KLASA: UP/II-008-07/16-01/611
URBROJ: 401-01/11-17-6
Zagreb, 9. studenoga 2017. godine
Povjerenica za informiranje na temelju članka 35. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13 i 85/15), povodom žalbe Udruženja obrtnika autotaksi prijevoznika Dubrovnik iz Dubrovnika, ………, zastupanog po ………, odvjetniku iz Dubrovnika, ………, izjavljene protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave KLASA: UP/I-032-01/16-01/31, URBROJ: 513-07-21-00/16-5 od 15. studenoga 2016. godine, u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama, donosi sljedeće
RJEŠENJE
1. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave KLASA: UP/I-032-01/16-01/31, URBROJ: 513-07-21-00/16-5 od 15. studenoga 2016. godine.
2. Predmet se dostavlja prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
O b r a z l o ž e n j e
Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev Udruge autotaksi prijevoznika Dubrovnik, zastupanog po ………, odvjetniku (u daljnjem tekstu: žalitelj) za ostvarivanjem prava na pristup informacijama u točki 1., kojom je zatražio informaciju „Da li Uber Hrvatska/Uber Nizozemska u Republici Hrvatskoj ispunjavaju sve svoje obveze u skladu s važećim poreznim pravilima s obzirom na način njihove registracije i poslovanje na području Republike Hrvatske?“, temeljem članka 23. stavka 5. točke 2. u vezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama, jer zatražene informacije predstavljaju poreznu tajnu sukladno članku 8. stavku 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 147/08, 18/11, 72/12, 136/12, 73/13 i 16/15), dok je u točkama 2. i 3., kojima je zatražio informaciju „2. Da li vozači koji voze za Uber Hrvatska/Uber Nizozemska u Republici Hrvatskoj ispunjavaju svoje obveze u skladu s važećim i poreznim i fiskalnim pravilima, budući da se radi o kombinaciji pružanja usluge putem mrežne aplikacije i usluge prijevoza?, 3. Slijedom navedena dva pitanja da li se može decidirano odgovoriti da li je sa stajališta važećeg poreznog okvira rad navedenih trgovačkih društava u Republici Hrvatskoj svakodnevno obavljan na zakoniti način?“, žaliteljev zahtjev odbijen jer se ne smatra zahtjevom sukladno članku 18. stavku 5. Zakona o pravu na pristup informacijama.
Protiv navedenog rješenja žalitelj je pravovremeno uložio žalbu u kojoj u bitnom navodi da je od tijela javne vlasti dana 5. rujna 2017. godine zatražio, pozivajući se na Zakon o pravu na pristup informacijama, odgovor na pitanja: „1. Da li Uber Hrvatska/Uber Nizozemska u Republici Hrvatskoj ispunjavaju sve svoje obveze u skladu s važećim poreznim pravilima s obzirom na način njihove registracije i poslovanje na području Republike Hrvatske?, 2. Da li vozači koji voze za Uber Hrvatska/Uber Nizozemska u Republici Hrvatskoj ispunjavaju svoje obveze u skladu s važećim i poreznim i fiskalnim pravilima, budući da se radi o kombinaciji pružanja usluge putem mrežne aplikacije i usluge prijevoza?, 3. Slijedom navedena dva pitanja da li se može decidirano odgovoriti da li je sa stajališta važećeg poreznog okvira rad navedenih trgovačkih društava u Republici Hrvatskoj svakodnevno obavljan na zakoniti način?“ te dopisom tijela javne vlasti KLASA: 471-02/16-01/1006, URBROJ: 513-07-21-04/16-4 od 27. rujna 2016. godine nije dan odgovor na niti jedno postavljeno pitanje te je dana 11. listopada 2016. godine podnio zahtjev za dopunu informacije u skladu s člankom 24. Zakona o pravu na pristup informacijama na koji mu je odgovoreno putem elektroničke pošte obaviješću KLASA: UP/I-032-01/16-01/31, URBROJ: 513-07-21-00/16-2 od 28. listopada 2016. godine, a nakon podnošenja žalbe Povjerenici za informiranje protiv citirane obavijesti, tijelo javne vlasti dostavilo mu je pobijano rješenje. Također, navodi da test razmjernosti i javnog interesa koji je provelo tijelo javne vlasti u pogledu prvog pitanja nije pravilan i to iz razloga što žalitelj nije niti tražio da mu porezno tijelo dostavi neki konkretan podatak koji bi porezni obveznik iznio u poreznom postupku i koji bi predstavljao poreznu tajnu, već samo ispunjavaju li pojedini porezni obveznici svoje zakonom propisane obveze te se u obrazloženju rješenja samo paušalno navodi da iz provedenog testa razmjernosti i javnog interesa proizlazi da javni interes na prevladava nad zaštićenim interesima bez navođenja razloga koji su bili odlučujući za takvu odluku. Ističe da bi u ovom slučaju javni interes svakako morao prevagnuti nad poreznom tajnom jer se u konkretnom predmetu mora uzeti u obzir činjenicu da Uber javno reklamira obavljanje autotaksi djelatnosti na području cijele Republike Hrvatske, pa je samim time i interes javnosti značajan te činjenicu da u situaciji nepridržavanja poreznih propisa Opći porezni zakon člankom 206. stavkom 9. predviđa primjenu Prekršajnog zakona. Predlaže da se žalba uvaži.
