KLASA: UP/II-008-07/17-01/827

URBROJ: 401-01/05-17-4

Zagreb, 23. 11. 2017.

Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13, 85/15), povodom žalbe ……… iz Zagreba, ………, izjavljene protiv rješenja Hrvatske banke za obnovu i razvitak, broj: 16/2017 od 20. 9. 2017. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama,  donosi sljedeće

RJEŠENJE

1. Poništava se rješenje Hrvatske banke za obnovu i razvitak, broj 16/2017 od 20. 9. godine.

2. Odobrava se ……… pravo na pristup preslici popisa svih korisnika kredita koje je Hrvatska banka za obnovu i razvitak kreditirala u razdoblju od 1. do 31. 7. 2017. godine, uz iznose kredita.

3. Nalaže se Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak da postupi sukladno točki 2. izreke ovog rješenja u roku od 8 dana od dana primitka ovog rješenja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanim rješenjem Hrvatske banke za obnovu i razvitak (u daljnjem tekstu: HBOR) odbijen je zahtjev za pristup informacijama ……… (u daljnjem tekstu: žalitelj)  kojim je žalitelj zatražio dostavu popisa svih korisnika kredita koje je HBOR kreditirala u razdoblju od 1. do 31. 7. 2017. godine, uz iznose kredita. Zahtjev je odbijen temeljem članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer žalitelj zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.

Žalitelj je  na pobijano rješenje pravovremeno izjavio žalbu, u kojoj u bitnom navodi kako izjavljuje žalbu zbog bitne povrede upravnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj smatra kako je počinjena bitna povreda upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj smatra kako HBOR nije kreditna institucija, već kako je posebna pravna osoba koja je ustrojena temeljem Zakona o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, a čiji ustroj se temelji na Zakonu o trgovačkim društvima, te da je HBOR obvezan na mrežnim (internet) stranicama na lako pretraživ način i u strojno čitljivom obliku objavljivati informacije o raspolaganju javnim sredstvima. Žalitelj navodi kako je uvidom u mrežne (Internet) stranice na adresi www.hbor.hr utvrdio da informacije obuhvaćene zahtjevom nisu dostupne te je podnio pisani zahtjev. Žalitelj smatra kako su u cijelosti nerazumljivi navodi u obrazloženju o navodnom opterećivanju službenika za informiranje radi traženja informacija, niti sadrže objektivne ili subjektivne razloge radi čega bi se moglo smatrati da je pravo na pristup informacijama zloupotrebljeno.  Žalitelj predlaže da se njegova žalba usvoji.

Žalba je osnovana.

Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od 23. 8. 2017. godine zatražio od HBOR-a dostavu popisa svih korisnika kredita koje je HBOR kreditirala u razdoblju od 1. do 31. 7. 2017. godine, uz iznose kredita.

U obrazloženju pobijanog rješenja HBOR nabraja žaliteljeve zahtjeve za pristup informacijama i načine njihovog rješavanja, te ujedno citira relevantne odredbe Zakona o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak i Zakona o kreditnim institucijama. HBOR zaključuje da s obzirom na to da je žalitelj podnio  u razdoblju od 23. 1. 2017. do 19. 9. 2017 ukupno 14 zahtjeva za pristup informacijama, odnosno 36 zahtjeva ako bi se uključili podzahtjevi, koji se ukupno odnose na više od 5500 stranica materijala i više od 6000 odobrenja, očito je u konkrentom slučaju došlo do opterećenja rada i funkcioniranja tijela javne vlasti te su ostvarene sve pretpostavke za primjenu članka 23. stavka 5. točke 5. Zakona o pravu na pristup informacijama zbog očite zloupotrebe prava na pristup informacijama u smislu Zakona o pravu na pristup informacijama.

Člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama je propisano da će tijelo javne vlasti rješenjem odbiti zahtjev ako jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, a osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.

Nastavno na navedenu zakonsku odredbu, na kojoj je utemeljeno pobijano rješenje, Povjerenica za informiranje je u žalbenom postupku utvrdila kako je HBOR, prilikom rješavanja žaliteljevog zahtjeva za pristup informacijama od 19. 9.  2017. godine, nepotpuno utvrdio činjenično stanje te je pogrešno primijenio pravni propis.

Naime, člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00.,124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - pročišćeni tekst) jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom. Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su sve informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona, a ograničenja su propisana člankom 15. navedenog Zakona.

