008-01/17-01/1, URBROJ: 2186-62-14-17-11 od 06. listopada 2017. godine,u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće

RJEŠENJE

1.    Poništava se rješenje Sveučilišta u Zagrebu, Fakulteta organizacije i informatike Varaždin, KLASA: 008-01/17-01/1, URBROJ: 2186-62-14-17-11 od 06. listopada 2017. godine u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odlučeno o točki 2. zahtjeva za pristup informacijama žalitelja.

2.    Djelomično se odobrava ……… pravo na pristup preslici Izjave o troškovima prijevoza na posao i s posla ……… od 20. svibnja 2014. godine na način da se na istoj prekrije adresa ………, te se u tom dijelu zahtjev za pristup informacijama odbija.

3.    Djelomično se odobrava Robertu Mužaru pravo na pristup knjigovodstvenoj kartici poslovnog partnera – ……… – službena putovanja – na način da se prekrije podatak o osobnom identifikacijskom broju ………, te svi podaci nakon 21. rujna 2017. godine,  te se u tim dijelovima zahtjev za pristup informacijama odbija.

4.    Djelomično se odobrava ……… pravo na pristup preslici obračunskih isprava za isplatu plaće ……… za razdoblje od listopada 2015. godine do rujna 2017. godine na način da se omogući pristup nazivu, adresi, osobnom identifikacijskom broju i broju računa tijela javne vlasti koje isplaćuje plaću, imenu i prezimenu osobena koju glasi obračunska isprava i njezinu radnom mjestu, svi podacima koji se odnose na bruto plaću,naknadi za prijevoz te podatku o ukupnom trošku plaće, dok se ostali podaci u obračunskim ispravama za isplatu plaće moraju prekriti, u kojim dijelovima se odbija zahtjev za pristup informacijama.

5.    Odbija se žalba ……… u preostalom dijelu kao neosnovana.

6.    Nalaže se Sveučilištu u Zagrebu, Fakultetu organizacije i informatike Varaždin da postupi sukladno točkama 2. do 4. izreke ovog rješenja u roku od 8 dana od dana primitka ovog rješenja.

O b r a z l o ž e n j e

Točkom I. izreke osporenog rješenja odbijen je zahtjev za pristup informacijama ……… (u daljnjem tekstu: žalitelj) u dijelu pod točkama 2., 3. i 5. zahtjeva za pristup informacijama temeljem članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da prvostupanjsko tijelo smatra da žalitelj zahtjevom traži veći broj informacija pa dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.

Točkom II. izreke osporenog rješenja djelomično je prihvaćen zahtjev za pristup informacijama žalitelja u dijelu pod točkama 1. i 4. zahtjeva, te je žalitelju omogućen pristup dokumentima pobliže određenim u točki II. izreke.

Točkom III. izreke osporenog rješenja odbačen je zahtjev za pristup informacijama žalitelja u dijelu pod točkom 6. zahtjeva za pristup informacijama temeljem članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravovremeno uložio žalbu u kojoj navodi da pobija prvostupanjsko rješenje u cijelosti. Smatra da sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama ima pravo dobiti tražene informacije, odnosno da ne postoje zakonske zapreke za ustupanje traženih informacija iz kojih je vidljivo trošenje proračunskih financijskih sredstava.Predlaže da se žalba prihvati.

Žalba je djelomično osnovana.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 21. rujna 2017. godine tražio sljedeće informacije:

1)    Sve preslike svih sklopljenih ugovora o radu i njihove izmjene između Fakulteta organizacije i informatike Varaždin i dekana prof. dr. sc. ………

2)    Sve preslike odgovarajućih dokumenata iz kojih su vidljivi svi nastali troškovi koje je podmirio Fakultet organizacije i informatike Varaždin, a u korist dekana prof. dr. sc. ………, kao što je redovita plaća(isplatni listovi), stimulacije, službena putovanja (inozemna i tuzemna), sveučilišni ili veleučilišni studij (inozemni i tuzemni), edukacije (inozemne i tuzemne), seminari (inozemni i tuzemni), predavanja (inozemna i tuzemna), konferencije (inozemne i tuzemne), znanstveni skupovi (inozemni i tuzemni), pozvana predavanja (inozemna i tuzemna), putni troškovi (inozemni u tuzemni), dnevnice (inozemne i tuzemne), projekti stručni i znanstveni (inozemni i tuzemni), Izjave o načinu ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz, Izjave o adresi stanovanja s koje zaposlenik najčešće dolazi na posao i odlazi s posla i sve ostalo

3)    Sve preslike svih izdanih odobrenja za rad kod drugih pravnih i/ili fizičkih osoba za dekana prof. dr. sc. ………