Žalba je osnovana.
Cilj Zakona o pravu na pristup informacijama je omogućiti i osigurati ostvarivanje Ustavom Republike Hrvatske zajamčenog prava na pristup informacijama, kao i ponovnu uporabu informacija, fizičkim i pravnim osobama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti.
Člankom 6. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su sve informacije dostupne svakoj domaćoj ili stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima ovoga Zakona.
Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je žalitelj zahtjevom za pristup informacijama od Ministarstva financija, Porezne uprave zatražio odgovore na sljedeća pitanja: „1. Da li Uber Hrvatska/Uber Nizozemska u Republici Hrvatskoj ispunjavaju sve svoje obveze u skladu s važećim poreznim pravilima s obzirom na način njihove registracije i poslovanje na području Republike Hrvatske?, 2. Da li vozači koji voze za Uber Hrvatska/Uber Nizozemska u Republici Hrvatskoj ispunjavaju svoje obveze u skladu s važećim i poreznim i fiskalnim pravilima, budući da se radi o kombinaciji pružanja usluge putem mrežne aplikacije i usluge prijevoza?, 3. Slijedom navedena dva pitanja da li se može decidirano odgovoriti da li je sa stajališta važećeg poreznog okvira rad navedenih trgovačkih društava u Republici Hrvatskoj svakodnevno obavljan na zakoniti način?“ te je, s obzirom da nije bio zadovoljan zaprimljenim odgovorom, a pozivajući se na članak 24. Zakona o pravu na pristup informacijama, podnio zahtjev za dopunu i ispravak informacije istog sadržaja. Nadalje, uvodom u spis predmeta KLASA: 008-04/16-01/543 koji se vodio pred Povjerenicom za informiranje, utvrđeno je da je Ministarstvo financija, Porezna uprava žalitelju dostavila dopis KLASA: UP/I-032-01/16-01/31, URBROJ: 513-07-21-00/16-2 od 28. listopada 2017. godine u kojem se u bitnome navodi da zatražene informacije predstavljaju poreznu tajnu sukladno odredbama Općeg poreznog zakona. Također, razvidno je da je Ministarstvo financija, Porezna uprava povodom žaliteljevog zahtjeva za pristup informacijama donijela rješenje KLASA: UP/I-032-01/16-01/31, URBROJ: 513-07-21-00/16-5 od 15. studenoga 2016. godine kojim se točka 1. žaliteljevog zahtjeva odbija temeljem članka 23. stavka 5. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama u vezi s člankom 15. stavkom 2. točkom 3. citiranog Zakona, jer zatražene informacije predstavljaju poreznu tajnu sukladno članku 8. stavku 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 147/08, 18/11, 72/12, 136/12, 73/13 i 16/15), dok se točka 2. i 3. žaliteljevog zahtjeva odbijaju jer se traženo ne smatra zahtjevom sukladno članku 18. stavku 5. Zakona o pravu na pristup informacijama.
U obrazloženju pobijanog rješenja navodi se da je informacija iz točke 1. žaliteljevog zahtjeva zaštićena člankom 8. Općeg poreznog zakona, odnosno predstavlja poreznu tajnu, koja štiti svakog poreznog obveznika, a ograničavanje informacije koje se smatraju poreznom tajnom omogućeno je odredbama članka 15. stavka 2. točke 3. Zakona o pravu na pristup informacijama te je sukladno odredbama članka 16. citiranog Zakona dana 10. studenoga 2016. godine u Središnjem uredu Porezne uprave proveden test razmjernosti i javnog interesa tijekom kojeg je zaključeno da u konkretnom slučaju ne prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese. Nadalje, navodi se da se točkom 2. i 3. žaliteljevog zahtjeva traže informacije koje Ministarstvo financija, Porezna uprava ne posjeduje, odnosno za dostavljanje informacija zatraženih u 2. i 3. točki trebala bi se provesti analiza svih partnera tvrtki Uber Hrvatska / Uber Nizozemska koji posluju na području Republike Hrvatske te stvoriti nova informacija, pa se stoga sukladno članku 18. stavku 5. Zakona o pravu na pristup informacijama iste ne smatraju zahtjevom za pristup informacijama.