S obzirom na citirane ustavne i zakonske odredbe, potrebno  je istaknuti kako je cilj Zakona o pravu na pristup informacijama omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama u skladu s načelima otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.

U tom je smislu tijelo javne vlasti dužno u rješenju kojim uskraćuje pristup informacijama dati jasne, nedvosmislene i činjenično utemeljene argumente kojima se podupiru razlozi uskrate prava na pristup informacijama, s obzirom na to da onemogućavanje pristupa informaciji predstavlja iznimku od navedenog zakonskog cilja.

Prilikom razmatranja definicije djela zloupotrebe prava na pristup informacijama, kako je propisano člankom 23. stavkom 5. točkom 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, mogli bi je razložiti na subjektivni i objektivni element, te na cjelinu u kojoj se subjektivni i objektivni element međusobno nadopunjuju.

Subjektivni element zloupotrebe možemo prepoznati u prvom dijelu definicije, u kojem stoji kako „jedan ili više međusobno povezanih podnositelja putem jednog ili više funkcionalno povezanih zahtjeva očito zloupotrebljava pravo na pristup informacijama.“ Slijedom navedenog, prilikom utvrđivanja subjektivnog elementa zloupotrebe je potrebno utvrditi subjektivni odnos podnositelja zahtjeva prema cilju koji se postiže podnošenjem zahtjeva, odnosno ima li podnositelj zahtjeva namjeru zloupotrebljavanja prava.

Iako prema Zakonu o pravu na pristup informacijama podnositelji zahtjeva ne moraju navoditi razloge zbog kojih traže informaciju, slučajevi potencijalne zloupotrebe prava su drugačiji jer rješavatelj zahtjeva odnosno rješavatelj žalbe mora uzeti u obzir i širi kontekst podnošenja zahtjeva, ciljeve koji se žele postići podnošenjem zahtjeva te međusobni odnos podnositelja zahtjeva i tijela javne vlasti.

Subjektivni element zloupotrebe bi stoga mogao ući u moralnu kategoriju, koja stavlja u odnos podnositelja zahtjeva, tijelo javne vlasti i javni interes.

Objektivni element zloupotrebe možemo prepoznati u drugom dijelu definicije, u kojem stoji „…osobito kada zbog učestalih zahtjeva za dostavu istih ili istovrsnih informacija ili zahtjeva kojima se traži velik broj informacija dolazi do opterećivanja rada i redovitog funkcioniranja tijela javne vlasti.“

Objektivni element zloupotrebe ukazuje na činjenicu da iako ponekad kod podnositelja zahtjeva ne mora postojati subjektivni element zloupotrebe, biće djela zloupotrebe prava na pristup informacijama može biti ostvareno i prekomjernim podnošenjem zahtjeva, što dovodi do opterećivanja rada i funkcioniranja tijela javne vlasti te onemogućavanja tijela javne vlasti da obavlja svoju djelatnost, koja se u slučaju tijela javne vlasti obavlja u javnom interesu.

Drugim riječima, u slučajevima kada su prekomjerno opterećeni radni kapaciteti tijela javne vlasti, može se dogoditi da dođe do ugrožavanja javnog interesa, koji se odražava u redovitom funkcioniranju tijela javne vlasti, ostvarivanju njegove izvorne svrhe te u konačnici zaštiti prava trećih osoba koja ulaze u međuodnos sa tijelom javne vlasti i koje očekuju da će tijelo javne vlasti ispuniti svoju zakonom predviđenu javnu svrhu.

Razumljivo je da kada spojimo subjektivni i objektivni element zloupotrebe, rezultat bi se trebao iskazivati u prekoračivanju pravne i moralne granice  primjene instituta prava na pristup informacijama, što rezultira u neproporcionalnom i neopravdanom opterećivanju rada i funkcioniranja tijela javne vlasti.

 U tom se slučaju pokreće pitanje potrebe ograničavanja prava na pristup informacijama radi zaštite resursa i dostojanstva tijela javne vlasti, ali i radi zaštite samog pravnog poretka, stoga  je nužno razmotriti konkretan odnos žalitelja i tijela javne vlasti kako bi se utvrdilo postojanje zloupotrebe prava na pristup informacijama.

Ako u konkretnom slučaju procjenjujemo žaliteljevu namjeru da zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, trebali bi razmotriti njegov interes za informacijama koje traži i relevantnost zatraženih informacija za širu zajednicu, učestalost podnošenja zahtjeva prema tijelu javne vlasti i način obraćanja prema tijelu,  opseg zatraženih informacija i moguće opterećenje koje bi tijelo javne vlasti imalo prilikom omogućavanja pristupa informaciji.