4)    Sve preslike svih sklopljenih ugovora o radu i njihove izmjene između Fakulteta organizacije i informatike Varaždin i gospođe ………, univ spec. iur

5)    Sve preslike odgovarajućih dokumenata iz kojih su vidljivi svi nastali troškovi koje je podmirio Fakultet organizacije i informatike Varaždin, a u korist gospođe ………, univ. spec. iur., kao što je redovita plaća (isplatni listovi), stimulacije, službena putovanja (inozemna i tuzemna), sveučilišni ili veleučilišni studij (inozemni i tuzemni), edukacije (inozemne i tuzemne), seminari (inozemni i tuzemni), predavanja (inozemna i tuzemna), konferencije (inozemne i tuzemne), znanstveni skupovi (inozemni i tuzemni), pozvana predavanja (inozemna i tuzemna), putni troškovi (inozemni u tuzemni), dnevnice (inozemne i tuzemne), projekti stručni i znanstveni (inozemni i tuzemni), Izjave o načinu ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz, Izjave o adresi stanovanja s koje zaposlenik najčešće dolazi na posao i odlazi s posla i sve ostalo

6)    Sve preslike svih izdanih odobrenja za rad kod drugih pravnih I/ili fizičkih osoba za gospođu ………, univ. spec. iur

Također traži da se kao početni datumi uzmu datumi nastajanja i/ili zaprimanja odgovarajućeg dokumenta, te svi ostali potrebni datumi sve do dana uručivanja odnosno datuma slanja zahtijevane dokumentacije, te traži da se prvostupanjsko tijelo vremenski vrati u prošlost koliko god je potrebno za pružanje traženih informacija.

U žalbenom postupku Povjerenici za informiranje dostavljen je spis na nadležno postupanje po žalbi žalitelja.

Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

Odredbom članka 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona.

Odredbom članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija zaštićena zakonom kojim se uređuje zaštita osobnih podataka.

Člankom 16. stavkom 1. istog Zakona propisano je da je tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno je prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz članka 15. stavka 2. točke 1. ovog Zakona, po prethodno pribavljenom mišljenju Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavaka 2., 3. i 4. Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.

Iz obrazloženja pobijanog rješenja u bitnom proizlazi da prvostupanjsko tijelo smatra da žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama te postupa suprotno načelu međusobnog poštovanja i suradnje iz članka 9a Zakona o pravu na pristup informacijama.

Navedenu argumentaciju prvostupanjskog tijela nije moguće prihvatiti u odnosu na točku 2. zahtjeva za pristup informacijama kojim se traže informacije vezano uz dekana prvostupanjskog tijela.

Informacije o dekanu prvostupanjskog tijela, u ovom slučaju Sveučilišta u Zagrebu, Fakulteta organizacije i informatike Varaždin (dalje u tekstu: Fakultet) ulaze u krug informacija za koje su građani posebno zainteresirani, s obzirom na to da dekan organizira i vodi poslovanje, te predstavlja i zastupa prvostupanjsko tijelo.

Dekan Fakulteta, uz Fakultetsko vijeće,predstavlja hijerarhijski najviše tijelo Fakulteta, stoga informacije o troškovima koje Fakultet podmiruje u korist dekanapredstavljaju presudan razlog u donošenju odluke o omogućavanju pristupa traženim informacijama, odnosno o utvrđivanju radili se u ovom slučaju o zloupotrebi prava na pristup informacijama.

Slijedom navedenog, u pogledu informacija navedenih u točkama 2.do 4. ovog rješenja utvrđeno je da se radi o informacijama koje se potrošnju financijskih sredstava prvostupanjskog tijela (isplata plaće i drugih davanja dekanu), te za iste nedvojbeno postoji javni interes, međutim, na dio tih informacija se može primijeniti ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Člankom 2.stavkom 1. točkom 1. Zakona o zaštiti osobnih podataka („Narodne novine“, broj 103/03., 118/06., 41/08., 130/11., 106/12. – pročišćeni tekst) propisano je da je osobni podatak svaka informacija koja se odnosi na identificiranu fizičku osobu ili fizičku osobu koja se može identificirati (ispitanik); osoba koja se može identificirati je osoba čiji se identitet može utvrditi izravno ili neizravno, posebno na osnovi identifikacijskog broja ili jednog ili više obilježja specifičnih za njezin fizički, psihološki, mentalni, gospodarski, kulturni ili socijalni identitet. Odredbom članka  7. stavka 1. podstavka 1. do 8. istog Zakona propisani su  pravni temelji prikupljanja i obrade osobnih podataka, dok je u članku 11. stavku 3. Zakona o zaštiti osobnih podataka propisano da je zabranjeno davanje osobnih podataka na korištenje drugim primateljima za čiju obradu, odnosno korištenje nisu ovlašteni prema odredbama članka 7. i članka 8. stavka 2. ovoga Zakona te ako je svrha za koju se osobni podaci traže na korištenje suprotna odredbi članka 6. stavka 2. i 3. ovoga Zakona.