Člankom 25. stavkom 4. Zakona o pravu na pristup informacijama propisano je da su tijela javne vlasti dužna Povjereniku u postupku po žalbi protiv rješenja o ograničenju informacija iz članka 15. stavka 2. i 3. ovog Zakona, omogućiti uvid u informacije koje su predmet postupka.
Sukladno citiranoj odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama, Povjerenica za informiranje zatražila je od prvostupanjskog tijela dostavu onih dokumenata uvidom u koje je utvrđeno da sadrže informaciju koja je zatražena u točki 1. žaliteljevog zahtjeva te da ista predstavlja poreznu tajnu. Ujedno, Povjerenica za informiranje zatražila je od prvostupanjskog tijela očitovanje o tome posjeduje li Ministarstvo financija, Porezna uprava već izrađene dokumente koji sadrže informaciju koja je predmet žaliteljevog točke 2. i 3. zahtjeva za pristup informacijama.
U dopisu KLASA: UP/I-032-01/16-01/31, URBROJ: 513-07-21-00-16-8 od 13. prosinca 2016. godine Ministarstvo financija, Porezna uprava navodi da ne može ispuniti navedenu obvezu iz članka 25. stavka 4. Zakona o pravu na pristup informacijama iz razloga što se na niti jedno pitanje iz žaliteljevog zahtjeva ne može decidirano odgovoriti. Nadalje, Ministarstvo financija, Porezna uprava je dana 6. lipnja 2017. godine putem elektroničke pošte izvijestila Povjerenicu za informiranje da je tražena dokumentacija opsežna te da se uz točku 1. žaliteljevog zahtjeva veže 37 otvorenih klasa.
Povjerenica za informiranje je u drugostupanjskom postupku razmotrila navode iz osporenog rješenja, predmetnu žalbu i postojeću dokumentaciju u spisu predmeta, te je utvrdila da osporeno rješenje treba poništiti. Prema ocjeni Povjerenice za informiranje Ministarstvo financija, Porezna uprava je prilikom rješavanja predmetnog zahtjeva pogrešno i nepotpuno utvrdila činjenično stanje te na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenila odredbu materijalnog prava.
Prije donošenja rješenja nadležno tijelo mora utvrditi pravo stanje stvari i u tu svrhu utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, pridržavajući se pri tome pravila koja vrijede za dokazni postupak. Prema ocjeni Povjerenice za informiranje u ovom slučaju činjenično stanje nije u potpunosti, a niti pravilno utvrđeno jer činjenice koje se nalaze u spisima ovog predmeta nisu argumentirane odnosno potkrijepljene odgovarajućim dokazima.
Naime, iz spisa predmeta proizlazi da Ministarstvo financija, Porezna uprava u prvostupanjskom postupku u odnosu na točku 1. žaliteljevog zahtjeva nije utvrdila posjeduje li ili ne posjeduje dokumentaciju koja sadrži informacije koje su predmet žaliteljevog zahtjeva za pristup informacijama, stoga nije ni razvidno uvidom u koju dokumentaciju je prvostupanjsko tijelo utvrdilo da u odnosu na predmetne informacije treba primijeniti ograničenje iz članka 15. stavkom 2. točkom 3. Zakona o pravu na pristup informacijama. Nadalje, tijelo javne vlasti u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da je dana 10. studenoga 2016. godine provelo test razmjernosti i javnog interesa, no u žalbenom postupku nije pružilo nikakav dokaz o istome, niti je razvidno kako bi isti mogao biti proveden kada tijelo javne vlasti nije utvrdilo koja dokumentacija sadrži informacije koje je žalitelj zatražio zahtjevom, pa stoga nije moguće prihvatiti navode iz obrazloženja pobijanog rješenja o provođenju testa razmjernosti i javnog interesa. U odnosu na točku 2. i 3. žaliteljevog zahtjeva tijelo javne vlasti u prvostupanjskom postupku smatra da se navedeno traženje ne može smatrati zahtjevom za pristup informacijama sukladno članku 18. stavku 5. Zakona o pravu na pristup informacijama, no pritom je propustilo primijeniti odredbu članka 23. stavka 1. točke 6. Zakona o pravu na pristup informacijama kojom je propisano da tijelo javne vlasti ne donosi rješenje o zahtjevu kada korisnika obavještava da se podnesak ne smatra zahtjevom u smislu članka 18. stavka 5. ovoga Zakona, pri čemu je dužno uputiti korisnika na način ostvarivanja njegova traženja.