Slijedom navedenog, razmatrajući  interes žalitelja za traženom informacijom u konkretnom slučaju, vidljivo je kako  traži informacije o svim korisnicima kredita koje je HBOR kreditirao u razdoblju od 1. do 31. 7. 2017. godine, uz iznose kredita.

U tom smislu treba ukazati kako je HBOR  razvojna i izvozna banka  u 100% vlasništvu Republike Hrvatske osnovana sa svrhom kreditiranja obnove i razvitka hrvatskoga gospodarstva. Položaj, poslovi, vlasništvo, ovlaštenja i ustroj Hrvatske banke za obnovu i razvitak kao posebne financijske institucije uređeni su Zakonom o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak („Narodne novine“, broj 138/06. i 25/13.). Člankom 5. navedenog Zakona je propisano kako je temeljni kapital HBOR-a 7.000.000.000,00 kuna te da ga uplaćuje Republika Hrvatska iz državnog proračuna.

S obzirom na navedeno, potrebno je ukazati na odredbu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, koja propisuje kako su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, osim ako informacija predstavlja klasificirani podatak.

U žalbenom postupku je izvršen uvid u informaciju koja je predmet postupka te je utvrđeno da ista nije klasificirana određenim  stupnjem tajnosti sukladno Zakonu o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07 i 86/12).

Slijedom navedenog, u odnosu na podatak o korisnicima kredita, zajedno sa iznosom kredita, ističe se da navedena informacija predstavlja informacije o raspolaganju javnim sredstvima), u smislu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, koja je dostupna javnosti i bez  provođenja testa razmjernosti i javnog interesa. Navedeni stav Povjerenice za informiranje potvrđen je i presudom Visokog upravnog suda RH, UsII-101/15-5 od 2. rujna 2015. godine. U navedenom postupku  predmet spora bio je popis svih korisnika kredita koje je HBOR kreditirao u razdoblju od 2010. do 2013. godine, te je Visoki upravni sud RH zauzeo stav da sredstva iz državnog proračuna predstavljaju javna sredstva, što dovodi do primjene članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama.

Budući da informacije o raspolaganju javnim sredstvima moraju biti dostupne javnosti i bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, ne može se razmatrati pitanje žaliteljeve zloupotrebe prava na pristup informacijama, s obzirom na to da informacije o korisnicima kredita, zajedno sa iznosom kredita moraju biti automatski dostupne bilo kojem korisniku prava na pristup informacijama nakon podnošenja zahtjeva za pristup informacijama.

Osim navedenog, ako se razmotri subjektivna i objektivna komponenta moguće zloupotrebe prava na pristup informacijama, u žalbenom postupku je utvrđeno kako se ne može utvrditi žaliteljeva malicioznost prilikom podnošenja zahtjeva, niti njegova namjera da šikanira tijelo javne vlasti.  Njegov  zahtjev ujedno nije zlonamjerno intoniran, ne sadrži pejorativan diskurs, niti ikakve insinuacije glede rada i djelovanja tijela javne vlasti. Gledano sa pozicije podnositelja zahtjeva u obraćanju prema tijelu javne vlasti, predmetni zahtjev je u skladu sa načelom međusobnog poštovanja i suradnje, propisanog člankom 9.a Zakona o pravu na pristup informacijama.

Razmatrajući sadržaj žaliteljevog konkretnog zahtjeva za pristup informacijama, u žalbenom je postupku utvrđeno kako se ne može konstatirati njegova  voluminoznost, budući da se sastoji od 2 stranica teksta, te kako predmetni zahtjev  ne predstavlja opterećenje za  tijelo javne vlasti na način da bi rješavanje žaliteljevog zahtjeva ugrozilo redovito obavljanje djelatnosti HBOR-a, pa čak niti u kontekstu ostalih zahtjeva.

Člankom 25. stavkom 7. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da kad utvrdi da je žalba osnovana, Povjerenik će rješenjem korisniku omogućiti pristup informaciji.

Slijedom navedenog, valjalo je sukladno članku 117. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09), u vezi s člankom 25. stavkom 7. i člankom 16. stavkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, riješiti kao u izreci ovog rješenja.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

POVJERENICA ZA INFORMIRANJE

dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.