Slijedom navedenog, Povjerenica za informiranje smatra da u odnosu na osobne podatke koji su navedeni u izreci (točka 2. i 3.), odnosno podatke koji nisu navedeni u izreci (točka 4.) ne prevladava javni interes, već prevladava potreba zaštite prava na ograničenje. Naime, u konkretnom slučaju interes javnosti je zadovoljen dostavom žalitelju dokumenata iz kojih se može utvrditi raspolaganje javnim sredstvima, a dostava gore navedenih podataka (adresa, plaćeni porez i sl.) predstavljala bi nepotrebno zadiranje u privatni život dekana prvostupanjskog tijela.

Posebno se ističe da je za odlučivanje o zahtjevu za pristup informacijama mjerodavan trenutak podnošenja zahtjeva (21. rujna 2017. godine), iz kojeg razloga je točkom 4. izreke ovog rješenja žalitelju omogućen pristup informacijama koje su postojale u trenutku podnošenja zahtjeva za pristup informacijama.

Člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da kad utvrdi da je žalba osnovana, Povjerenik će rješenjem korisniku omogućiti pristup informaciji.

Slijedom navedenog, valjalo je sukladno članku 117. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09) u vezi s člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama riješiti kao u točkama 1.,2., 3., 4. i 6. izreke.

U odnosu na dio zahtjeva za pristup informacijama (točke 3. i 5.), osnovano prvostupanjsko tijelo navodi da u tom dijelu zahtjev žalitelja predstavlja zlouporabu prava na pristup informacijama.

Člankom 38.stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00,124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 - pročišćeni tekst i 5/14), jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.

Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u članku 10.jamči  pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti. Navedena Konvencija u članku 17. uređuje zabranu zlouporabe prava na način da se ništa se u ovoj Konvenciji ne može tumačiti kao da uključuje za bilo koju državu, skupinu ili pojedinca neko pravo da se upusti u neku djelatnost ili da izvrši neki čin koji bi smjerali na uništenje prava ili sloboda priznatih u ovoj Konvenciji ili na njihovo ograničenje u većoj mjeri nego što se u njoj predviđa.         

Osim Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljenim slobodama Vijeće Europe usvojilo je Konvenciju o pristupu službenim dokumentima, koja još uvijek nije stupila na snagu, a koja u članku 5. stavku 5. određuje da se zahtjev za pristup službenom dokumentu može odbiti ako (1) usprkos pomoći od tijela javne vlasti zahtjev i dalje nedovoljno određen da bi omogućio identifikaciju službenog dokumenta ili (2) ako je zahtjev očigledno nerazuman.

Konvencija o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša iz 1998. (Aarhuška konvencija), člankom 4. stavkom 3. točkom (b) određuje da zahtjev za informacijom o okolišu može biti odbijen ako je zahtjev očito nerazuman ili oblikovan na suviše općenit način.

Također je potrebno spomenuti i postojanje modela Zakona o pravu na pristup informacijama koji je kao uzor brojnim zakonima o pravu na pristup informacijama dostupan na poveznici:   https://www.article19.org/data/files/pdfs/standards/modelfoilaw.pdf, a koji  također predviđa da Zakoni o pravu na pristup informacijama sadrže odredu o zlouporabi odnosno ponavljajućim ili nerazumnim zahtjevima.

Iz navedenih međunarodnih dokumenata i međunarodnog modela Zakona o pravu na pristup informacijama vidljivo je  da je uzeta u obzir mogućnost da se zahtjev za pristup informacijama koristi na način da se ugrožavaju prava drugih. Mnoge su zemlje u svom zakonodavstvu o pravu na pristup informacijama uredile pitanje zlouporabe prava na pristup informacijama (npr. Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska, Portugal, Švicarska, Slovenija, Srbija).

U Republici Hrvatskoj je Zakon o pravu na pristup informacijama organski zakon, kojim se razrađuje ustavno pravo na pristup informacijama. Svrha Zakona je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i na ponovnu uporabu informacija fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama, koji je objavljen u „Narodnim novinama“ broj 85/15, a stupio je snagu 9. kolovoza 2015. godine, iako izrijekom ne definira zlouporabu prava, određuje kako tijelo javne vlasti može rješenjem odbiti zahtjev za pristup informaciji ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.