Stoga je na temelju članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku, riješeno kao u izreci rješenja, a predmet se zbog prirode upravne stvari dostavlja na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.
U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno je utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, činjenice prikazati u spisima predmeta i potkrijepiti ih odgovarajućim dokazima, te utvrditi mogu li se preslike zatraženih informacija ili određenih dijelova zatraženih informacija temeljem odredbi Zakona o pravu na pristup informacijama dostaviti žalitelju na način na koji je to zatraženo i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nakon primitka rješenja u zakonskom roku riješiti ovu upravnu stvar.
Prilikom rješavanja zahtjeva tijelo javne vlasti, Ministarstvo financija, Porezna uprava, treba utvrditi posjeduje li informaciju koju je žalitelj zatražio, uzimajući pritom u obzir da pristup informacijama pretpostavlja pristup već gotovoj i postojećoj informaciji i ne predstavlja dužnost tijela javne vlasti da ulaže dodatni trud, povezivanje, tumačenje, odnosno izradu i stvaranje informacije, odnosno tijelo javne vlasti mora razmotriti posjeduje li one dokumente koji bi sadržavali informaciju koju je žalitelj zatražio zahtjevom. Nadalje, ukoliko tijelo javne vlasti utvrdi da posjeduje traženu dokumentaciju, treba razmotriti postoje li u odnosu na iste ograničenja pristupa informacijama iz članka 15. Zakona o pravu na pristup informacijama za koje je potrebno provesti test razmjernosti i javnog interesa, potrebno je postupiti sukladno članku 16. Zakona o pravu na pristup informacijama. Test razmjernosti i javnog interesa podrazumijeva da tijelo javne vlasti, kada rješava konkretni zahtjev za pristup informacijama koje su iz kategorije izuzetaka iz članka 15. Zakona o pravu na pristup informacijama, procijeni hoće li omogućavanje tih informacija biti u interesu javnosti i hoće li od njihovog omogućavanja biti više koristi nego štete po zaštićene interese iz navedenog članka Zakona. Kako bi tijelo javne vlasti došlo do odluke, potrebno je pronaći ravnotežu između suprotstavljenih razloga, na temelju pojedinih okolnosti slučaja. Napominje se da tijelo javne vlasti kod rješavanja zahtjeva za pristup informacijama treba razmotriti da li je moguće žalitelju omogućiti djelomičan pristup traženoj informaciji. Naime, u članku 15. stavku 5. Zakona o pravu na pristup informacijama propisana je obvezu tijelu javne vlasti u slučaju kada tražena informacija sadrži podatak koji podliježe ograničenju, da preostale dijelove informacije treba učiniti dostupnima. Kada nema razloga za ograničenje iz članka 15. Zakona o pravu na pristup informacijama tijelo javne vlasti treba omogućiti slobodan pristup zatraženoj informaciji. Kada se nakon provedbe testa razmjernosti i javnog interesa utvrdi da preteže zaštita nekog od interesa iz članka 15. stavka 2., 3. i 4. Zakona o pravu na pristup informacijama tijelo javne vlasti u obvezi je donijeti rješenje o odbijanju zahtjeva.
U odnosu na navode prvostupanjskog tijela od 6. lipnja 2017. godine da se radi o opsežnoj dokumentaciji, ističe se da tijela javne vlasti sukladno članku 19. stavku 2. Zakona o pravu na pristup informacijama imaju pravo tražiti od korisnika naknadu stvarnih materijalnih troškova koji nastanu pružanjem informacije, kao i na naknadu troškova dostave tražene informacije, a prema Kriterijima za određivanje visine naknade stvarnih materijalnih troškova i troškova dostave informacije („Narodne novine“, 12/2014 i 15/2014) koje je donijela Povjerenica za informiranje.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
POVJERENICA ZA INFORMIRANJE
dr. sc. Anamarija Musa, dipl. iur.