Osim Zakona o pravu na pristup informacijama u hrvatskom pravnom sustavu postoje i drugi zakoni kojima se ukazuje na mogućnost zlouporabe prava. To je izraženo u članku 10. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), kojim je propisano da će sud   kazniti novčanom kaznom od 500,00 do 10.000,00 kuna fizičku osobu, odnosno od 2.500,00 do 50.000,00 kuna pravnu osobu koja teže zlouporabi prava koja joj pripadaju u postupku, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), propisuje člankom 6. načelo zabrane zlouporabe prava, na način da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Također Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći u članku 13. stavku 1. točki d) propisuje da sekundarna pravna pomoć iz članka 12. stavka 1. navedenog Zakona može  odobriti ako se ne radi o obijesnom parničenju, a u stavku 5. istog članka definira kako se smatra da se radi o obijesnom parničenju: ako su očekivanja podnositelja zahtjeva očito nerazmjerna sa stvarnom situacijom, ako je razvidno da podnositelj zahtjeva zlorabi mogućnost podnošenja zahtjeva za pravnu pomoć, ako su očekivanja podnositelja zahtjeva u očitoj suprotnosti s konačnim ishodima u sličnim predmetima ili ako su očekivanja podnositelja zahtjeva u suprotnosti s prisilnim propisima i moralom društva.

Osobito je potrebno  istaknuti i ustavno načelo razmjernosti, koje članak 16. Ustava Republike Hrvatske određuje kako se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje te da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Osim Ustava Republike Hrvatske, Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09), u članku 6. propisuje načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa na način da se pravo stranke može ograničiti postupanjem javnopravnih tijela samo kad je to propisano zakonom te ako je takvo postupanje nužno za postizanje zakonom utvrđene svrhe i razmjerno cilju koji treba postići. Također pri vođenju postupka javnopravna tijela dužna su strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava trećih osoba niti u protivnosti s javnim interesom.

Prema ustavnom jamstvu prava na pristup informacijama, potrebno je naglasiti kako su ograničenja od pristupa u demokratskom društvu nužna, jer iako je ideal svakog demokratskog društva najveća moguća otvorenost i transparentnost, apsolutna otvorenost i transparentnost, bez zaštite drugih priznatih i legitimnih interesa, dovela bi u određenim slučajevima do povrede ustavom zajamčenih prava građana i vrijednosti zaštićenih pravnim poretkom. Transparentnost tijela javne vlasti vrijednost je suvremenih demokratskih društava. Ideja da vlast treba biti otvorena, vidljiva, pristupačna, informirati građane i organizirane interese o onome što radi i kako troši javna sredstva, danas je globalno prihvaćena. Koristi transparentne vlasti vide se u povećanoj odgovornosti, smanjivanju diskrecije i arbitrarnosti, smanjenoj korupciji, informiranom građanstvu i posljedično boljoj kvaliteti demokracije i vladavini prava.

Povjerenik za informiranje kao neovisno, zakonom uspostavljeno državno tijelo koje osigurava pravnu zaštitu prava na pristup informacijama, u svojem djelovanju prvenstveno ima namjeru ostvarivanja svrhe i cilja Zakona o pravu na pristup informacijama. U tom smislu Povjerenik za informiranje potiče i promiče pravo na pristup informacijama kao demokratsko pravo građana da dođu do informacija u posjedu tijela javne vlasti. Pravo na pristup informacijama je ujedno apostrofirano kao preventivni alat za borbu protiv korupcije, ali i kao pravo koje jača odgovornost i otvorenost tijela javne vlasti, te koje omogućava civilni nadzor nad javnom upravom i veću uključenost građana u postupke donošenja odluka i kreiranju javnih politika.

Slijedom navedenog, Povjerenik za informiranje prilikom provođenja uloge nadzora, praćenja i promicanja prava na pristup informacija nastoji kao temeljno načelo pristupa informacijama promovirati načelo javnosti i slobodnog pristupa, koje ukazuje kako su informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovog Zakona.

Stoga i Povjerenik za informiranje, uz primarno ostvarivanje spomenute svrhe i cilja Zakona o pravu na pristup informacijama i poticanje razvoja transparentne i otvorene javne vlasti, ima također i ulogu zaštitnika drugih ustavnih prava i vrijednosti zaštićenih pravnim poretkom, ali i zaštitnika dostojanstva i normalnog funkcioniranja tijela javne vlasti.

U tom je smislu ograničenje prava na pristup informacijama zbog zloupotrebe prava normirano  člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, na način kojim je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.

Kod  utvrđivanja zlouporabe prava na pristup informacijama potrebno je cijeniti sve činjenice i okolnosti slučaja kako bi se utemeljila odluka o postojanju ili nepostojanju zlouporabe prava. Za procjenu postojanja zlouporabe prava relevantno je i zakonsko načelo međusobnog poštovanja i suradnje iz članka 9a Zakona o pravu na pristup informacijama koje određuje da se odnosi tijela javne vlasti i korisnika temelje na suradnji i pružanju pomoći te međusobnom uvažavanju i poštivanju dostojanstva ljudske osobe. Dakle, tijela javne vlasti i korisnici prava na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija trebaju međusobno surađivati.

U pravnoj teoriji se zlouporaba prava definira kao vršenje sadržaja subjektivnoga prava protivno svrsi prava ili nanošenjem nedopuštene štete interesu trećih osoba. Zabranjena je u svim pravnim sustavima i to izričito ili zabrana proizlazi iz shvaćanja javnoga poretka.

Zakonom o pravu na pristup informacijama je omogućeno bilo kojoj fizičkoj ili pravnoj osobi, domaćoj ili stranoj, pravo na pristup informacijama u skladu s uvjetima i ograničenjima koja su propisana navedenim Zakonom, a također je osigurana pravna zaštita u slučaju ograničavanja prava na pristup informacijama. Navedenim Zakonom je zlouporaba prava predviđena kao razlog za odbijanje zahtjeva za pristup informacijama. Zakonom nije definiran sadržaj zlouporabe prava, osim kvalificiranog primjera, te je ostavljeno praksi da uspostavi pravni standard.

Iako je pitanje zlouporabe prava pravno uređeno, u praksi zlouporabu prava treba koristiti iznimno i to samo u slučaju kada ponašanje korisnika ometa rad i normalno funkcioniranje tijela javne vlasti imajući u vidu da se ograničava ustavno pravo građana.

Zlouporabu  prava na pristup informacijama može se identificirati u situacijama kada pojedini korisnik prava na pristup informacijama, pod određenim okolnostima, ugrožava, ometa ili onemogućava korištenje prava drugih. Korisnik pravo može ugrožavati osobno ili putem drugih korisnika koji od istog tijela javne vlasti učestalim zahtjevima traže informacije. Zlouporaba prava je sukob prava korisnika prava na pristup informacijama i same svrhe Zakona, do kojeg dolazi u određenom trenutku kada korištenje tim pravom, koje je do nekog trenutka procesno i materijalno opravdano, primjerice zbog toga što se pravo ostvaruje na način na koji to određuju postupovne odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama,  odnosno podnošenjem zahtjeva za pristup informacijama, bez navođenja svrhe traženja određenih informacija koje su u posjedu tijela javne vlasti, i slično, dolazi u sukob sa svrhom i ciljem zakonskog uređenja prava na način da se negativno odražava na prava i dužnosti trećih osoba.

Zakon o pravu  na pristup informacijama daje temeljne smjernice o tome koje okolnosti tijelo javne vlasti treba imati u vidu prilikom donošenja odluke o tome da određeni korisnik zloupotrebljava pravo na pristup informacijama (funkcionalno povezani zahtjevi, učestali zahtjevi, rješavanje, predstavljaju opterećenje za tijelo javne vlasti), ali, razumljivo, ne razrađuje dodatne kriterije koje tijelo javne vlasti treba uzeti u obzir  kako bi se moglo ocijeniti  da je došlo do zlouporabe prava na pristup informacijama, ostavljajući rješavanje tog pitanja praksi i uspostavljanju pravnog standarda. Iz zakonskog određenja je jasno da je potrebno ocijeniti utjecaj zahtjeva na javni interes iako prema Zakonu o pravu na pristup informacijama podnositelji zahtjeva ne moraju navoditi razloge zbog kojih traže informaciju, ali je potrebno naglasiti da u slučaju moguće zloupotrebe prava svrha i subjektivni elementi imaju utjecaj na odlučivanje i ocjenu postojanja javnog interesa, jer se mora uzeti u obzir i širi kontekst podnošenja zahtjeva, kao i ciljeve koji se žele postići podnošenjem zahtjeva. Tijelo javne vlasti, bez obzira što korisnik ne treba navesti svrhu traženja informacije, iz eventualne komunikacije s korisnikom i njegovim pojašnjenjima može razmatrati i vrijednost  zatraženih informacija za javni interes. Osim toga potrebno je ocijeniti ponašanje korisnika prilikom traženje informacija (objektivne i subjektivne okolnosti), a također i poziciju tijela javne vlasti, kao i uzeti u obzir kontekst i povijest tih zahtjeva.

Načini na koje se može zlorabiti pravo na pristup informacijama mnogobrojni su i različiti. Zakon o pravu na pristup informacijama određuje okolnosti koje  tijelo javne vlasti može primijeniti kod odbijanja zahtjeva za pristup informacijama, koje se pored ostalog mogu odnositi na podnošenje velikog broja zahtjeva za pristup informacijama. Sama činjenica da se jednim zahtjevom traži više informacije ne mora nužno i automatski značiti da je došlo do zlouporabe prava. Zakonom o pravu na pristup informacijama predviđeno je kao procesno rješenje mogućnost produživanja roka za rješavanje zahtjeva za pristup informacijama, ako korisnik jednim zahtjevom traži više informacija, tako da svaki takav zahtjev kojim se traži više informacija ne može se ocijeniti kao zlouporaba.

Prvi korak u ocjeni je li došlo do zlouporabe prava na pristup informacijama predstavlja načelo međusobne suradnje i pomoći, što kod zlouporabe znači da se treba cijeniti ponašanje tijela javne vlasti od kojeg su zatražene informacije i  korisnika prava na pristup informacijama. 

Tijela javne vlasti su obvezna prilikom primjene Zakona o pravu na pristup informacijama rješavati zahtjeve za pristup informacijama te proaktivno objavljivati  informacije. Provjeru stupnja usklađenosti s Zakonom o pravu na pristup informacijama, svako tijelo javne vlasti može učiniti postupkom samoprocjene i to na način da koristi Upitnik o usklađenosti postupanja tijela javne vlasti u skladu sa Zakonom o pravu na pristup informacijama  koji je izradio Povjerenik za informiranje. Navedeni Upitnik služi kao sredstvo za samoprocjenu u svrhu upravljanja kvalitetom u području osiguravanja transparentnosti i otvorenosti, a Povjereniku za informiranje u svrhu inspekcijskog postupka. Iz dobivenih podataka se može zaključiti o tome koliko je tijelo javne vlasti zaprimilo zahtjeva za pristup informacijama i koliko je od toga broja zahtjeva, podnio pojedini korisnik i postoji li povezanost između korisnika primjerice putem rodbinske povezanosti, povezanost fizičke osobe i pravne osobe putem ovlaštenih osoba za zastupanje i sl. Zatim je potrebno utvrditi  rješava li  tijelo javne vlasti zahtjeve korisnika u zakonskim rokovima i koliki je udio zahtjeva koji su riješeni izvan roka i da li se zahtjevi eventualno ne rješavaju u zakonskim rokovima samo u slučaju određenog korisnika ili postoje eventualno opravdani razlozi za nerješavanje pojedinačnog zahtjeva. Osim toga je važno razmotriti koliki je postotak žalbi koje je Povjerenik  za informiranje usvajao, koliko je žalbi zbog tzv. šutnje uprave bilo osnovao te je li tijelo javne vlasti postupalo po odlukama Povjerenika za informiranje, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske ili nadležnog prekršajnog suda. 

Osim rješavanja zahtjeva za pristup informacija, za ocjenu postupanja tijela javne vlasti potrebno je uzeti u obzir i obvezu tijela javne vlasti da obavljaju informacije na internetskoj stranici. Ukoliko tijelo javne vlasti ne objavljuje informacije samim time stvara se okolnost da korisnici u potrazi za određenim informacijama nemaju drugog načina nego podnijeti zahtjev za pristup informacijama.

Prilikom utvrđivanja moguće zlouporabe prava na pristup informacijama potrebno je razmotriti na koji način je tijelo javne vlasti organiziralo rad službenika za informiranje odnosno je li službeniku za informiranje  glavna ili osnovna radna obveza primjena  Zakona o pravu na pristup informacija ili ima i druge radne obveze. Također je potrebno razmotriti ukupan broj  osoba koje tijelo javne vlasti zapošljava kako bi se mogla utvrditi da li obradom zahtjeva za pristup informacijama dolazi do  opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti jer se određeni broj službenika angažira na obradi zahtjeva za pristup informacijama (izrada preslika, pretvaranje informacija u neki drugi oblik i sl.).

Kod tijela javne vlasti zatim treba cijeniti i postupanje u pojedinim fazama rješavanja zahtjeva za pristup informacijama, kao što je nepotrebno produžavanje rokova za rješavanje zahtjeva, dostave nepotpunih informacija, nepotrebnom komunikacijom s korisnikom kojom se zahtjev ne rješava, a produžava se rješavanje zahtjeva.

Osim toga treba provjeriti stvara li tijelo javne vlasti  za korisnika nepotrebne administrativne prepreke prilikom rješavanja zahtjeva za  pristup informacijama, kao što je neuvažavanje zahtjeva koji su podneseni putem elektroničke pošte i sl., što u određenim slučajevima može izazvati protureakciju korisnika.

U odnosu na tijela javne vlasti potrebno je obuhvatiti i odnos službenika za informiranje i drugih  službenika u tijelu javne vlasti prema korisniku, primjena načela pomoći stranci iz Zakona o općem upravnom postupku, također primjena etičkih načela koje podrazumijeva profesionalno, nepristrano postupanje i primjena stručno znanje na način da građanima pomaže u ostvarivanju njihovih prava, postupajući u skladu s načelom ustavnosti, zakonitosti i zaštite javnog interesa.

Prilikom razmatranja definicije djela zloupotrebe prava na pristup informacijama, kako je propisano člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, mogli bi je razložiti na subjektivni i objektivni element, te na cjelinu u kojoj se subjektivni i objektivni element međusobno nadopunjuju.

U odnosu na pojedinog korisnika prava objektivni element zloupotrebe možemo prepoznati u članku 23. stavku 5. točki 5. Zakona o pravu na pristup informacijama u kojem stoji „…osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.“

Objektivni element zloupotrebe ukazuje na činjenicu da iako ponekad kod podnositelja zahtjeva ne mora postojati subjektivni element zloupotrebe, zloupotreba prava na pristup informacijama može biti ostvareno i prekomjernim podnošenjem zahtjeva, što dovodi do opterećivanja rada i funkcioniranja tijela javne vlasti te onemogućavanja tijela javne vlasti da obavlja svoju djelatnost, koja se u slučaju tijela javne vlasti obavlja u javnom interesu.

Iako Zakon o pravu na pristup informacijama ne određuje koliko zahtjeva može podnijeti pojedini korisnik, objektivni kriterij obuhvaća broj i opsežnost  zahtjeva tj.  voluminoznost zahtjeva, neodređenost zahtjeva, istovrsne i ponavljajuće zahtjeve, neozbiljne zahtjeve. Zakonom o pravu na pristup informacijama nije ograničen broj zahtjeva koje korisnik može podnijeti. Jedino ograničenje postoji u slučaju da korisnik traži istu informaciju, a nije protekao rok od 90 dana. Prilikom rješavanja velikog broja zahtjeva za pristup informacijama kojim se traže informacije obuhvaćene u razdoblju nekoliko godina, postoji mogućnost da prava stranaka u drugim postupcima kod tijela javne vlasti ne budu adekvatno zaštićena, te može doći i do zastoja u radu tijela javne vlasti i na taj način ograničavanja drugih korisnika zbog neobavljanja redovnog posla. To predstavlja prepreku učinkovitom radu tijela, ne samo u području pristupa informacijama, već u svim svojim područjima rada, dok je svrha Zakona o pravu na pristup informacijama putem ostvarivanja prava na pristup javnim informacijama upravo promicanje učinkovitosti u radu i racionalno funkcioniranje uprave.

Subjektivni element kod korisnika prava  možemo prepoznati u članku 23. stavku 5. točki 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, u kojem stoji kako „jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.“ Slijedom navedenog, prilikom utvrđivanja subjektivnog elementa zloupotrebe je potrebno utvrditi subjektivni odnos podnositelja zahtjeva prema cilju koji se postiže podnošenjem zahtjeva, odnosno ima li podnositelj zahtjeva namjeru zloupotrebljavanja prava koje dovodi do šikanoznog postupanja.

Subjektivni element zloupotrebe bi stoga mogao ući u moralnu kategoriju, koja stavlja u odnos podnositelja zahtjeva, tijelo javne vlasti i javni interes. Subjektivni kriteriji obuhvaćaju korištenje uvredljivog  jezika, osobne zamjerke prema tijelu javne vlasti ili pojedinih osoba u tijelu javne vlasti, upornost u podnošenju zahtjeva, neutemeljene optužbe, namjerno izazivanje smetnje i otežavanje rada tijela javne vlasti.

Spajanjem subjektivnog i objektivnog elementa zlouporabe prava rezultat bi se trebao iskazivati u prekoračivanju pravne i moralne granice primjene instituta prava na pristup informacijama, što rezultira u neproporcionalnom i neopravdanom opterećivanju rada i funkcioniranja tijela javne vlasti, bez ostvarivanja javnog interesa koji bi nadilazio moguće opterećenje.

Zahtjevi korisnika prava na pristup informacijama doprinose javnom interesu osobito u slučajevima kada se zahtjevima traže informacije o javnoj potrošnji, radu i odlukama koje donose tijela javne vlasti. Za razliku od takvih slučajeva, korisnici pojedinim zahtjevima mogu tražiti informacije koje nisu nastale u vezi s djelokrugom ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti.

U konkretnom slučaju, iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da prvostupanjsko tijelo smatra da korisnik krši načelo međusobnog poštovanja i suradnje, odnosno da vrši pritisak na prvostupanjsko tijelo iz razloga što je kandidat u natječajnim postupcima prvostupanjskog tijela.

Osim toga, osnovano prvostupanjsko tijelo smatra da dio zahtjeva za pristup informacijama u kojem žalitelj traži da se „prvostupanjsko tijelo vrati u prošlost koliko god je za pružanje informacije potrebno“, također ukazuje na zloupotrebu prava na pristup informacijama, iz razloga što sama formulacija ukazuje na to da žalitelj traži veći broj informacija.

Naime, postupanje po takvom zahtjevu značilo bi da bi prvostupanjsko tijelo trebalo tražiti informacije od svog osnivanja, a kako bi udovoljilo zahtjevu žalitelja.

Imajući u vidu činjenicu da tražene informacije sadrže i zaštićene osobne podatke, Povjerenica za informiranje smatra da bi udovoljavanje zahtjevu žalitelja dovelo u pitanje redovito funkcioniranje prvostupanjskog tijela, posebno stoga što bi na traženim informacijamatrebalo prekrivati osobne podatke.

Na taj način bi zaposlenici prvostupanjskog tijela trebali zanemariti svoje dužnosti iz radnog odnosa da bi se udovoljio zahtjevu za pristup informacijama žalitelja, što svakako nije cilj Zakona o pravu na pristup informacijama.

Također se ističe da žalitelj svjesno traži informacije o raspolaganju javnim sredstvima koje su sukladno članku 16. stavku 3. Zakona o pravu na pristup informacijama dostupne javnosti bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, međutim u konkretnom slučaju Povjerenica za informiranje smatra da preteže interes zaštite javnopravnog tijela, odnosno njegova redovitog funkcioniranja.

Kad bi se prihvatio stav žalitelja, navedeno bi značilo da bi prvostupanjska tijela morala bez iznimke žaliteljima dostavljati informacije o raspolaganju javnim sredstvima, bez obzira na njihov opseg i bez vremenskog ograničenja, na koji način bi se Zakon o pravu na pristup informacijama pretvorio u „sredstvo obračuna“ stranaka koje su nezadovoljen određenim postupanjem tijela javne vlasti.

Žaliteljevo korištenje instituta prava na pristup informacijama kolidira sa javnim interesom zbog kojega navedeni institut postoji, ali ujedno predstavlja i obezvrjeđivane njegova cilja i svrhe. Svako daljnje omogućavanje žalitelju da zlouporabljuje odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama ima za posljedicu neopravdano opterećivanje rada i funkcioniranja tijela javne vlasti, predstavlja prepreku učinkovitom radu tijela te je u suprotnosti s načelima pravičnosti i pravne sigurnosti.

Povjerenica za informiranje je u ovom slučaju dužna zaštiti dostojanstvo i normalno funkcioniranje tijela javne vlasti, ali i sam pravni poredak, te je utvrdila kako je osporeno rješenje  pravilno i na zakonu osnovano u dijelu koji se odnosi na točke 3. i 5. zahtjeva za pristup informacijama žalitelja.

U odnosu na točku II.osporenog rješenja, kojim je žalitelju djelomično omogućen pristup ugovorima o radu, Povjerenica za informiranje ističe da je prvostupanjsko tijelo pravilno primijenilo odredbu članka 15. stavka 2. točke 4. Zakona o pravu na pristup informacijama u vezi s člankom 16. stavkom 1., odnosno člankom 15. stavkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, s obzirom da bi omogućavanje pristupa podacima kao što su adresa, osobni identifikacijski broj te vlastoručni potpis predstavljalo nepotrebno zadiranje u privatni život navedenih osoba, a žalitelju u žalbi ne navodi konkretne razloge za osporavanje ovog dijela rješenja.

Što se tiče točke 3.osporenog rješenja, ističe se da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da prvostupanjsko tijelo ne posjeduje odobrenja za rad kod drugih fizičkih i pravnih osoba za ………, pa je prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo kad je temeljem članka 23. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama odbacilo zahtjev žalitelja u navedenom dijelu.

Slijedom navedenog, temeljem članka 116.stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku odlučeno je kao pod točkom 5. izreke.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENICA ZA INFORMIRANJE

dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.